Knjiga Drage Roksandića “Čovjek i prostor – čovjek u okolišu” (Ekohistorijski ogledi), izbor 25 radova tog istaknutog hrvatskog povjesničara i profesora objavljenih u Hrvatskoj i inozemstvu od devedesetih do danas što su u najširem smislu posvećeni problemima prostora i okoliša u povijesti, predstavljena je u četvrtak u auli Rektorata Sveučilišta u Zagrebu.
Na više od 430 stranica autor analizira pojam ekohistorije te u ekohistorijskim ogledima razmatra različite teme. Urednica knjige je Petra Somek, direktorica izdavačke kuće Meridijani koja ju je objavila.
Recenzent Hrvoje Petrić rekao je kako je ta knjiga jedno od kapitalnih djela hrvatske historiografije jer pokazuje koliko je kolektiv historiografije bio izuzetno inovativan. “Ne samo da smo pratili, već i formirali svjetske trendove u skladu s potrebama i našim mogućnostima”, ustvrdio je.
Petrić smatra da su, s obzirom na sve veću ugroženost našeg planeta i na potrebu za razumijevanjem suvremenih globalnih promjena u okolišu, nužne i perspektive društvenih i humanističkih znanosti, odnosno knjige poput ove.
Po njegovim riječima, iz brojnih tekstova u knjizi jasno je kako pristup okolišu u povijesnoj perspektivi pretpostavlja suradnju stručnjaka iz mnogih znanosti, humanističkih, tehničkih, prirodnih i društvenih te kvalitetan, znanstveno utemeljeni dijalog među njima.
Izrazio je nadu da će ta knjiga koja kumulira niz kompleksnih znanja iz ekohistorije i više drugih disciplina, u nizu studija slučaja, pomoći u uspostavljanju mostova za buduću suradnju sa drugim znanstvenicima iz humanističkih, tehničkih, prirodnih i društvenih znanosti.
Rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras ocijenio je kako je ta knjiga “samo jedan mali doprinos u ogromnom nizu njegovih doprinosa historiografiji, ali i inovativnom pristupu analizi povijesne građe.”
Željko Holjevac, profesor s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta rekao je kako je to “inovativno djelo inovativnog čovjeka”. Podsjetio je kako je Roksandić uveo ekohistoriju na Filozofski fakultet, gdje je kao profesor uvijek svoje studente, među kojima je bio i on sam, usmjeravao prema novoj literaturi i spoznajama, inozemnoj suradnji.
Knjiga obrađuje teme kao što su Dinarski Vlasi/Morlaci od 14. do 16. stoljeća, Dalmatinska zagora u ranome novom vijeku, ličko-krbavski Bunjevci u „dugom“ 18. stoljeću i druge.
Tu su i radovi o konfliktnim strategijama u proizvodnji prostora Banske krajine u 18. stoljeću, o bunama 1755. godine, o tome kako čitati Luju Matutinovića i o Matasovićevim inovacijskim doprinosima vojnokrajiškoj historiografiji.
Bavi se također sjećanjima i dokumentima o zagrebačkom Filozofskom fakultetu u poplavi 1964. godine, Europom i njezinim višestrukim jugoistočnoeuropskim granicama, pitanjem postoji li još Srednja Europa, destrukcijom Sarajeva 1992. – 1995. u povijesnoj perspektivi i drugim temama.
Zadnje poglavlje posvećeno je Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom i projektu Međunarodnog sveučilišnog centra.
Suizdavači knjige su Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Društvo za hrvatsku povjesnicu Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju.
