U kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana za travanj objavljen je članak fra Darka Teperta o svetom Josipu kao uzoru radnika. Dio članka uz dopuštenje Kršćanske sadašnjosti prenosimo u nastavku:
U litanijama svetoga Josipa ovaj je svetac nazvan „uzorom radnikâ“. U Svetom pismu velik broj tekstova govori o radu. Osobito u Starom zavjetu nalazimo zakonodavstvo koje se odnosi na rad. U starozavjetnoj teologiji Bog je prvi koji radi, a čovjek je njegov suradnik, te je stvoren da bi svojim radom vladao nad Božjim stvorenjima. Za taj zadatak on je opskrbljen slobodom i odgovornošću.
Grijehom s početaka, uz rad postaje vezana i muka. Jasno je, međutim, da to nije izvorno bilo u Božjemu stvoriteljskom naumu. Stoga je rad u sebi pozitivan i konstitutivan čimbenik ljudske osobe i ljudskoga društva.
Starozavjetno zakonodavstvo o radu
U biblijskom govoru o radu valja vidjeti i što o radu kaže Zakon. U srcu starozavjetnoga zakonodavstva nalazi se Deset zapovijedi (Izl 20, 1 – 17; usp. Pnz 5, 1 – 21). Jedna od njih ponovno nas podsjeća na prvi izvještaj o stvaranju: »Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotnji« (Izl 20, 8 – 11). Očito je riječ o tekstu iste tradicije kao i Post 1, 1 – 2, 3. I ovaj tekst u sadašnjem obliku valja smjestiti u vrijeme povratka iz babilonskoga progonstva i u svećeničku predaju. Obdržavanje subotnjega počinka tada je osobito naglašeno i kao oblik razlikovanja u usporedbi s okolnim narodima.
Dva su ovdje važna izraza koji određuju sedmi dan. Prvo, to je dan počinka, šabat, o čemu je već bilo riječi. Drugo, to je dan posvećen Gospodinu. On najprije pripada Gospodinu (Izl 20, 9), što proizlazi iz hebrejskoga izraza šabat lyhwh (šabat Gospodinov), što je u prijevodu Zagrebačke Biblije prerečeno riječima: »subota, počinak posvećen Gospodinu«. Međutim, ideja posvete prisutna je u zadnjem retku ovoga odlomka u kojemu se kaže: »Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio (heb. wayeqadšehu) dan subotnji« (20, 11). Posveta, hebrejski glagol qdš i imenica qadoš upravo i podrazumijevaju izuzetost od profanoga, svjetovnoga i pripadnost Bogu.
Važan je ovdje i zadatak svakog Izraelca, ne samo da on sam svetkuje dan subotnji, to jest da ispovijeda njegovu pripadnost Bogu, i da se toga, sedmoga dana odmara, nego i da pazi da se i svi drugi odmaraju, jer nikakva posla ne smije raditi nijedan član njegove obitelji, ali ni sluge, ni životinje, ni stranci (20, 10). U daljnjemu teološkom iščitavanju ovoga teksta mogao bi se prepoznati danas i zadatak Crkve da i dalje promiče vrijednost tjednoga odmora, polazeći naravno od pripadnosti toga dana Gospodinu, ali na profanoj razini i od potrebe počinka, odmora, koji je potreban svakoj ljudskoj osobi.
(…)
Josip kao uzor
Josip je u evanđeljima prikazan kao tesar, to jest obrađivač drveta koji je izrađivao sve što je kao svoju sirovinu imalo drvo, od drvenih greda za krovišta do drvenoga namještaja. Već po tome on može biti zaštitnik radnikâ. Osim toga, Josip je prikazan i kao pravedan i pošten čovjek, što je u skladu s glavnim kvalitetama vezanima za područje rada, kao što se to moglo vidjeti iz starozavjetnih tekstova.
Josip i nezaposlenost
Čovjek koji radi, bez obzira na vrstu zaposlenja, surađuje sa samim Bogom i tako postaje, na neki način, stvoritelj svijeta oko nas. Kriza našeg vremena, koja je ekonomska, socijalna, kulturna i duhovna, može svima nama poslužiti kao poziv da ponovno otkrije vrijednost, važnost i potrebu rada za stvaranje nove „normalnosti“ iz koje nitko nije isključen. Djelo svetog Josipa podsjeća nas da sam Bog, postajući čovjekom, nije prezirao raditi. Gubitak posla koji pogađa toliku braću i sestre i koji se u posljednje vrijeme povećao zbog pandemije koronavirusne bolesti, mora biti podsjetnik na preispitivanje naših prioriteta. Preklinjemo svetog Josipa radnika da bismo mogli pronaći načine koji nas obvezuju izraziti čvrsto uvjerenje da nijedna mlada osoba, ni jedan čovjek, ni jedna obitelj ne smije biti bez posla (papa Franjo, Patris corde, 6).
Članak u cijelosti potražite u novom broju Kane u tiskanom ili eIzdanju.
Autor: fra Darko Tepert, Kana
* Fra Darko Tepert rođen je 1970. u Sisku u obitelji koja nije bila vjernička. Kroz čitanje i proučavanje različitih mitologija i religija dolazi do kršćanstva. Krstio se nakon što je upisao fakultet te je obrzo nakon toga osjetio svećenički i redovnički poziv. Od 1993. do 1996. proživio je prve godine privremenih redovničkih zavjeta na Kaptolu. Od 1996. do 1999. živio je u samostanu sv. Spasitelja u Jeruzalemu, gdje je 1997. položio svečane doživotne zavjete, a 1998. jeruzalemski patrijarh mons. Michel Sabbah zaredio ga je za đakona. Godine 1999. apostolski nuncij u Izraelu i delegat za Jeruzalem i Palestinu mons. Pietro Sambi zaredio ga je za svećenika. Fra Darko Tepert doktor je biblijskih znanosti i arheologije te sveučilišni profesor na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta na zagrebačkom KBF-u.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
