Dr. sc. Mario Grčević: ‘Josip Runjanin sebe je smatrao Hrvatom, a ne Srbinom’

Foto: Roberta F., Hrvatski studiji, commons.wikimedia.org; fotomontaža: Narod.hr

Nema podataka o tomu da bi Josip Runjanin ikada igdje ikomu rekao ili napisao da je Srbin. S druge strane, više toga nedvojbeno upućuje na to da je sam sebe smatrao Hrvatom“, tvrdi hrvatski jezikoslovac prof. dr. sc. Mario Grčević u svojoj najnovijoj knjizi: “Ime ‘Hrvat’ u etnogenezi južnih Slavena” (Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku, 2019.).

Kad se nedavno otvorilo u javnosti pitanje održavanja i plaćanja naknade za grob Josipa Runjanina u Novome Sadu, Milorad Pupovac (SDSS) u Hrvatskome je saboru rekao da je iznos naknade simboličan, ali simbolika nebrige o tom grobu nije tako mala. Pritom je podsjetio da je Runjanin bio Srbin rođen u Vinkovcima, a umro u Novome Sadu. Saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević, nekoliko mjeseci ranije, u povodu 141. godišnjice smrti položio je cvijeće na grob Josipa Runjanina, na starom pravoslavnom Uspenskome groblju. Kako je izvijestio portal Novosti SNV-a, dana 5. veljače 2019., Milošević je u ime SDSS-a obilježio godišnjicu smrti jedne od istaknutih ličnosti srpske zajednice u Hrvatskoj 19. stoljeća.

> Povjesničar Mato Artuković: Kult ‘ugroženog Srbina’ traje već 130 godina zahvaljujući hrvatskim Jugoslavenima

> Predstavljanje knjige Ime ‘Hrvat’ u etnogenezi južnih Slavena u subotu na Interliberu

Dr. sc. Mario Grčević, upozorava kako je Runjaninova kći Wilhelmina Runjanin za svoje pretke s očeve strane tvrdila da su se smatrali Hrvatima. U razgovoru sa slovenskim novinarom Antonom Kosijem u Grazu, Wilhelmina Runjanin ocijenila je sramotnim što je živeći u tuđini zaboravila hrvatski. To joj je teško padalo jer su svi njezini predci i s očeve i s majčine strane bili Hrvati i jer su u tuđini govorili hrvatski (A. Kosi: “Pri hčeri skladatelja Lepe naše domovine Jos. Runjanina”, Slovenec, 7. V. 1936. 3.). Na isti je način, upozorava Grčević, Wilhelmina Runjanin i 1921. godine nacionalno opredjeljenje svoga oca opisala podmaršalu Karlu pl. Matasiću Blagajskom. Na upit o narodnosti svoga oca, Wilhelmina je, uz začuđen pogled, odgovorila: “Mein Vater ist doch ein Kroat” (Andrija Tomašek: “Lijepa naša. Povijest hrvatske himne 24”, Vjesnik, 25. 1. 1991.).

Grčević tvrdi kako je Runjanin svoju etničku samoidentifikaciju mogao usvojiti kao časnik u Vojnoj krajini, u kojoj je vojnički suživot “na braniku Hrvatske” pogodovao oblikovanju svijesti o hrvatskom zajedništvu tamošnjih pravoslavaca i katolika, no moguće je, kako napominje, da su njegovi predci iz Srbije u Hrvatsku došli kao nositelji etnonima Hrvat, čemu u prilog ide svjedočanstvo Runjaninove kćeri.

Josip Runjanin (1821.-1878.) u hrvatskoj je javnosti poznat po tomu što je 1846. godine uglazbio pjesmu Antuna Mihanovića Hrvatska domovina, koja je 1835. objavljena u hrvatskom kulturnom i književnom listu Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Godine 1891., prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu, prvi put je navedena kao hrvatska himna i pjevala se pod naslovom Lijepa naša. Nije Josip Runjanin jedini kojega se, unatoč tomu što se smatrao etničkim Hrvatom, nastoji proglasiti Srbinom.

Primjerice, hrvatski pjesnik Petar Preradović i austrougarski feldmaršal Svetozar Boroević na mrežnim stranicama SNV-a navode se kao znameniti Srbi u Hrvatskoj. Preradović ne samo što je prešao na katoličku vjeru i svoj jezik nazivao hrvatskim, već ga se i u srpskim krugovima smatralo Hrvatom. Grčević u knjizi navodi mladoga hrvatskog povjesničara Danijela Tatića koji u svojoj monografiji o Boroeviću iznosi svjedočanstvo kipara Roberta Frangeša-Mihanovića koji je boravio neko vrijeme u Boroevićevu glavnom stanu blizu bojišnice. Na temelju osobnih razgovora s Boroevićem, kipar je javnosti prenio da se Boroević smatrao Hrvatom i da se ponosio time te imao razvijen hrvatski jezični osjećaj. Grčević u knjizi zapaža kako hrvatski povjesničar srpskoga podrijetla Drago Roksandić tvrdi, neargumentirano, da je Boroević bio ‘Srbin s Banije’.

Po njegovim riječima, Roksandić u svojim radovima polazi od teze da su hrvatski pravoslavci od svojega naseljenja u hrvatskim zemljama bili Srbi, što nije točno. Smatra da se treba upitati kako je došlo do toga da su pravoslavci, koji su stoljećima živjeli u Hrvatskoj, pomiješani s Hrvatima katolicima, i koji su poput katolika baštinili etnonim Hrvat, i pod njim bili poznati u inozemstvu te pod njim stajali na braniku Hrvatske i Habsburške Monarhije pred Osmanskim Carstvom, naposljetku istupili iz hrvatske etnogeneze, dobrim dijelom postali nehrvati i polarizirani nacionalni Srbi koji su se poveli za velikosrpskom ideologijom koja je Hrvatsku, ili njezine veće dijelove, sagledavala kao nehrvatske i kao “srpske”.

Jezikoslovna istraživanja Marija Grčevića u svezi s imenom ‘Hrvat’ u etnogenezi južnih Slavena jedinstvenom sintezom ne unosi samo novo svjetlo u rasprostranjenost hrvatskih toponima i etnonima na području Karantanije, Raške i Duklje, uglavnom u srednjem vijeku, o čemu piše u primjerima potkrijepljenima izvorima, nego i u kretanje stanovništva, posebno Vlaha, pred osmanskim osvajanjima.

Knjiga Ime ‘Hrvat’ u etnogenezi Južnih Slavena podijeljena je u sedam poglavlja: Predgovor, Alpski Hrvati, Ime ‘Hrvat’ na Balkanu, Hrvati i islam, Hrvati i pravoslavlje, “Hrvacki” istumačeno i “srpski” napisano, O Dubrovačkoj Republici i Boki kotorskoj.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hrvatski tjednik