Sveti Rok općenito je bio biran kao zaštitnik od kuge, što je također veoma pridonijelo njegovu štovanju i slavi. Samo u Italiji podignuto mu je u čast oko tri tisuće crkava, kapela i oratorija.
Sveta Rokova majka – temelj Rokove svetosti
Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.
Dobra i brižna Rokova majka pružila mu je odličan odgoj. U svojoj nježnoj dobi dječak je iz majčina srca upijao spasonosne pouke. One će dati ispravan smjer svemu njegovu kasnijem životu.
Rok je još prije nego što je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada učinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, ušao je u njegovo srce, zahvatio ga i on se nije zadovoljavao površnošću, polovičnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve.
Čudesna ozdravljenja
Na svome hodočašću u Rim sveti Rok se zaustavio u Acquapendenteu, gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. I tada se opet u svetom Roku susrećemo s evanđeoskom dubinom. Isus je veoma naglasio ljubav prema bližnjemu, štoviše, nju je postavio kao mjerilo vjerodostojne ljubavi prema Bogu. Njegov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici piše kršćanima: Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega – od Isusa – tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata! (1 Iv 4,20–21). Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Koje je onda čudo da je Bog njegov evanđeoski radikalizam potvrđivao i čudesima? Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa.
Križ i patnja za dublju svetost
Rokova svetost bit će potvrđena još jednim dokazom – križem i patnjom. Svetac je učenik i sljedbenik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova kaleža, mora s njim piti čašu gorčine. U Piacenzi se Rok sam razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost.
Legenda ili ne?
Današnji kritički duhovi smatraju da je pas taj koji je sv. Roku donosi kruh – legenda. Dopustimo da je prizor sa psom u životu sv. Roka čista legenda. No, ta legenda ima ipak jednu veliku poruku, a to je svečeva vjera u Božju providnost, pouzdanje u nju i, s druge strane, Božja briga za čovjeka, pogotovo onoga koji se u njega uzda. To je važno, to je ono glavno, a to nikako nije nekakvo praznovjerje. Ne može li se Bog i na čudesan način brinuti za svoje pravednike koji sve svoje pouzdanje stavljaju u njega?
Veliki zagovornik bolesnih
Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upustio se s njim u razgovor. Pallastrelli nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik ostavio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovom trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao tobože sumnjiva tipa i špijuna te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bio je od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca.
U njegovu čast podignuto je više od 3000 crkava i kapelica.
Sveti Rok općenito je bio biran kao zaštitnik od kuge, što je također veoma pridonijelo njegovu štovanju i slavi. Samo u Italiji podignuto mu je u čast oko tri tisuće crkava, kapela i oratorija. Štovanje se sveca proširilo praktički po cijeloj Europi, uključivši i cjelokupno hrvatsko jezično područje. Na selima su ga seljaci zazivali u pomoć protiv bolesti domaćih životinja i u raznim prirodnim katastrofama. U vinorodnim krajevima zazivaju ga u pomoć protiv filoksere. Svečevo su štovanje širili naročito franjevci i kapucini.
