(FOTO) Vukovarska mjesta sjećanja: Bolnica i Spomen-dom Ovčara

Kako u nekoliko riječi izraziti što za jednu Hrvaticu ili Hrvata znači Vukovar? Vukovar je svakako više od onoga što se može izraziti riječima.

U ovom članku bit će ukratko predstavljene dvije memorijalne ustanove koje čuvaju uspomenu na vukovarske žrtve i prezentiraju najteže događaje iz Domovinskog rata- Mjesto sjećanja: vukovarska bolnica i Spomen-dom Ovčara, za koje brine javna ustanova „Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar“.

Mjesto sjećanja- vukovarska bolnica

U podrumu vukovarske bolnice danas je vjerno prikazan život nekoliko stotina ranjenika i bolničkog osoblja tijekom opsade grada Vukovara. Prostorije su uređene onako kako su izgledale i tijekom rata, a ljudske figure u prirodnoj veličini još jače dočaravaju tadašnje stanje. Na keramičkim pločicama u hodniku ispisana je kronologija događanja u bolnici tijekom opsade grada, kao i imena svih koji su nakon neprijateljevog ulaska u grad odvedeni te su ubijeni ili se još uvijek vode kao nestali.

Kroz sve vrijeme opsade, bolnica je bila utočište i spas mnogima. Neprestano su primani bolesnici i ranjenici, uključujući i one s neprijateljske strane, a operacije se nisu prekidale ni tijekom granatiranja, pa su za vrijeme obavljanja svoje dužnosti ranjavani i liječnici i medicinske sestre.

Oznake međunarodnog crvenog križa na zgradi, kojima se jasno davalo do znanja o kakvoj se ustanovi radi, nisu spriječili da nebrojeni projektili svakodnevno padaju upravo na ovaj prostor.

Osoblje bolnice uspjelo je u takvim okolnostima učiniti nemoguće. S manjkom hrane i lijekova te s prostorom koji nije bio ni otprilike dostatan za normalan tretman onog broja ljudi kojega su primali, uspjeli su opstati, zbrinjavajući sve koji su zatražili pomoć, sve do samog kraja.

U nevelikom podrumu nalazilo se zbijeno: operacijska sala, rodilište, kuhinja, prostor za pacijente, koji su bili razmješteni i na improviziranim ležajevima duž hodnika…

Danas ovaj prostor, uređen kao mjesto sjećanja i otvoren posjetiteljima, progovara o herojstvu, humanosti i požrtvovnosti bolničkog osoblja u najtežim ratnim okolnostima te čuva uspomenu na sve žrtve agresorskog pohoda na Vukovar.

Spomen-dom Ovčara

Zločin na Ovčari najveći je pojedinačni pokolj Domovinskog rata.
Žrtve Ovčare, njih 261, bili su civili, većim dijelom ranjenici, dovedeni iz vukovarske bolnice.

Nakon okupacije Vukovara, civili koji su se sklonili u bolnici, zajedno s pacijetnima, vjerovali su da će biti sigurno evakuirani pod nadzorom međunarodnih promatrača.

Kada je srpska vojska stigla do bolnice, nastala je kaotična situacija jer su vojnici upali u instituciju i postali agresivni prema ranjenicima. Srpska vojska deportirala je 400 ljudi iz bolnice u autobusima do logora Ovčara, a pripadnici međunarodne zajednice nisu spriječili da se to dogodi.

Ovo pusto mjesto, na poljoprivrednim površinama daleko od grada, agresor je izabrao za provođenje najbrutalnijih mučenja zarobljenika koje je potom strijeljao i zakopao u zajedničku masovnu grobnicu, vjerujući kako ih nitko više neće pronaći i kako će zločin ostati skriven.

Usprkos tome, danas su podaci o pokolju na Ovčari rasvijetljeni. Grobnica je otkrivena 1992., još u vrijeme okupacije, uz pomoć predstavnika UN-a.

Spomen-dom Ovčara otvoren je 2006. u jednom od hangara, koji su služili kao logor za dovedene. Hangar je pretvoren u memorijalni centar prema ideji zagrebačkog akademskog slikara Miljenka Romića.

Vrata kroz koja ulazite u hangar, nepovratno su zakočena sa simboličnom porukom kako više nikada nitko ne može biti zatvoren u tom prostoru, dok su u pod kojim hodate ugrađene čahure metaka- oznake zločina.

Teško je opisati tjeskobu koja se tako snažno osijeća pri posjetu ovom mjestu.

Na sredini mračnog hangara nalazi se spirala- takozvani “vrtlog”, kroz koju neprestano kruže projicirana imena žrtava. Na stropu se mogu vidjeti žarulje u obliku zvijezda, njih 261., a zidovi hangara ispunjeni su fotografijama ubijenih. Ispod fotografija izložene su njihove osobne stvari pronađene u zajedničkoj grobnici.

Jedan od žrtava ubijenih na Ovčari bio je i Siniša Glavašević, novinar Radio Vukovara.
Među njegovim „Pričama iz Vukovara“ napisanim u opsjednutom gradu kojima je htio poslati poruku ohrabrenja, čitamo i Priču o ratniku.

Generacija čiju sam zastavu nosio i sam po sletovima i kojoj sam ime izvikivao punih usta,uvijek se divila i čudila borcima. Njih smo gledali kao sportaše koji igraju neku svoju igru, a mi smo i poslije te igre nastavljali navijati za njih i pobjeđivati već pobijeđenog protivnika.
Ti su borci sada stari i umorni ljudi koji se teško sjećaju svojeg imena, a mnoge smo od njihispratili uz sve počasti i dobronamjerno zaboravili. Kada bih htio biti pošten prema vama, morao bih priznati da sam u svojoj glavi mislio kako je baš to najbolji način da zametnem trag ratu i nesreći.

Međutim, čini se da mnogi iz mojeg naraštaja nisu tako mislili i da im je bila draža takva prošlost, čim su se tako brzo uhvatili pušaka. Za nekoliko mjeseci rata stekao sam toliko neprijatelja da se pitam gdje su bili do sada. Zašto nisu lijepu mladost opijali mirisima ljubavi,zašto su još gladni kada su cijeli život otimali drugome, možda baš svojem jučerašnjem prijatelju? Otkud tolike laži u prijateljstvu? Je li ovaj grad uvrijedio nekoga od njih svojim bićem kada ga tako zdušno zatiru?

Razgovarao sam s mnogim borcima koji brane te ruševine; i oni misle isto. Što će nekomemoj grad, osim meni i mojim sugrađanima i Hrvatskoj? Uvijek se znalo da ne možeš biti onošto nisi. Tako je i s gradovima. Tako je i sa zemljom. Braneći tu ideju stoje ljudi, divovi hrvatske hrabrosti, i nikako da objasne onima izdrugog dvorišta da je vrijeme ratova na izmaku. Zar to nisu shvatili noseći školsku torbu i lju- beći se po parkovima, u sumračje? Uzalud su nosili moje ime i imena mojih sugrađana u njedrima, jer ovaj rat su izgubili, ako ne prije, a ono prljajući ruke i obraz nastojeći uzeti ono što nije njihovo. Ne mogu prihvatiti nepoštenje,a ni mrak koji mi unose u svjetlost.

Hvala im u ime svih koji su izginuli, i u ime svih koji su se napatili zbog njihove nezahvalne i proždrljive želje da uzmu tuđe, i u svoje osobno, malo ime, koje će ipak, na kraju svega, biti veće od njihova.