U vrijeme pada moralnih vrijednosti i sveopće negativnosti uzrokovane trenutačnom situacijom u Hrvatskoj, mladi projekta „Hrvatsko nadzemlje“ dokazuju da i nije baš sve ‘tako sivo’. Svojim optimizmom i smislom za humor vraćaju pozitivu u sivilo našega društva, ali i potiču na razvijanje talenata u mladih i darivanje drugima. Mladima koji dolaze na njihove susrete pomažu pronaći sebe i Boga, potaknu ih na razmišljanje, na promjenu i na akciju.
Projekt „Hrvatsko nadzemlje“ nastao je u sklopu Ureda za pastoral mladih Splitsko-makarske nadbiskupije. Mladi osmišljavaju susrete koji se održavaju jednom mjesečno.
Na zadnjem susretu Hrvatskog Nadzemlja izveli su skeč ”Put iskušenja” kojeg su mladi u dvorani doživjeli s puno emocija.
Cijela je dvorana bila utihnula te je krenula i po koja suza, a sam pljesak na kraju skeča govori koliko je dojma ostavio na mlade.
Skeč na koreografijski način želi prikazati čovjeka koji u svom životu prolazi brojna iskušenja. Iako je stvoren u raju, čovjek se odmetnuo od Boga i upao u stanje grijeha. Postao je sklon požudi, pohlepi, ne umjerenosti, opsesiji prema materijalnom i slično. Dubina grijeha dovodi čovjeka do depresije i pomisli o samoubojstvu. Ali Bog i njegova neizmjerna ljubav ne odustaje čovjeka, već ga traži i daje samoga sebe da bi ga spasio.
U skeču je glavnu ulogu odglumila Ivona Voloder, članica Hrvatskog Nadzemlja, na koju je skeč ostavio jako emocionalan i dubok doživljaj, toliko jako da je za nju gluma prešla u stvarnost.
Donosimo njeno svjedočanstvo uz video skeča.
Svjedočanstvo Ivone Voloder
Prije svega, zahvalna sam Bogu i svojoj ekipi iz Hrvatskog Nadzemlja što mi je omogućila da budem dio ovoga skeča.
U više navrata sam gledala ovaj skeč na Youtube. Verziju uživo imala sam priliku gledati na susretu mladih u Dubrovniku prije dvije godine. Već tada je taj skeč ostavio dubok utisak na mene.
Kada mi je ponuđena uloga u skeču, bez razmišljanja sam pristala. Uspoređujući gledanje skeča i igranje neke uloge u njemu čini veliku razliku, bar iz moga kuta gledanja. Od samog početka me uloga „obuzela“. Ono što želim posvjedočiti je činjenica da na odnos s Isusom shvaćam zdravo za gotovo. Meni je divno znati da je Isus tu. No, pitam se jesam li zahvalna i kolika je to milost? Jesu li moje molitve puko nabrajanje, obična navika? Kako samo malo treba da ga se putem izgubi. I uvijek našom krivnjom. A on uvijek tako nježno i strpljivo čeka da vratimo.
Istina, u gomili često izgubimo sebe, a razlog je vrlo jednostavan: u cilju nam je da se svidimo ljudima, ne Bogu. I tu se svi problemi rađaju. Ljudima smo dobri dok im možda odgovaramo, ali radi se o istim ranjenim dušama koje su putem, baš kao i mi, izgubili Krista. Svi jednako tonemo. Koliku bi samo radost osjetili kad bi mogli spoznat na koliko nam samo načina Bog čuva leđa!
Vapaj prema izgubljenom Bogu iz skeča u meni je bio moj, a ne samo odglumljivanje uloge djevojke u skeču. Moje srce je željelo izlaz iz svih zamršenih situacija moga života. Ključ je bio da i ja moram dati svoje snage, da se i ja moram odlučiti za Njega i reći “DA” za služenje Njemu. Krist je predivan! On daje slobodu, ne uvjetuje nego kaže: „Ako želiš“.
Svi primljeni udarci, svaka zadobivena ogrebotina, svaka suza i svaki vapaj bili su Kristovi. Sva patnja koju sam osjetila i sve suze koje sam prolila toliko znače da me kroz skeč još više Njemu približila. Veselje lako zaboravimo, ali sjećanje na patnju ostaje. I uči me da život poradi i za Krista je život, a bez njega postaje prazan. Želim u svemu nastojat provodit Božju pravdu. Jer samo u Bogu mom je snaga moja sva, ja sam dijete koje je dragocjeno u njegovim očima. Zapamtimo, svijetu smo ništa, samo broj, ali Kristu smo cijeli svijet!
