Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u četvrtak 29. ožujka u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misno slavlje tijekom kojeg je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja i sv. reda. U koncelebraciji bilo je šezdesetak svećenika, a svečanost su uveličali i bogoslovi i sjemeništarci Biskupije.
Na početku homilije biskup je čestitao okupljenim svećenicima i đakonima dan ustanovljenja sv. reda „Čuli smo u Evanđelju kako je Isus u svom zavičaju, u nazaretskoj sinagogi, čitao i tumačio tekst Izaije proroka koji smo čuli u prvom čitanju. Tu prorok govori o pomazanju Duhom Svetim, jer Mesiji (što znači Krist, Pomazanik), te koje zadaće ima Mesija upravo po tom pomazanju. Duh Sveti ne pomazuje izabranika Božjega da bi ovaj uživao u toj milosti da ga Bog izabire i osobito voli. On mora preuzeti posebno poslanje, poći drugima, i to potrebnima: siromasima, onima koji su srca slomljena, zarobljenicima, sužnjima, dakle razveseliti sve ožalošćene, donositi ljudima nadu… Mi smo dakle svojim poslanjem okrenuti drugima, našoj braći“, poručio je biskup nakon čega je posjetio na katehezu pape Franje „Današnji misionari nade“ od 4. listopada 2017. godine te pismo Kongregacije za nauk vjere „Placuit Deo – Svidjelo se Bogu“ o nekim aspektima kršćanskoga spasenja, izdanu 22. veljače ove godine.
U nastavku biskup je upozorio okupljene kako se prezbiteri i đakoni susreću s raznim potrebama koje imaju današnji ljudi, a najčešće s potrebom da im se otvore oči. „Isus je kao Pomazanik Gospodnji bio poslan otvarati „vid slijepima“ (Lk 4,19). I mi doživljavamo da se ovaj „danas“ koji trajno odjekuje u Crkvi, upravo po službi koju po Božjoj milosti mi vršimo, odnosi velikim dijelom na to otvaranje očiju onih koji su slijepi, slijepi vidjeti istinu, spoznati Gospodina i otvoriti mu srce. Stare hereze, o kojima je progovorio papa Franjo kao i pismo Kongregacije „Placuit Deo“, naime pelagijanizam i gnosticizam, i danas mutatis mutandis nalaze mjesta u suvremenim zabludama s kojima čovjek pristupa svojoj slobodi i sreći – ili kako bismo teološki rekli: spasenju. Misliti da sve čovjek može sam, da može svojim silama zaslužiti spasenje, odnosno da isključivo o njemu samom ovisi biti sretan i slobodan, zabluda je, duhovno sljepilo koje mi moramo uklanjati. I to prvo na sebi, tako da sami ne pretjerujemo u aktivizmu i silnim pothvatima – pastoralnim, građevinskim, stalnim događajima visokog intenziteta, a onda da i naše vjernike poučavamo molitvi, meditaciji, skromnosti, strpljivosti, zadovoljstvu s malim i shvaćanju da je samo Bog dosta. Druga je zabluda u tome da se uranja samo u duhovne sfere, da se traži gotovo neka nirvana, i u toj duhovnoj izolaciji nit se traže nit se vide drugi oko nas… Primat nutarnje spoznaje Boga nosi mnoge suvremene duhovne pokrete čiji se članovi posve izdvajaju iz svojih obveza – u obitelji, u školi, na radnom mjestu, u župi… sve im to izgleda nevažno. No, i to je sljepilo, i to ne vodi spasenju, tj. sreći i duhovnom miru, slobodi čovjekove duše. Treba dakle znati spajati i rad i molitvu, i akciju i kontemplaciju. I za nas je to napast – samo vršiti svoje liturgijske čine, zatvoriti se u zidove crkve i farofa, i čekati ljude. Papa Franjo nas sve šalje – gotovo tjera – van: poći na periferije, vidjeti ljude, približiti se svakome koji je u potrebi“, ustvrdio je biskup.
Na kraju biskup je pozvao sve da u godini bl. Alojzija Stepinca uče od njega koji je uzor svim vjernicima, te ga je i sveti papa Ivan Pavao II. nazvao kompasom. „Neka on i nama pokazuje put, put našeg svećeništva: u molitvi i zalaganju za naše bližnje, za naš hrvatski narod“, zaključio je biskup nakon čega su okupljeni prezbiteri obnovili svoja svećenička obećanja.
