Junaci Domovinskog rata (Milan Kovačić Đuco) – od punkera iz Orahovice do vukovarskog fajtera

Dvije osmašice Osnovne škole Josipa Kozarca Slatina, Lea Bošnjak i Tea Mališ, uz mentoricu Martinu Grundler Hrala, s esejem „Od punkera do heroja Domovinskog rata – Milan Kovačić Đuco“, osvojile su 3. mjesto 2016. na natječaju Školske knjige “Heroji domovinskog rata” .

Esej govori o hrabrom mladiću iz Zdenaca pored Orahovice u Slavoniji, koji je ratne 1991. godine Hrvatsku branio u Vukovaru. Potom je 9 mjeseci proveo u srpskim kazamatima, vratio se kući,, a u Zdencima mu je priređen veličanstven doček. U sjećanje na taj dan i „dan danas“ u Zdencima na zgradi skladišta stoji grafit „Vratite nam Đucu“.

…pravo domoljublje i koliko hrabrosti i ljubavi imaju heroji koji su dali živote za svoj narod i svoju državu. U Domovinski rat nisu odlazili samo obučeni vojnici, već i civili, koji nisu bili vojno obučeni, ali su kao i vojnici imali cilj i želju obraniti svoju zemlju od okupatora i dati joj nov, bolji i samostalan život. Ti vojnici su u rat nosili ljubav, hrabrost, junaštvo, požrtvovnost i domoljublje, piše skolskiportal.hr

Heroji Domovinskoga rata nikada neće biti zaboravljeni, zato što su napravili nešto veliko i nešto na čemu im svi moramo biti zahvalni. Žrtvovali su i odrekli se  svojih života  kako bi naša Hrvatska danas bila samostalna i suverena država. Ti junaci su dolazili iz raznih dijelova Hrvatske, ali i iz različitih dijelova Europe. Sobom su nosili ljubav prema svojemu narodu, svojoj domovini i svojim obiteljima. Ta nesebična ljubav im je bila svijetlo na kraju tunela. To svijetlo im je bilo nit vodilja koja im je davala snagu u najtežim i najbolnijim trenutcima i nadu i vjeru u bolje sutra.

Jedan od takvih heroja bio je i Milan Kovačić. Mladić rodom iz Zdenaca, maloga mjesta pokraj Orahovice, u srcu Slavonije. U svojem rodnom mjestu dobio je nadimak Đuco i bio je poznat kao punker. Plavokos, pjegav, s naušnicama u uhu i zihericama na traper jakni. Vođen ljubavlju prema svojoj domovini i svojem narodu te željom za slobodnom hrvatskom državom, odlučio je uključiti se u rat, a imao je 26 godina. Jutro nakon Miholja, 30. rujna 1991. godine,  krenuo je u borbu.

Otišao je na bojište jedne od najtežih i najkrvavijih bitaka u Domovinskome ratu. Otišao je u Vukovar. Iskazao je veliku hrabrost i volju za stvaranjem bolje hrvatske države. Sudjelovao je u svim borbama tijekom 86 dana opsade grada Vukovara i s ponosom ga je branio do samoga kraja.

Tijekom uličnih bitaka našao je sedmogodišnju djevojčicu o kojoj je brinuo nekoliko dana dok ju nije predao medicinskom osoblju. Pričao bi kako su često noću čuli plač djeteta, no nisu bili sigurni je li to doista plače dijete ili je zamka srpske paravojske. Po dvojica bi provjeravala je li stvarno dijete ili ih pokušavaju prevariti. Bilo im je teško i bolno slušati taj plač misleći na nesretno dijete, no svaki put su bili prevareni.

Dva je puta, u uličnim borbama, bio ranjavan. Jedne je noći,  zajedno s još nekoliko vojnika, ušao u napuštenu kuću u Vukovaru. Nakon nekoliko minuta začuli su korake. Nisu znali jesu li to četnici ili hrvatski vojnici pa su cijelu noć stražarili i bili nečujni. Ujutro su brzo otišli iz kuće, a kasnije su saznali da su noć proveli u istoj kući s četnicima. Kada je Vukovar pao 18. studenog 1991. godine, s grupom gardista krenuo je u proboj iz grada. Nekoliko je dana ležao u kukuruzu među mrtvim tijelima dok ga nisu pronašli srpski vojnici.

Zajedno s ostalima odvezli su ga u srpski logor Sremska Mitrovica u Vojvodini, a kasnije u Niš. Pri dolasku u logor bio je pretučen te su mu oduzeli sve osobne stvari. Morao je popuniti upitnik o sebi i izjaviti kako je bio jedan od počinitelja zločina nad Srbima. Često je bio udaran pendrekom po rebrima, trbuhu, nogama ili  su mu glavom udarali o zid. Išao je na razna ispitivanja, a brutalnije bi ga tukli kada bi hrvatska vojska postizala uspjehe na bojištu. U sobi je bio s oko stotinu logoraša. Nisu imali krevete niti najvažnije higijenske potrepštine.

Stražari su ga tjerali na teške fizičke poslove, ponekad se nije mogao okupati pa bi ga prskali insekticidima. U logoru je Milan proveo teških devet mjeseci tijekom kojih se pitao treba li odustati i izgubiti nadu. Bio je ustrajan vratiti se u borbu, i na kraju, vratiti se i svojoj obitelji. Tretirali su ga kao manje vrijednu osobu i kao čovjeka koji treba umrijeti. Tijekom boravka u logorima Milan je zadobio teške ozljede, a nije mu pružena potrebna medicinsku pomoć. Napokon je dočekao i taj dan. Dan razmjene vojnika. Kao ni ostali logoraši, ni on nije znao kamo ga vode sve dok nije vidio da su stigli u Nemetin. Dogodilo se to 14. kolovoza 1992. godine. Nakon izlaska iz logora odvezli  su ga u bolnicu na pretrage.

Bio je izudaran, slomljen, tih. Putem  je razmišljao o svemu što mu se dogodilo u proteklih 9 mjeseci. Prisjećao se svih događaja iz logora, svih batinanja i svih neljudskih postupaka četnika prema njemu i prema ostalim zarobljenicima logora. Iz bolnice se, nakon obavljenih pretraga, zaputio u svoje rodno mjesto. Zaputio se svojoj obitelji i prijateljima u Zdence koji su mu priredili veliki doček, a  na zgradi bivšeg skladišta u Zdencima i danas piše: „Vratite nam Đucu“.

Pokušao je voditi normalan život. Oženio se i osnovao obitelj, ali su ga sjećanja na rat i na sve ono što je proživio i dalje proganjala. Nije mogao spavati, imao je noćne more. Nije ga bilo briga što je postao poznat nakon što se vratio u Zdence, nisu ga zanimala prava branitelja koja su mu tada bila davana. Želio je nastaviti živjeti život punim plućima i posvetiti se obitelji i prijateljima. Rat ga nije poštedio. Bio je dvaput ranjavan pa je to ostavilo i fizičkog, ali i psihičkog traga na njemu.

Od  posljedica ratovanja obolio je od posttraumatskog stresnog poremećaja od kojega je i preminuo 26. siječnja 1999. godine.

Milan Kovačić Đuco će, kao i ostali junaci Domovinskoga rata, zauvijek ostati u našim sjećanjima i našim srcima kao heroj koji je svojom istaknutom hrabrošću, požrtvovnošću, junaštvom, domoljubljem i svojim životom oslobodio Hrvatsku i dao joj novi život. Zbog toga ćemo mu uvijek biti zahvalni i uvijek ćemo ga se sjećati kao junaka i heroja našega kraja.

Izvor:

Intervju sa Sanjom BOŠNJAK, vođen 21. ožujka 2016. god.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija