“Ovo je nešto prekrasno, nikad nećemo doživjeti ovako nešto. Kod mene su 4 djevojke iz Zagreba. Mi smo zadovoljni što su nam došli i one su zadovoljne, a ovo je nezaboravan dan uopće za Vukovar, nas domaćine i za Hrvatsku!”, rekla je za Narod.hr vidno uzbuđena gospođa Helena Mandić koja živi u Vukovaru, točnije u Mitnici.
Tijekom rata u Vukovaru je s obitelji bila do kraja, na sreću, kako kaže, nije izgubila nikoga, a dva sina su joj devet mjeseci bila zatočena u logoru u Mitrovici i u Beogradu. ‘Posljedice rata nose svoje’, ispričala nam je gospođa Helena.
Za međuljudske odnose u Vukovaru rekla nam je kako je ‘podijeljeno’: “Oni ne prihvaćaju Hrvatsku, ništa što je Hrvatsko, kune vole ali nas Hrvate ne vole. Odvojeni su od nas, samo se sa svojima sastaju, njihova djeca idu u njihove škole, vrtiće. Ne prihvaćaju jednostavno Hrvatsku, niti ono što je hrvatsko niti vukovarsko. Molim Duha Svetoga da ih prosvijetli da prihvate jer smo svi skupa tu i voljela bih da smo svi zajedno jer nitko nije od nas ovdje vječno. Mi nikoga ne mrzimo, ali kako da ih prihvatimo, kad oni nas neće da prihvate.”
> Volonter SHKM-a braniteljima: Vaša žrtva u Domovinskom ratu imala je smisla!
“Ništa nema ljepše nego vidjeti mladost. Nije nikad bilo ovoliko mladih u Vukovaru. U Vukovaru ima 25 tisuća stanovnika, a 30 000 mladih je sada ovdje došlo. To je veliko za ovaj grad. Jako sam ponosan.”, rekao je gospodin Jozo Barišić.
Ushićena je bila i gospođa Blaženka Knežević: “Jako smo sretni, imamo goste, mlade iz Berlina, zadovoljni su što su ovdje. Lijepo je biti sa mladima i uz mlade jer onda se i ti osjećaš mlađe. Milina vas je vidjeti. Ja sam sretna da bih plakala od sreće.”
Silnu sreću i uzbuđenje nije krila ni gospođa Branka Marijanov : “Ovo ti je Mitnica, najhrvatskiji dio Vukovara. Ovdje je najviše branilo i puno poginulo za hrvatski grad Vukovar. Preponosna sam što ste vi mladi došli, ma dođi da te ljubim”, kazala je gospođa Branka te nastavila: “Žao nam je da mladi odlaze, nitko ne treba odlaziti iz Hrvatske, nego se vraćati.”
Katarina Balog, sedamdesetdvogodišnja građanka Vukovara, rođena je Međimurka koja od ’62. godine živi u Vukovaru.
U Domovinskom ratu izgubila je supruga i sedamnaestogodišnjeg sina na Ovčari. “Ja sam ranjena dok sam živa”, tužno je izustila.
Gospođa Katarina rekla je kako je oduševljena Susretom mladih iako zbog narušenog zdravstvenog stanja nije mogla prisustvovati, ali je sve slušala kroz prozor s obzirom da živi vrlo blizu mjesta gdje se odvijalo središnje euharistijsko slavlje i koncert za sudionike SHKM-a.
Spomenula nam je kako je čula bezbroj pozitivnih komentara na sam događaj i dolazak mladih u Vukovar, ali našlo se i nešto negativno. Kako kaže, neke stanovnike Vukovara srpske nacionalnosti zasmetalo je događanje u gradu.
“Ovi Srbi su vam protiv toga, rekli su: “Šta pravimo gluposti oko toga, trošak samo…, “Mladi su došli da im ispričate kako su vas Srbi klali”, tu sam presjekla cijeli razgovor, jer je bilo jako tužno i jadno, rekla je gospođa Balog i potvrdila kako oni tamo u Vukovaru ‘slabo kontaktiraju’ nakon rata. Nitko nikoga ne trpi. I jedni i drugi, taj narod – kao da je neko zlo ušlo u njega. Meni je žao što je tako. Ja imam mišljenje o njima, ali sam ranjena. To moje dijete koje su ubili nije ništa bilo krivo.
Gospođa Balog komentirala je i gradonačelnika Vukovara, Ivana Penavu:
“Ovaj naš gradonačelnik je savršen čovjek, ali ga oni ne vole, jer nije Srbin. Ali on se strašno bori, nema što on nije napravio. Grad je stvarno sada uređen za razliku kako je izgledao nakon rata, ali to su velike rane i rupe i nejde to brzo. A ljudi nemaju strpljenja. Mladi bi se ženili, a nemaju posao, nemaju stan i kako će onda.”
Napomenula je kako je Vukovar lijep, ali ‘ne možeš stanovništvo mijenjati’. “Naši odlaze, a Srbi najviše ostaju ili dolaze. Ja mislim da je to sve politika.”, rekla je i nastavila “Čujte oni rade tu kod nas, primaju kune, a preko u Srbiji žive, jel to logika? A naši dečki ne mogu dobiti posao. To nije dobro.” zaključila je gospođa Balog.
Podsjetimo, na susretu Hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, 30. travnja bilo je više od 29 000 sudionika. Dan prije, 29. travnja, sudionici su bili smješteni po cijeloj Đakovačko – osječkoj nadbiskupiji, smjestili su se u obitelji koje su ih mogle i željele primiti, zbog velikog broja sudionika i manjka mjesta u obiteljima neki sudionici smješteni su u školske dvorane. Mladi su sudjelovali na euharistiji u župi domaćina, ali i na zanimljivim programima koji su im vrijedni domaćini brojnih župa nadbiskupije priredili.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
