Tema ovogodišnjih nedavno održanih Zagrebačkih književnih razgovora bila je Disidentska književnost ili književnost zaborava. O pojavi “damnatio memoriae” odnosno osudi na prisilni zaborav s obzirom na političku djelatnost dvojice hrvatskih pjesnika Mate Vučetića i Vinka Nikolića piše akademik Vinko Grubišić. Tekst je bio najavljen u programu ZKR, ali, u odsutnosti autora, nažalost, nije pročitan
“Damnatio memoriae”
“Damnatio memoriae” ili “Osuda na prisilni zaborav” bila je među težim kaznama u grčkoj i rimskoj uljudbi, a sastojala se u tomu da su imena zabranjenih osoba, kao i njihova umjetnička i znanstvena djela morala biti brisana iz javnog života. Samo spominjanje njihova imena bilo je kažnjivo, a osuđenim osobama tom kaznom oduzimala se sva imovina. U mnogim slučajevima radilo se o vladarima, i to uglavnom – iz sasvim razumljivih razloga – o bivšim vladarima, gdje bi se aktualnim mogućnicima nerijetko imena i djela onih prijašnjih, iz bilo kakvih razloga, činila odioznima pa bi ih uklanjali iz svih pisanih dokumenata.
Bilo je slučajeva čak da su se s rimskih novčića, ili pak s kamenih spomenika, uklanjala nepoželjna imena. Da ne idemo daleko u povijest, sve tamo do grčkog nevoljnika Herostrata, koji je zapalio glasoviti hram u Ateni samo zato da bi njegovo ime ostalo upamćeno, ali – umjesto slave – završava neslavno: spominjanje njegova imena bilo je smrću kažnjivo.
Zadržimo se iz novije povijesti na J. Dž. Staljinu, tom velikom uklonitelju nepoćudnih osoba, a ne samo imena. Nekoliko godina nakon njegove smrti, tj. 1961. preimenovan je Staljingrad u Volgograd. Ili: nakon osamostaljenja Ukrajine uklonjeno je više od 1300 Lenjinovih spomenika. Drugi je zanimljiv primjer iz novije povijesti kad su, prema Ley de memoria histórica de España, tj. prema zakonu prihvaćenu od Španjolskog palamenta 2007., morala biti uklonjena i sva imena ulica i mjesta koja su bila povezana s imenom Franciska Franka. Valja također napomenuti da su te kazne znale biti ponekada privremene, jer bi se vladari, dinastije pa tako i njihove naklonosti prema pojedinim bivšim osobama znale radikalno mijenjati.
Galus i “damnatio memoriae”
U književnosti je najpoznatija osoba koju je snašla kazna “damnatio memoriae” rimski pjesnik Gaius Cornelius Galus (oko 70. do 26. pr. Kr.), jedan od začetnika pjesničkih elegija, pripadnik neoterika, autor Ljubavi (Amores) u četiri knjige, ali od njega nam se sačuvao tek jedan dosta nejasan pentametar (”uno tellures dividit amne duas” – “jednom rijekom razdijeli dvije zemlje”). Nije sigurno pripada li šest heksametara u Vergilijevoj 10. eklogi, posvećenoj Galu Vergilijevih ili su to tri Galova distiha. Gal je ipak ostao poznat, rekli bismo nekako je izmakao toj groznoj kazni “damnatio memoriae” zahvaljujući dvojici velikih rimskih pjesnika, Vergiliju i Ovidiju. Naime, uz Vergilijevu spomenutu 10. eklogu, O Galu govori Ovidije u četvrtoj knjizi Tužaljka (Tristia).
Gal je u službi Oktavijana Augusta toliko bio napredovao da je postao guverner Egipta, a kao vojni zapovjednik dokrajčio je rat i izvojevao jednu od najznačajnijih pobjeda za Augusta protiv Marka Antonija. A onda odjednom pade u nemilost tog istog cara Augusta za kojega je toliko toga učinio. Vergilijeva spomenuta ekloga nastala je najvjerojatnije prije nego što je Gal pao u carsku nemilost, a poznato je kroz kakve je probleme prolazio Ovidije, vjerojatno donekle i zbog spominjanja zabranjenog Galova imena.
No, za razliku od Gala kojega je “damnatio memoriae” dovela do samuobojstva, Ovidije je bio prognan, knjige su mu povučene s javnih mjesta, ali izuzevši knjige, njegovo vlasništvo u Italiji nije mu bilo oduzeto, a zna se da mu je supruga pokrenula sve moguće veze da bi se pjesnik vratio iz prognanstva u Rim.
Ime Mile Budaka nakon 1945. nije se smjelo spominjati
Kao što je u Augustovu Rimu bilo zabranjeno spominjanje Galova imena tako je nekako bilo – da se vratimo sudbinama nekih naših književnika – i sa spominjanjem imena npr. Mile Budaka u Zagrebu nakon 1945. No kao što Galova elegična tugovanja za Likorijom (zapravo za rimskom glumicom Volumnijom) tako isto ni Budakovi opisi Anere nisu predstavljali, niti su mogli predstavljati, baš nikakvu opasnost za državni opstanak.
No ovdje će biti riječ o dvojici pjesnika, dvojici hrvatskih javnih radnika i o svojevrsnoj primjeni “damnatio memoriae” na njih. To su Mato Vučetić (grad Hvar, 1892. – Pariz, 1981.) i Vinko Nikolić (Šibenik, 1912. – Šibenik, 1997). Ovdje se ne bismo osvrtali na književna djela te dvojice pjesnika, iako ta djela to nedvojbeno zaslužuju, nego tek na njihovu djelatnost koja je bila svojevrstan trn u oku bivšoj komunističkoj vladi u Hrvatskoj i Jugoslaviji, prema kojoj su – bez obzira zaslužili to Vučetić ili Nikolić – bili zahvaćeni kaznom “damnatio memoriae”.
“Federacija demokratskih novinara i Pisaca naroda Jugoslavije”, s kojom je Mato Vučetić bio povezan, a koja je bila osnovana 13. studenog 1949. “…smatra da je od životnog interesa za sva tri južnoslovenska naroda i za njihovu državnu zajednicu da se obrati svim demokratima Jugoslavije i da ih pozove da se ujedinjuju i koordiniraju svoje aktivnosti u cilju uklanjanja diktature, kako bi naša tri naroda mogli posredovanjem doista slobodnih izbora, da odluče o svojoj sudbini. Ova demokratska akcija u skladu je sa odlukama na Yalti u pogledu Jugoslavije i sa Tito-Subašićevim sporazumima. Ona sigurno odgovara volji većine južno-slovenskih naroda.”[1]
Prema toj deklaraciji, stvari su krivo krenule već centralističkim ustavom izglasanim 1921., čime se stvorilo “nezadovoljstvo tri naroda: srpskog, hrvatskog i slovenačkog, – pošto taj ustav nije odgovarao njihovim nacionalnim tradicijama i aspiracijama“. Još je veće nezadovoljstvo nastalo 1929. uvođenjem diktature. Ukratko: “Ni Titov ustav od 1945. ni ustavi Jugoslavije nisu bili izraz demokratske volje većine srpskog, većine hrvatskog i većine slovenačkog naroda.” Zatim slijedi objašnjenje same svrhe ovog “južno-slovenskog udruženja”. Nikada nije ni najmanje razjašnjeno po čemu bi odluke s Jalte, ili Tito-Subašićevi dogovori, odgovarali bilo kojemu od južnoslavenskih triju naroda. Odmah nam upada u oči arhaično shvaćanje “Južnih Slavena” kao triju naroda. Nigdje nema spomena o Makedoncima ili Crnogorcima, a teško je reći kako ta Federacija gleda na Bosnu i Hercegovinu i na njeno pučanstvo. Čini nam se da je tu sve i ostalo još uvijek sasvim “neopred(ij)eljeno”.
Ova “Federacija novinara i pisaca…” kojoj je predsjednik bio Mato Vučetić nije imala gotovo nikakva političkog odjeka među Hrvatima, kao ni među Srbima ili Slovencima. A ipak njen predsjednik Mato Vučetić bio je – i ostao sve do smrti – u Hrvatskoj pod “damnatio memoriae”.
Mato Vučetić bio pod “damnatio memoriae”
On je vrijeme od svoje 24. godine života proveo u Parizu, kao bohem, neženja, slobodni novinar, a kao što piše o njemu “Hrvatski svjetski kongres (“Hrvatski književnici izvan domovine”): “Ako bi negdje trebalo spomen-pločom zabilježiti više nego polustoljetni boravak u Parizu, onda bi to svakako trebalo učiniti u staroj kavani ‘Closerie des Lillas’ (na raskrižju Boulevarda Montparnasse i Saint Michel), gdje se dugim godinama oko njega okupljao školovaniji svijet sa slavenskog juga.” Bivao je od pomoći nekim hrvatskim političarima (npr. Anti Trumbiću, a družio se s Tinom Ujevićem i Ljubom Wiesnerom.
Od njegovih knjiga pjesama posebno bi nas trebale zanimati na hrvatskom zbirke Hrvatski gradovi (1950.), te Grad Svjetla (1952.), kao i zbirka Prognanikov pjev (Le chant de l’Exilé, 1952.) na francuskom, koja je dobila nagradu Francuske akademije. Njegova prva zbirka pjesama Buktinje objavljena je na hrvatskom i iste godine (1925.) pod naslovom Les Torches na francuskom, a za francusko izdanje predgovor je napisao glasoviti francuski pjesnik i romanopisac Henri Barbusse.
Mate Vučetić i atentat na Stjepana Radića
U svojim memoarima Živjeti – Ne doživjeti (Knjižnica Hrvatske revije, v. I., München – Barcelona, 1982., i sv. II., 1984.) Bogdan Radica češće spominje Matu Vučetića kao npr. kad kaže da je Vučetić u Parizu dobio mjesto atašea za štampu, eliminiravši pri tomu drugog kandidata za to mjesto, dobra poznavatelja tadašnje francuske književnosti Antuna Bonifačića, jer Je Vučetić bio “najuži prijatelj Cincara Markovića“ (sv. II, 37). Isti autor također tvrdi da su Ivo Andrić i Mato Vučetić “svojim izvještajima uvjeravali Beograd da će Osovina pobijediti, jer da su Francuska i Engleska trule i nesposobne”. (sv. II, 55). Kasnije je u Londonu Ivan Šubašić imenovao Matu Vučetića za “šefa Presbiroa”. Radica kasnije dodaje: “Da bi komedija bila savršenija, Kralj, ili kako, su ga zvali, Petar, sazivlje konferenciju za štampu. Mato Vučetić, šef Presbiroa ništa o tomu ne zna. (sv. II, 283).
Kao poznati novinar iz međuratnog razdoblja, izvjestitelj iz Pariza, posebno kao suradnik Obzora. Radica spominje također značajan Vučetićev doprinos rasvjetljavanju hrvatske političke problematike prilikom strašnog zločinačkog atentata na Stjepana Radića: “Bez pretjerivanja mogao bih kazati da nije bilo mene i Mate Vučetića u Parizu, kad je kobni metak pogodio Stjepana Radića usred Beogradske skupštine (1928.) vrlo malo bi se čulo u francuskoj štampi o Hrvatima i njihovim prirodnim težnjama.” (Vol. II, 655).
Kao i B. Radica, Mato Vučetić je po svojim ideološkim i političkim idejama bio blizak Hrvatskoj seljačkoj stranci i njenim tadašnjim težnjama za nekom vrstom demokratske Jugoslavije.
Radica se otrijeznio iz jugoslavenskog sna prigodom posjeta Jugoslaviji 1945. A Mato Vučetić? On kao predsjednik potpisuje dopis Federacije demokratskih novinara i pisaca Naroda Jugoslavije na engleskom jeziku upućen D. C, Jacksonu, predsjedniku Odbora za slobodnu Europu (Committee for a Free Europe).
Na samu početku dopisa spominje se da je “Jugoslavenska politička emigracija jedina bez ‘Nacionalnog odbora’ priznatog od ‘Odbora za slobodnu Europu’”, a odmah se zatim naglašava kako se pogoršavaju materijalni uvjeti članova te Federacije “jer je izuzetno teško naći umjeren posao u Francuskoj za prognane intelektualce”. To se materijalno teško stanje naglašava u više navrata, a veoma se to jasno pokazuje kao glavni motiv tog dopisa. Pri koncu dopisa ističe se kako su članovi Društva uvjereni da će Odbor za slobodnu Europu “nadahnut smislom za pravdu“ pružati pomoć političkim izbjeglicama iz Jugoslavije “točno onako kao i drugim prognanim intelektualcima iz narodâ iza Željeznog zastora”
“Je li stigao odgovor Odbora za slobodnu Europu?”
Uz dopis je priložena i lista članova “Federacije jugoslavenskih novinara” (tu nema riječi o piscima!) gdje se navode uz predsjednika Hrvatâ Vučetića, još četiri Hrvata (Eduard Galic, Gregor Mantani, dr. Fedor Kopsa i Roko Misetic), uz potpredsjednika Slovenaca Frana Erjaveca još šest Slovenaca te uz glavnog tajnika Srbina Dimitrija Lazarevića te blagajnika Vujadina Mijovića još je navedeno trinaest članova Srba.
Nije mi poznato je li stigao ikada ikakav odgovor “Odbora za slobodnu Europu” i kako se dalje razvijala djelatnost Federacije, kao ni to što je ona poduzimala, ali kako nije imala među izbjeglim Hrvatima gotovo nikakva utjecaja, tim nam je još čudnije zašto je “damnatio memoriae” zahvatila Matu Vučetića koji zapravo nije nikada bio protiv jugoslavenske ideje kao zajednice – naglasimo! – triju ravnopravnih naroda, nego protiv komunstičkog totlitarizma.
Nakon pomna čitanja tog dopisa postavlja se pitanje općenito o materijalnim poteškoćma kojima su izbjegli intelektualci, posebno novinari i književnici bili izloženi.
Nekomu novinaru, piscu istrgnutu iz svojeg jezika, povjesničaru, sociologu, ekonomistu, osobi sa završenim filozofskim, pravnim ili ekonomskim fakultetom, odnosno kojom drugom ustanovom humanističkih znanosti, bilo je posebno teško naći bilo kakav prihvatljiv posao. A živjeti se moralo. U mnogim slučajevima trebalo je čim brže zaboraviti ono naučeno i dati se na manualni posao, uglavnom negdje u tvornici.
Nisu se tu mogle uključiti nikakve veze, nikakva poznanstva. O tim problemima je pisao u zanimljivu autobiografskom djelu Priča o lopti (izd. „Croatia knjiga“, 2002.) Marko Čović, hrvatski književnik koji je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske radio u Ministarstvu bogoštovlja i nastave kao tajnik Mili Budaku, a prošavši Bleiburg, kao i mnogi drugi intelektualci njegova naraštaja, odlazi u Argentinu. Nakon Argentine okušao je sreću u Paragvaju, zatim u Brazilu, odakle odlazi najprije u Sjedinjene Američke Države te u Kanadu, odakle se vraća u Brazil i gdje ostaje sve do smrti u Sao Paulu 1983.
Vinko Nikolić i njegovo snalaženje u “novoj domovini”
Problem borbe za život i preživljavanje nerijetko se ističe i u razgovoru Vinka Nikolića s raznim poznatim Hrvatima u emigraciji, s hrvatskim književnicima, političarima i profesorima. Redovito je riječ o teškim početcima u „novoj domovini“, što možemo čitati u Nikolićevu dvosveščanom djelu Pred vratima Domovine (sv. I., Buenos Aires, 1965. i sv. II., Pariz-München, 1967.). Sam Nikolić se, došavši u Buenos Aires, zaposlio kao podvornik u školi, što će opisati u pjesmi „Colegio de la Salle“:
S pobožnošću mekom dotaknem se stvari,
Nad knjigama stranim nekako se smetem;
Za čas sa mnom živi jedan razred stari,
Potom priviđenje metlom sve pometem.
Profesionalni uspjeh emigranata u novim sredinama
Istina, neki su izbjegli intelektualci te ratne generacije pokazali nevjerojatan profesionalni uspjeh u novim sredinama, kao npr. Pavao Tijan, Jure Petričević, Jure Prpić, Krsto Spalatin, Ante Kadić, Franjo Trogrančić te dva dominikanca Rajmund Kupareo i Franjo Hijacint Eterović, da spomenemo samo neke. Zanimljiv je bio, na primjer, razvojni put nekadašnjeg intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta Dušana Žanka, koji je u tuđini otpočeo sasvim novu karijeru: bio je sveučilišni profesor agronomije na katoličkom sveučilištu Andrés Bello Universidad Central de Venezuela, u Maracayu. A Pavao Tijan svoje je leksikografsko umijeće, radeći na Hvatskoj enciklopediji s Matom Ujevićem, prenio u novu sredinu pa je u Španjolskoj postao čak i urednik Enciclopedia de la cultura Española.
Neki od njih, kao npr. Ante Kadić ili Krsto Spalatin, iako su surađivali npr. u Hrvatskoj reviji, mogli su se vraćati u bivšu državu kao strani državljani. No valja ovdje napomenuti da su i Kadić, Spalatin i F. Trogrančić čitavo vrijeme rata proveli izvan Hrvatske. Drugi neki, kao npr. Jure Petričević, jedan od vrhunskih švicarskih agrarnih gospodarstvenika, nisu mogli ni pomišljati na to bi se mogli vraćati u komunističku Jugoslaviju, iako su nezadovoljni situacijom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, upravo iz tog nezadovoljstva napustili tu državu u vrijeme rata. Možda je ipak „antidržavna suradnja s neprijateljskim glasilima“ bila različito ocjenjivana.
A. Kadić i K. Spalatin
Obojica spomenutih profesora, značajnih slavista izvan Hrvatske nisu se ustručavali sudjelovati na različitim emigrantskim simpozijima. U tomu pogledu zanimljiv je tekst Odnos i suradnja hrvatske emigracije s domovinom – Izjava predavača na II. simpoziju i članova odbora za jubilarnu nagradu „Hrvatske revije“ 1971., koji bi u pogledu suradnje domovinskih i izbjeglih hrvatskih intelektualaca, posebno pisaca, valjalo temeljito proanalizirati da bi se bar donekle vidjeli kompleksni i zanimljivi kulturni odnosi Hrvatske i njene emigracije.
Među 26. potpisnika spomenute izjave nalaze se imena A. Kadića i K. Spalatina. Hrvatska revija je 1971. dodijelila jubilarne nagrade Petru Šegedinu, Franji Tuđmanu i Dominiku Mandiću, znači jednom književniku i dvojici povjesničara, jednom emigrantu i dvojici intelektualaca koji su živjeli u Hrvatskoj.
Uslijedio je slom Hrvatskog proljeća, tog „hrvatskog narodnog pokreta za slobodu i demokraciju“. Uz optužbe jugoslavenskih vlasti stizale su radi dodjele tih nagrada i optužbe od nekih krugova u emigraciji, od ljudi koji nisu mogli, ili nisu htjeli, shvatiti kako emigrantska Hrvatska revija nagrađuje dvojicu zaslužnih intelektualaca iz Hrvatske. Odgovor je iznesen u nekoliko točaka, gdje u prvoj točki čitamo: „Svaka politička emigracija je sama po sebi protest protiv neslobodi u svojoj domovini, stoga je njezina prvotna uloga da se sa slobodom posluži u slobodnom svijetu.
Hrvatska inteligencija u emigraciji nije napustila svoju domovinu samo pred zatvorom i uništenjem, nego i kao protest protiv ugušivanja slobodne misli.“ I dalje: „(…) kod toga smo se poslužili pravom slobodnih ljudi i udijelili nagrade za dva književna djela – u Jugoslaviji javno objavljena. Ne može za to na nagrađenima biti nikakve krivice, ni, dosljedno, kakve odgovornosti pred jugoslavenskim vlastima, jer oni nisu u tome učestvovali, nisu bili unaprijed obaviješteni, niti dali svoj pristanak, a niti su primili nagradâ.“
Prema svemu sudeći, „damnatio memoriae“ u smislu gurnuti nekoga u potpun zaborav, nije bila dostatna kazna u očima jugokomunističkih vlasti. Taj „korak dalje“ znamo kakav je bio i što je bio: neprijatelja je trebalo fizički uništiti. U Grka i Rimljana slanje nekoga u zaborav, na obale Lete, često je vodilo samoubojstvu. U hrvatskom slučaju znamo kako je tragično završio Viktor Vida. Ili pak kako su ubijeni Ivo Bogdan, odnosno Bruno Bušić.
Ovdje bi se moglo postavljati pitanje zašto su, na primjer, književni radovi Antuna Bonifačića ili Bogdana Radice objavljeni u srpskim publikacijama, ipak mogli biti potiho dostupni u komunističkoj Jugoslaviji, iako se „damnatio memoriae“ morala odnositi na osobe i sva djela njihova, odgovor bi mogao biti u moderna vremena „damnatio memoriae“ može ići samo do neke određene mjere.
Čini mi se potrebnim reći riječ-dvije o tekstu koji je urednik Hrvatske revije, Vinko Nikolić, razašiljao kao letak pod naslovom „Udba priprema nove zločine“. Uz Nikolića taj je tekst potpisao i jedan od najpoznatijih suradnika Hrvatske revije, već spomenuti Jure Petričević.
Polovicom šezdesetih godina Udbina ubojstva su učestala, a redovito su se tumačila tobože nekakvim međusobnim obračunom u emigrantskim krugovima. “Udba je pod imenom nekog novinara Zdravka Movrića u ‘Vjesniku u srijedu’ (17. IX. 1969., ‘Kolo obračuna’) najavila likvidaciju Vinka Nikolića i Jure Petričevića. (italic u originalu). I dalje. “Preko Movrića sada se Udba služi istim argumentima: jer su Nikolić i Petričević odgovorili javno na optužbe Vjekoslava Vrančića, pokušava Udba obrazložiti svoje dosadašnje neuspjehe i nove planirane likvidacije ove dvojice Hrvata.”
Nikolić i Petričević bili su daleko od bilo kakva terorizma
Nikolićev i Petričevićev tekst objašnjava ne samo prijetnje njima dvojici nego Udbina gnjusna ubojstva i besmislena objašnjenja koja bi novine prenosile. Pa i onda, kao npr. u slučaju Franje Gorete u Njemačkoj kad je ubojica uhvaćen i kad se znalo tko je to, u tom slučaju – srećom neuspjelo – ubojstvo organizirao.
No, i dalje su objašnjenja bila ista. Nikolić i Petričević su bili daleko od bilo kakvih skrajnosti i bilo kakva terorizma, ili pak bilo kakva obračuna bilo s kim. Isto se sigurno može tvrditi i za Vjekoslava Vrančića.
Mogli bismo čak reći, zaboravivši na moguće strašne posljedice ubojstva dvojice vodećih ljudi u Hrvatskoj emigraciji, da je novinsko najavljivanje ubojstva zapravo izravan čin protiv “damnatio memoriae”, jer se ponovno oglašava da su “zabranjeni ljudi” još živi, a samim tim što im Udba prijeti, da su ne samo živi nego i djelatni, opasni za društvo koje ih je protjeralo.
***
Zanimljivo je ovdje spomenuti Nikolićev odgovor na Vučetićev tekst objavljen u Hrvatskom glasu (29. listopada 1966.) gdje Vučetić piše o romanu Un Un Prix Fou (Luda nagrada) Flore Dosen (alias Cvijeta Grospić), zapravo o prešućivanju toga romana, napominjući kako na “njezine romane nije se osvrnula naša književna kritika u emigraciji, jer ona ne pipada nijednoj hrvatskoj političkoj grupi, a naše revije uglavnom ocjenjuju književnu i ostalu publicističku proizvodnju po političkim kriterijima uzdižući ponekad kao genije mediokritete i podcjenjujući one koji ne pripadaju njihovoj političkoj grupi.
Emigrantska zagriženost je skoro jedna prirodna bolest, ali je ipak žalosno da se nje ne mogu otresti one osobe, koje misle da znaju da se duhovno izdignu iznad prolazne i uskogrudne sektarske razine.“
Osvrtom pod naslovom „Mato Vučetić o ‘emigrantskoj zagriženosti’“ (Hrvatska revija, 2-4/16/1966., 402) veoma ukratko, na manje od pola stranice, odgovara Vinko Nikolić da mu je taj treći roman te autorice nepoznat jer da mu ga nitko nije poslao, ali da je o prvom romanu Flore Dosen Il Maestro pisao iste godine kad je taj roman objavljen(…)”.
No najzapažljivije je što Nikolić naglašava Vučetićev izraz “Naši /neki/ zaslijepljeni nacionalisti” te ono o “našim (!) revijama”. Eto nije “naševanje” iz komunističkih vremena bilo često u Hrvatskoj nego i među nekima izvan Hrvatske.
Nikolić očito tim kratkim tekstom i ne želi otpočeti nikakvu polemiku, pa njegov tekst završava: “Naš komentar? Neka ga čitatelj sam nadoda. Neka ga i g. Vučetić nadoda.” Nema nikakve dvojbe da Nikolić nikada nije sumnjao u Vučetićevo svojevrsno domoljublje.
O Vučićevim djelima pisao je, uz Radicu, i sam Nikolić, i Hrvatska revija (2/31/1981.). Na 401. stranici donosi kratku bilješku o smrti “novinara Mate Vučetića”. Možda bi netko s pravom mogao tu očekivati izraz “hrvatskog novinara…” Opširniji je nekrolog u Hrvatskoj reviji Mati Vučetiću iste godine (Hrvatska revija, 3/31, 1981: 608 – 609.) objavio Bogdan Radica.
I Nikolić i Petričević dočekali su ostvarenje svog životnog sna. Nikolić je zadnje godine
svojeg života proveo u svojoj neovisnoj Hrvatskoj, a smrt je dočekao u svojem voljenom
rodnom gradu, a Petričević je ovećom svotom novca obdario Maticu hrvatsku, koju je
posebno volio i štovao. A Mate Vučetić?
***
“Damnatio memoriae” trebao bi biti udaljen iz hrvatske kulture u današnjoj slobodnoj demokratskoj Hrvatskoj. Trebalo bi se držati one “suum cuique” – svakom prema zaslugama. No nažalost, to ni danas nije tako u potpunosti, a to pokazuje, među inima, i slučaj Mate Vučetića. Mogli bismo reći da je njegova emigrantska varijanta bila mnogo blaža od one Nkolićeve. Zadržao se na protivljenju komunizmu, uvjeren u mogući suživot triju naroda bivše države.
Ukratko. Vučetića ćete uzalud tražiti u povijestima hrvatske književnosti, kao i među imenima hrvatskih novinara. “Damnatio memoriae”!
[1] Deklaracija je pisana uglavnom srpskim jezikom pa ovdje navodim prema tom tekstu, objavljenu, u Parizu, u veljači 1950.“
*Vinko Grubišić (Posuški Gradac, Posušje, 5. travnja 1943.) je hrvatski književnik, antologičar i jezikoslovac iz BiH. Živi i radi u Kanadi. Piše pjesme, eseje i monografije. Dopisni član HAZU-a je od 2016. godine.
**Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
