Fra Smiljan Berišić: Ovčara je smrtni grijeh svih onih koji su dopustili da se dogodi

fra Smiljan Berišić
Foto: HKM, Fah; fotomontaža: Narod.hr

Čujte, neki kažu da sam ‘malo lud’, možda i jesam pa nisam siguran hoće li Vam se svidjeti svi moji odgovori na Vaša pitanja, ali spreman sam…

Tako je Andreu Černivec dočekao fra Smiljan Berišić, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, danas na službi u Zagrebu, kad su ga iz Hrvatskog tjednika zamolili za razgovor povodom 29. obljetnice strašne vukovarske tragedije. Naime, te 1991. godine fra Smiljan je pad Vukovara dočekao u bolnici gdje je pomagao ranjenicima. U Vukovar je otišao u rujnu 1991. godine nakon završetka fakulteta i kaže da je to za njega bio jedini ispravan izbor jer ga je Grad zvao. Ostati u Zagrebu i gledati što se događa u gradu u kojemu je nekad živio, nije bila opcija. U razgovoru za Hrvatski tjednik fra Smiljan govori o odlasku u Vukovar, o vremenu tijekom i nakon okupacije, Šljivančaninu i njegovu ulasku u bolnicu, braniteljima, sebi… Fra Smiljan politiku vješto izbjegava, kao i komentiranje aktualnih događanja. Vlastita ludost, kako ju je sam nazvao, zapravo je njegova hrabrost da iz udobnosti velegrada, kao i mnoštvo branitelja prije njega, ode u Vukovar i pomogne.

Granatiranje, uzbune, nedostatak hrane

Fra Smiljane, ove godine obilježavamo 29. obljetnicu strašne vukovarske tragedije. Kad danas razmišljate o svemu što se tada događalo u Gradu heroju u kojemu ste bili do samoga pada, kako se osjećate?

Fra Smiljan Berišić: Prije svega, moram reći da je moje temeljno iskustvo Vukovara iskustvo ljubavi, ljubavi koju sam primio od svoje obitelji, svoje braće i sestara, svojih baka, a onda i prijatelja koje sam stekao. Onda je tu i iskustvo rata – zla koje se ne može ni s čim drugim usporediti. Rat je zlo u sebi i treba ga uvijek izbjegavati. Tu je i iskustvo nedostatka vremena: ako danas ne učinite ono što ste bili dužni učiniti, vjerojatno to više nikada ne ćete učiniti. Na kraju tu je i iskustvo vjere –vjere u Krista, Sina Božjega, Spasitelja svijeta po kojemu i u kojemu uvijek moramo zahvaljivati Bogu za sve, pa i za iskustvo zla, da bismo ga kasnije znali prepoznavati i kako bismo bili u stanju podnijeti sve i ostati u ljubavi, u dobru, u miru.

Vaša obitelj doselila se 1971. u Vukovar. Čega se sjećate iz toga vremena? Kako je Vukovar tada izgledao, kako se živjelo?

Fra Smiljan Berišić: Vukovar je bio industrijski grad i većina je ljudi dolazila iz cijele bivše Jugoslavije raditi u Borovo, u Vuteks. Ondje je bio i PIK Vukovar, plodna zemlja, vinogradi, njive kukuruza i žita, Vukovarska luka, bolnica sestara Sv. Križa iz Đakova… Dakako, ondje je bilo i kulturnih i vjerskih institucija, dvorac grofa Eltza, muzej, naš samostan i crkva Sv. Filipa i Jakova koja je bila treća po veličini crkva u Hrvatskoj. Ondje sam ministrirao, naučio čitati, ondje sam kupio svoju prvu Bibliju… Lijepo se živjelo, uvijek se sjetim osobito srednje škole, ranih osamdesetih, i kako smo doslovce uživali u svemu u čemu smo mogli uživati. ‘Susreti’ su bili skupina nas 50-ak mladih iz vukovarske župe koji smo se redovito okupljali u samostanu, imali svoju misu, bend koji je svirao, organizirali smo razna događanja – i sportska i kulturna – i to sve pod okriljem samostanskih zidina i naših vukovarskih franjevaca. Samo jedna crtica… Svake smo nedjelje, bez obzira na vremenske prilike ili neprilike igrali nogomet u samostanskom dvorištu. Poslije smo pili čaj i družili se. Pjevalo se, gostovalo se, sudjelovalo u raznim događajima (Uskrs fest, vjeronaučna olimpijada, ‘Prvi glas Vukovara’, čak smo i ciklostilom umnožavali jedan mali glasnik…). Čitalo se, igrala se košarka, učilo se, zabavljalo, izlazilo, a onda je došla vojska, studij medicine, pa studij teologije, novicijat; putovalo se, učilo jezike, radilo… Radio sam s mladima na Kaptolu u našemu samostanu sv. Franje uz pomoć ondašnjega provincijala fra Mirka Mataušića, organizirali smo POMAK (Pokret mladih katolika)… A onda je došla devedeseta – Cvjetnica, koncert ‘Prljavaca’ na Trgu, izbori… Sve se to proživljavalo i živjelo u nadi da ćemo izboriti slobodu i neovisnu Domovinu. No smatram da smo bili i naivni i vjerovali kako će to biti moguće bez krvi. Sloboda se uvijek plaćala krvlju – pa tako i u našemu slučaju.

U to vrijeme, 1991. godine, kao što ste i rekli, bili ste u Zagrebu, završili fakultet i unatoč ratnim uvjetima koji su tijekom ljeta vladali u Vukovaru, vratili ste se u grad?

Fra Smiljan Berišić: Za mene je to bilo pitanje života i smrti. Ostati u Londonu ili Italiji, Rimu ili Asiziju, ostati u Zagrebu – to je bila smrt. Otići u Vukovar – to je bio život. Ukazala mi se prilika kada je fra Mirko Mataušić išao u Vukovar u posjet braći početkom rujna 1991.;bilo mu je nezgodno ići sam, a kako sam ja navaljivao, bilo je prirodno da je mene poveo. To je bio posljednji dan kada se još moglo autocestom do Županje (već je te noći autocesta bila blokirana). Osjećaj je bio nevjerojatan – do Vukovara nisam mogao spavati, samo sam gledao vijesti, slušao radio, sve moguće izvore: CNN, BBC, zagrebačku televizija, beogradsku televizija… Nije mi se jelo, nije mi se dalo ništa, nisam nalazio zadovoljstvo ama baš ni u čemu. U Vukovaru sam spavao kao beba, bez obzira na granatiranje, uzbune, nedostatak hrane, odjeće… Bio sam sretan i zadovoljan. Zanimljivo, zar ne? Nije bez razloga što su mi govorili da sam ‘lud’.

Zanimljivo je da ste nakon dolaska u Vukovar vrlo brzo otišli u bolnicu pomagati ozlijeđenima. Kako je do toga došlo?

Fra Smiljan Berišić:  Nekoliko je razloga za to. Prvi je što sam po struci medicinski tehničar (završio sam srednju medicinsku školu u Vukovaru) te sam na praksu išao u vukovarsku bolnicu gdje sam upoznao većinu liječnika i medicinskih sestara koji su ondje radili. Drugi je da sam se već 3. ili 4. rujna javio dr. Bosanac i dr. Njavri, dao krv i pitao može li se još kako pomoći. Nisu trebali osoblja pa sam se vratio u samostan i ondje pomagao – prenosio kipove i umjetnine, vraćao crijep na krov kad bi koja granata eksplodirala i oštetila ga, selio biblioteku; kad je struja nestala, ispraznili smo škrinje i odnijeli u bolnicu to meso… Povremeno sam posjećivao sestru, prijatelje, nabavio štogod ili bio s fratrima na svetoj misi u bolnici i sl. Treći je da se s početkom listopada počelo govoriti o nekoj evakuaciji ranjenika i starih i bolesnih, odnosno svega neborbenoga stanovništva (s nama su u podrumu u samostanu bili i roditelji našega fra Zvonimira Lutrovića te stari fra Martin Ostrognaj, bivši gvardijan). Trebali su pratnju do Zagreba, a ja sam trebao na đakonsko ređenje, bio je dogovor da odemo u bolnicu jer će konvoj krenuti iz bolnice. No kako ništa nije bilo od svega toga, ja sam ostao u bolnici jer je pukim slučajem dr. Matoš previjao jednoga ranjenika i nije imao nikoga da mu pomogne, a sam to nije mogao. Sestra instrumentarka dodavala mu je materijal i instrumente, a ja sam držao nogu toga ranjenika u zraku kako bi dr. Matoš mogao očistiti i previti ranu na natkoljenici. Tako sam se zaposlio kao volonter i radio u timu s dr. Mirjanom Semenić sve do samoga kraja – previjajući ranjenike i pokušavajući živjeti svoj redovnički poziv u tim čudnim okolnostima ratne bolnice: molitvom, slušanjem ranjenika i njihovih životnih priča, izmjenjujući iskustva i dijeleći sve – i posljednju cigaretu i posljednji komadić kruha.

Više od 260 ljudi odvedeno je iz bolnice i ubijeno

Kako biste onda opisali to razdoblje u bolnici do 18. studenoga 1991. do ulaska ‘osloboditelja’ u Grad, a kako preostala tri dana koliko ste bili u Vukovaru?

Fra Smiljan Berišić:  Razdoblje do 18. studenoga bilo je razdoblje nade, nadali smo se da će nas netko izvući, da će rat prestati, da će doći ovi ili oni, da će naši smoći snage i odbiti sve napade, da će netko dostaviti prijeko potreban materijal, da će međunarodna zajednica prepoznati što se zbiva u Vukovaru i prekinuti to razaranje i uma i srca i duše. I poslije 18. studenoga nade nije sasvim nestalo, no već se tada razumijevalo da je žrtva našega grada bila potrebna za međunarodno priznanje naše Domovine i to se stoički prihvatilo. Ono što se nije smjelo dogoditi ubijanje je nevinih i ranjenih. Više od 260 naših ljudi odvedeno je iz bolnice i mučki ubijeno.

Kad govorimo o vukovarskoj bolnici i svemu što se ondje događalo u studenome 1991., koga posebno pamtite i po čemu?

Fra Smiljan Berišić:  Prije svega svi koji su bili u vukovarskoj bolnici –ranjenici, pomoćno osoblje, liječnici, medicinske sestre –heroji su, pravi pravcati. Bez njihova prinosa bilo je iluzorno da bi se grad skoro stotinu dana uspijevao obraniti od neljudskih napada i granatiranja višestruko nadmoćnijega neprijatelja (otprilike stotinu puta). Dr. Bosanac, dr. Njavro, dr. Aleksijević, dr. Matoš – njihov je prinos nemjerljiv, o njima treba knjige pisati.

Teško mi je nekoga izdvojiti, ali ako moram, to su prije svega primjeri velikodušnosti i ljubavi našega zagrebačkog tima, a osobito medicinskih sestara Zorice i Vesne, te časnih sestara Ide i Jele koje su svaka na svoj način također bile ondje, a da nisu morale, koje su dale sve od sebe, pa i više od toga. Moram spomenuti i jednu francusku novinarku – Agnell – koja je došla u samostan u listopadu snimati neku emisiju, a onda i poslije pada u bolnicu, susreo sam je oba puta i s njom razgovarao. Bilo bi zanimljivo vidjeti materijale koje je snimila. Na izlasku iz bolnice dala nam je pregršt cigareta koje je zaplijenila od kolega novinara. Bilo mi je smiješno to gledati. Naime, pitala me je smije li mi nešto dati, a ja sam znao da našim ranjenicima više od injekcija i tableta trebaju cigarete. Neljudskost i ravnodušnost stvari su koje ne poznajem i ne želim znati, a još manje one koji su takvi ili se tako ponašaju. U stvari, ne vjerujem da itko želi biti takav, ali ih situacije u koje dolaze, najčešće zbog grijeha, učine takvima. Nadam se samo da će jednoga dana shvatiti da im je pred Božjim sudom nebitno iz kojega naroda dolaze ili kojim jezikom govore.

Susrećete li se i danas s ljudima s kojima ste dijelili te teške dane?

Fra Smiljan Berišić:  Životni me je put vodio po cijeloj kugli zemaljskoj pa nije bilo previše susreta i mogućnosti za neka druženja, ali ponekad naletim na nekoga ili netko na mene pa se prisjetimo svega, najmanje rata, a najviše onih stvari koje su nas povezivale prije rata, popijemo kavu ili piće i rastanemo se kao oni koji dijele veliku tajnu – tajnu žrtve, ljubavi i predanosti.

Jeste li možda tijekom svoga boravka u bolnici vidjeli Jeana Michela Nicoliera, Sinišu Glavaševića, sjećate li se lica hrabrih mladića i djevojaka koji su branili grad?

Fra Smiljan Berišić:  Jeana Michela Nicoliera nisam poznavao osobno, a Sinišu sam prepoznao odmah – bio je to naš susjed iz naselja preko ceste, samo kad sam ga ugledao, nisam znao da je to on. Sjedili smo i razgovarali, baš kao dobri susjedi. Kako bih mogao zaboraviti lica svojih kolegica iz medicinske škole, časnih sestara, svojih fratara, članove ‘Susreta’, svoje prijatelje… Kako bih mogao zaboraviti lica svojih profesora i susjeda, kumova i stričeva, kako bih mogao zaboravio lica svih onih koje sam previo i koji su mi pomagali, koji su se bojali igle, a nije im bio problem golorukima ići na tenkove…

Smrti se ne treba bojati

U vrijeme dok ste bili u bolnici, došli su Veselin Šljivančanin i Vojislav Stanimirović, zauzeli bolnicu, a dio ranjenika odveli…. Jeste li tada bili svjesni što se događa oko Vas i kako će sve završiti ili ste zaista vjerovali da će Vas pustiti?

Fra Smiljan Berišić:  Sve pamtim i ništa nisam vjerovao nikomu, samo sam se nadao da će imati dovoljno razuma i razboritosti i da ne će učiniti to što su učinili. Jer toliko je nerazborito to što su učinili, toliko je besmisleno izazvati toliku mržnju i jad i bol, a bez potrebe, bez istinskoga razloga. Mislim da ću se i na onome svijetu morati pitati – zašto? Zašto ste ubijali one koji se nisu mogli braniti? Zašto mene nisu ubili, to ne znam, no postoje neke indicije, ali temeljna je da sam bio medicinski radnik, a i da me je fra Mirko tražio preko francuskoga veleposlanstva. Mislim da su tu pogriješili jer sam razotkrio laž koju su plasirali preko BBC-ija o ubojstvu djece, preko jednoga našeg fratra, a da ne govorim o tomu da sam svjedočio pred mnoštvom ljudi o onomu što se stvarno događalo u vukovarskoj bolnici. No ponekad osjetim, osobito u ovo vrijeme, taj sindrom. Zašto su morali poginuti toliki moji prijatelji, susjedi, kumovi, stric, rođaci, a ja sam, eto, živ…? Možda je razlog i ovaj intervju s vama…

Moguće, no kad danas razmišljate o tomu, jeste li se bojali smrti?

Fra Smiljan Berišić:  Smrti se ne treba bojati, doduše ja uvijek kažem da se u smrt i ne treba žuriti, da tamo uvijek stignemo. Osobito to govorim starijima. Treba raditi, treba činiti dobro, treba se moliti, treba ljubiti. Toliko je toga što treba učiniti prije nego umremo, a umrijeti je lako. Ne, nisam se bojao smrti, a nije me strah reći da sam ju ponekad kao i sveti Pavao i priželjkivao. ‘Jer bolje je otići i s Kristom biti’, no ako je volja Božja živjeti i raditi, onda to treba i prihvatiti.

Po Vama, čiji je Ovčara smrtni grijeh?

Fra Smiljan Berišić:  Svih onih koji su dopustili da se dogodi, najmanje onih koji su to učinili. Svaki onaj koji je imao bilo kakvu mogućnost da to spriječi, a nije to pokušao, pa i pod cijenu vlastitoga života, počinio je smrtni grijeh.

Studeni je mjesec tužnih i strašnih obljetnica za hrvatski narod. Kakve danas asocijacije u Vama budi ime Vukovar? Razmišljate li često o tim danima?

Fra Smiljan Berišić:  Ne, ne razmišljam o tome. Ne želim živjeti u prošlosti i pozljeđivati stare rane, ne želim biti rob ni onoga što me možda najviše čini onakvim kakav sam danas. Želim biti slobodan u ljubavi i spreman na svako dobro djelo.

Nakon ovoga odgovora pretpostavljam da ne odlazite u Kolonu sjećanja. Koliko često uopće posjećujete Vukovar i je li to danas grad koji ste nekada poznavali?

Fra Smiljan Berišić:  Nisam nikada bio u Koloni sjećanja, ako se ne varam, jednom godišnje u prosjeku odem u Vukovar, a nekad i rjeđe. Ovaj Vukovar nije grad moje mladosti, to je neki novi, drukčiji Vukovar, mnogo ljepši izvana, ali mnogo siromašniji iznutra. Vjerujem da će Vukovar opet biti onaj stari, no treba proći još 30-ak godina.

Dvojezični natpisi ne trebaju Vukovaru

Je li Vama shvatljivo da je danas predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade Andrej Plenković u bliskome koalicijskom savezu s okupacijskim gradonačelnikom Stanimirovićem, a protiv aktualnoga hrvatskog gradonačelnika Ivana Penave vodi ideološki i svjetonazorski rat? 

Fra Smiljan Berišić:  Ne želim i ne ću se uplitati u aktualna politička pitanja. Svima kojima sam mogao pomagao sam, pa tako i obnovu samostana i crkve, obnovu vodotornja i neke druge manje ‘zvonke’ stvari…

Jesu li onda počinitelji genocida u Vukovaru zaslužili bezuvjetni oprost koji ste u svojim ranijim nastupima zagovarali, bez obzira na to što se nisu pokajali za svoja zlodjela, ali ni pomogli u otkrivanju istine o stradalima, a mogli su?

Fra Smiljan Berišić:  Nitko ne zaslužuje bezuvjetni oprost, oprost se dobiva, daje se onima koji se iskreno i iz svega srca kaju za sve ono što su učinili protiv ljubavi prema Bogu i braći ljudima. Moraju izvršiti pokoru i nadoknaditi sve što je u njihovoj moći, odnosno ispraviti štetu koju su nanijeli.

No mi moramo oprostiti radi sebe samih jer ako se zatvorimo u mržnju, postajemo nesposobni za ljubav i za život u radosti i miru. Oprostiti znači izići iz začaranoga kruga zla, otvoriti se Bogu i njegovoj ljubavi, ponovno živjeti u slobodi djece Božje. U protivnomu mržnja će nas izjesti, učinit će nas neljudima, postat ćemo živi mrtvaci.

Ima li onda pomirbe bez isprike i pronalaženja nestalih?

Fra Smiljan Berišić:  Pomirba je stvar osoba, pojedinaca, nikada nekih skupina ili država. Ne mogu se države pomiriti, ne mogu skupine navijača živjeti u skladu, one su po definiciji sukobljene i traže i ostvaruju svoje interese, ma kakvi oni bili. Mogu se pomiriti samo osobe, samo ljudi mogu živjeti u istinskome i trajnome miru. A uvjeti su za taj mir vjera u Krista, život u ljubavi i predanju, rad za opće dobro. Poštovanje prema svakome stvorenju, a osobito prema braći i sestrama. Isprika je uvijek potrebna i najčešće se svi trebaju ispričati. Neki više, neki manje… Što se tiče pronalaženja nestalih – radi se u stvari o otkrivanju mjesta na kojemu su pokopana naša braća i sestre koje su vjerojatno ubili ili nešto još gore. Oni ne žele da se ta mjesta otkriju, boje se posljedica, sudova, osvete… S pravom. Može li se to promijeniti? Samo ako savjest proradi, ako se uključi lampica Duha Svetoga, ako se obrate, a za to treba moliti, kao što se molilo i 90-ih – i na Jelačić placu i u svim crkvama i u mnogim obiteljima. Molite li i Vi?

Smeta li Vam onda uvođenje ćirilice u Vukovaru?

Fra Smiljan Berišić:  Ne razumijem pitanje. Što to znači ‘uvođenje ćirilice’? Ćirilica je i hrvatsko pismo i ne vidim razloga zašto bismo demonizirali jedno pismo koje je jednako naše kao i latinica i glagoljica.

Hajdemo ovako, smatrate li da Vukovaru trebaju dvojezične ploče koje se žele postaviti?

Fra Smiljan Berišić:  Dvojezični natpisi u gradu Vukovaru ne trebaju! Svi razumiju hrvatski jezik i nema potrebe trošiti novac i izazivati većinu koja to ne želi.

Slažete li se da se svake godine održava Kolona sjećanja, ali da nema nikakvih govora, pa da neupućeni uopće ne doznaju što se dogodilo, tko je žrtva, a tko agresor, za razliku od nekih mjesta iz Drugoga svjetskog rata gdje se itekako održavaju govori i demonizira, u pravilu , Hrvatska… 

Fra Smiljan Berišić:  Mislim da za sve, a osobito za političare i novinare, treba vrijediti ona biblijska ‘Šutnja je zlato, a govoriti je srebro.’ Treba više raditi, a manje govoriti, ne samo novinari i političari, nego i svi drugi, pa i mi fratri i svećenici. Vjerujem da bi tada svima bilo bolje. Vukovarska bolnica, naš samostan, dvorac grofa Eltza, Vodotoranj, govore više od svih riječi. Treba svako dijete u Hrvatskoj dovesti u Vukovar i ondje im progovoriti jezikom koji razumiju – pokazati im.

Hrvatska je država u materijalnome smislu u Vukovaru mnogo učinila

Kome onda odgovara, a kome smeta sadašnja situacija u Vukovaru? Tko je danas najodgovorniji za takvo stanje?

Fra Smiljan Berišić:  Ne znam i ne zanima me, već dugo ne živim u Vukovaru – od 1991. Radim i nastojim činiti dobro.

Prema Vašemu mišljenju, odaje li hrvatska vlast, ali i narod, pijetet prema vukovarskim žrtvama? Jesmo li olako zaboravili sve za što smo se borili 90-ih?

Fra Smiljan Berišić:  Mislim da je u Vukovaru hrvatska država učinila u materijalnome smislu jako mnogo. Mnogo više nego u nekim drugim krajevima. Problem je što se u duhovnome smislu nije učinilo dovoljno. Trebalo je te ljude zaposliti nečim, dati im svrhu i smisao, a ne ih umiroviti.

Dokle god žive moji Vukovarci, a i ljudi dobre volje, širom svijeta, ne će se zaboraviti ono što se dogodilo 1991. u Vukovaru. A što se tiče Domovinskoga rata – dovoljno je reći da imamo svoju državu, da imamo svoju vojsku, da djeca uče u školama o Vukovaru i Dubrovniku, da svaki čovjek može živjeti u našoj Domovini, da smo članica Europske unije, članica NATO-a, da imamo prilike o kojima se u bivšoj Jugoslaviji moglo samo sanjati. Već to, da imamo tako mladu demokraciju, a da su slobode zajamčene, da čak i jedan Mesić, ili Josipović, ili Milanović mogu biti predsjednici, dovoljno govori. Je li to ono za što smo se borili? Ja mislim da jest. Volim li te tipove? Ne! Ako hrvatski narod tako bira, moram poštivati njihov izbor. Mogu li birati bolje, mogu li biti politički obrazovaniji – sigurno, ali tako vam je svuda u demokraciji. Na izborima treba raditi i ako je potrebno, mogu se i izborni modeli mijenjati.

Vukovarski branitelji, ali i stanovnici grada, često upozoravaju na šikaniranje, ali i vape da su ostavljeni te da agresori danas imaju veća prava od njih. Što je danas po Vama krucijalni problem kad govorimo o Vukovaru?

Fra Smiljan Berišić:  Ne vjerujem u to. Da su ponekad manjine zaštićenije zbog nekih osobitih situacija, i ne mora biti tako loše, ali treba tražiti načina da se i hrvatska manjina u zemljama u okruženju jednako zaštiti i poštuje, na temelju reciprociteta. Temeljni problem naše Domovine, pa i Vukovara, jest demografija. Nema ljudi, nema djece, nema ničega… Ako nema žena i muškaraca koji su spremni na žrtvu i na ljubav, ako se mladi ne žene i ne udaju, ne zasnivaju obitelji, ne rađaju djecu, tu nitko ne može ništa učiniti. To je kraj. Nisu carstva propadala zbog ugroze izvana ili zbog materijalnih ili nekih drugih problema, nego zbog nedostatka ljudi. Ako se nitko ne će izložiti, ako nitko ne želi izići iz sebe, ako nitko ne želi iz komfora svoje sebičnosti, onda je kraj ne samo Vukovaru, našoj Domovini, nego i našoj civilizaciji. Je li moguće to promijeniti? Često su me pitali imam li recept da Bosna i Hercegovina, da Srijem opet bude hrvatski, da se vrate granice do Pečuha i sl. Moj odgovor je: ‘DA’! Treba ‘samo’100 tisuća žena koje žele roditi šestero ili više djece. Svi me pogledaju kao da sam lud i vrte glavom. Nasmijem se i idem dalje. Vukovar je bio spreman na žrtvu 1991. Bi li danas, u studenome 2020., Vukovar bio spreman na istu takvu žrtvu? Ne vjerujem. Zašto? Nema ljudi, nema obitelji, nema unutarnje duhovne snage. Raselili su nas po cijelome svijetu – od Amerike i Australije do Južne Afrike i Norveške. Tko je za to kriv? Sigurno nije ni Milanović, ni Plenković. Svi žele ‘bolji život’!? Treba li ih zbog toga kriviti? Ne. Ali kako onda govore da im je stalo do Hrvatske i da im je stalo do boljitka svih Hrvata i u konačnici naše Crkve i naše vjere, ako ne žele ni ono temeljno –ljubav, brak i obitelj. Svi se mjere po veličini kuće, po diplomama, novcu, bogatstvu, a uistinu je bogat, pa i sretan, samo onaj koji ima vjeru i veliku, brojnu obitelj.

“Svake jeseni s kišama i hladnoćom dolaze dani kojih se bojim i kojima se radujem”

Danas ste svećenik na službi u Zagrebu. Koliko su događaji u Vukovaru ostavili traga na Vama i koliko Vam u svemu tome pomaže vjera, molitva…?

Fra Smiljan Berišić:  Ne vjerujem da me je išta u mome svjesnom životu, osim odluke da budem franjevac, toliko formiralo kao iskustvo Vukovara 1991. Svake jeseni s kišama i hladnoćom dolaze dani kojih se bojim i kojima se radujem. Bojim ih se, jer znam što se sve događalo u Vukovaru i našoj Domovini i što sam posljedično mogao učiniti ili biti – ubojica, mrzitelj, osvetnik, zločinac. Radujem im se jer me je Bog usprkos svemu sačuvao, učinio me svećenikom, a ja sam, uza sve svoje slabosti i nedostatke, kao slab i grješan čovjek, imao priliku činiti dobro. Gdje sam sve bio i koliko toga doživio…! No kada ljudi čuju da sam 1991. bio u bolnici u Vukovaru i da sam previjao ranjenike, onda se zamisle i osjetim, a često i vidim, njihovo poštovanje i ljubav i nesvjesnu zahvalnost ne meni nego Bogu i žrtvi – ljubavi Njegova Sina Isusa Krista. Ta, što smo bez Boga i njegove milosti?

Nastojim da cijeli moj život bude molitva, nastojim da u svakome susretu s drugim čovjekom i on osjeti da je dijete Božje i da je vrijedan ljubavi i poštovanja. To je moj život i neizmjerno sam Bogu zahvalan za njega. Za kraj, ne mislim da je išta od ovoga lako ili jednostavno, potrebne su godine i godine, molitve, promatranja Riječi Božje, da čovjek spozna koliko ga Bog ljubi i koliko smo u stvari svi mi povezani u jednu veliku ljudsku obitelj.

 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik