Jure Vujić: Od djece cvijeća do vječne djece – hoće li mladi popraviti svijet?

Foto: GK/B. Čović

Bilanca hipijevskog i šezdesetosmaškog dekonstruktivističkog kulturnog, društvenog i identitetskog pogona nastanak je destrukturiranih generacija vječne djece. Simbolička je to figura postmoderniteta koja je zamijenila zrelog čovjeka, racionalnog, ozbiljnog proizvođača, piše Jure Vujić u kolumni za Vijenac Matice Hrvatske.

O pedesetoj obljetnici teško je reći nešto novo o Woodstocku, jer je gotovo sve već napisano. Treba podsjetiti da je najveći rock-koncert u povijesti trebao biti održan u Woodstocku kao meki američke kontrakulture, no zbog protivljenja lokalnog stanovništa na kraju je održan na farmi Maxa Yasgura u White Lakeu kod Bethela u državi New York. Tamo će nastupati perjanice američkog rocka: Hendrix, Crosby, Stills & Nash, Creedence Clearwater Revival, Janis Joplin i mnogi drugi. Umjesto predviđenih sto tisuća gledatelja, broj će se popeti na petsto tisuća. Koncert će se održati u potpunoj dezorganizaciji i kaosu, nestašici hrane i vode, dok će droga slobodno cirkulirati, a obilna kiša i blato pogoršati situaciju. U takvu sigurnosno i sanitarno kaotičnu stanju, tri će osobe smrtno stradati.

U naše doba rave i techno partyja, gdje se okupljaju tisuće partijanera, mislimo kako smo daleko od vremena djece cvijeća i šarolikih veselih hipijevskih druženja iz šezdesetih. Ispod generacijske kontrakulturne nenasilne filozofije flower powera i marketinški pomno održavana mitološkog narativa nazire se nepoželjna paralelna, podzemna povijest pozadinskih režisera tog megadogađaja, anatomija obavještajnog manipuliranja i eksperimentiranja (pod okriljem CIA-ina projekta MK-ULTRA, što je bila tajna šifra za nezakonitu, prikrivenu operaciju pokusa nad ljudima) s hipijevskom buntovničkom američkom mladom generacijom. Danas je javna tajna da je tijekom koncerta američka tajna služba dijelila LSD iz eksperimentalnog laboratorija švicarske farmaceutske tvrtke Sandoz kako bi ispitala psihofizičke učinke na potrošače. Za sigurnost na koncertu brinula se hipi-zajednica Hog Farm u koju su ubačeni specijalni agenti obučeni za masovnu distribuciju LSD-a i psihološka savjetovanja.

Nova generacija Netflix ‘n’ chill

Bilanca hipijevskog i šezdesetosmaškog dekonstruktivističkog kulturnog, društvenog i identitetskog pogona pod okriljem kulturnog marksizma i građanskog neposluha flower powera, za sociologa Michela Maffesolija nastanak je „destrukturiranih generacija vječne djece“. Simbolička je to figura postmoderniteta koja je zamijenila zrelog čovjeka, racionalnog, ozbiljnog proizvođača. Riječ je o generaciji koja je prigrlila novu ideologiju mladenaštva (jeunisme) po kojoj treba vječno ostati mlad, odijevati se mladenački, misliti kao mladi, izbrisati bore i uživati u sadašnjem trenutku, bez korijena u prošlosti. Hipijevski kult Rousseauove figure plemenitoga divljaka i mladenačkog bunta seksa, droga i rock ‘n’ rolla danas je mutirao u hipsterski kult hipermobilnog vječnog mladića na električnom romobilu generacije Netflix ‘n’ chill. Kao rezultat takva procesa dekonstrukcije načela autoriteta u odgojno-obrazovnom sustavu, pogotovo nakon ‘68, nastala je suvremena vladavina postmodernoga doba narcisa o kojoj govori Christopher Lasch u obliku dominacije individualizma i hipersubjektivizacije društva.

Nakon generacije hipija, šezdesetosmaša, koju postupno zasjenjuje pank-pokret, japiji osamdesetih, nastaje i generacija X i Y, milenijska. Svi navedeni neologizmi pomodarski su nazivi za površni eksplikativni društveni i povijesni model neke generacije. Današnja milenijska generacija (millennials) nastaje s generacijama rođenih 80-ih (između 1980. i 1995). Naravno, model generacijske eksplikacije često je ograničen i reducionistički jer podliježe teoriji generacijskoga ciklusa prema kojoj se društvo dijeli na četiri segmenta razdoblja od 16 do 20 godina, a riječ je o modelu često primjenjivanu u marketinškim potrošačkim strategijama. No razvidno je da su oni postali potrošačka i komercijalna meta novih tehnologija, pogotovo kad je riječ o tehnofilskoj generaciji zaljubljenoj u IT-inovacije. Za razliku od drugih alternativnih kontrakultura, među kojima je i hipi-generacija Woodstocka, koje su se protivile industriji kulture i potrošačkom društvu, milenijska generacija obožava nove tehnologije i potrošnju potpomognutu mobilnim aplikacijama.

Neki već govore o nastanku novog indie-kapitalizma, koji kombinira mikropoduzeća, nove načine potrošnje i proizvodnje, humanizam i ekologiju s kapitalizmom. Neki analitičari nazivaju ih generacijom Netflix and chill, jer se vole opuštati i provoditi slobodno vrijeme kod kuće, gledajući serije i filmove. Veliki su ljubitelji društvenih mreža i virtualne komunikacije svih vrsta. Neki ih nazivaju generacijom mutanata ili polumutanata jer su jako mobilni, fleksibilni na tržištu rada i u načinu života, brzo mutiraju u skladu s brzim ritmom tehnoloških inovacija. Kako su rođeni u doba interneta i visokih tehnologija, neki ih nazivaju digitalni domorodci, ekološki su senzibilni i zagovornici zdrave hrane.

Nove generacije gaje pragmatični egoizam

Za razliku od generacija šezdesetih, a pogotovo buntovničke šezdesetosmaša, koja je otvoreno zagovarala pobunu protiv kapitalističkog i potrošačkog društva, nove generacije gaje pragmatični egoizam. Kad je riječ o zaposlenju i vlasništvu, njihovi su pripadnici individualisti, umreženi, nestrpljivi i inventivni. Za razliku od hipijevske generacije, koja je dobrovoljno živjela na marginama društva i gajila komunitarne načine života, misleći da tako mijenja svijet na bolje, suvremene generacije nisu prožete društvenim i političkim utopijama ili revolucionarnim idealima. Socijalna prekarizacija i potpuna pauperizacija mladih u Europi, ali i u Sjevernoj Americi, snažno je utjecala i oblikovala generaciju koja ne nastoji radikalno mijenjati svijet, već pragmatično pronalaziti nove alternative i prilike unutar dominantnog sustava. Jean-Laurent Cassely proučava fenomen nove generacije te ističe kako se generacijski mentalni obrasci mijenjaju. Današnja generacijska pobuna nema radikalne aspekte kao u prošlosti, već poprima poduzetničke dimenzije. Stari šezdesetosmaški slogan „nikada ne raditi“ ili „živjeti bez praznog trenutka i uživati bez zapreka“, danas ne vrijedi. Riječ je o nadadaptaciji u ime koje mlađe generacije često mijenjaju posao i profesionalni sektor, ne radi radikalnog prekida, kao što je to bio slučaj s hipijima koji su zagovarali povratak prirodi i zemlji, već nastoje uskladiti poslovni svijet i potrošnju s vlastitim vrednotama. S obzirom na nestabilnost radnog mjesta i prekarizacije, nove generacije ne vjeruju u sigurne dugoročne planove karijere, nego radije eksperimentiraju u obliku raznolikih projekata. To postavlja pitanje njihove generacijske ostavštine novim pokoljenjima. Naravno, kriteriji društvenog uspjeha razlikuju se od doba 80-ih: postignuće osobne autonomije, lokalno i ekološki senzibilizirana profesija, prezir prema klasičnim poslovnim hijerarhijama iz postindustrijskog doba… Milenijska generacija prva je koja ima moć nad drugim jer su na vodećim položajima numeričkih tehnoloških transformacija i drže ključeve budućnosti.

Hoće li mladi popraviti svijet?

Generacije Woodstocka i ‘68. nastojale su putem utopije i društvenih metapolitičkih nenasilnih revolucija promijeniti svijet po uzoru na kontrakulturni diskurs Theodorea Rozacka, dok suvremene generacije nastoje putem pragmatizma istražiti nove društvene ravnoteže. Ipak, pitanje je hoće li nove generacije, koje se pragmatično zadovoljavaju hiperindividualističkim atomiziranim društvom, moći popraviti svijet suočen s gospodarskim, socijalnim i identitetskim krizama, nestankom bioraznolikosti i prirodnih resursa, rastućim jazom između bogatih i siromašnih ili će isključivo služiti kao adaptibilna generacijska matrica selfie-društva, kao modus reprodukcije dominantnoga neoliberalnog kapitalističkog sustava.

Povjesničar anarhizma Ronald Creagh hipijevski pokret smatra posljednjom spektakularnom pobunom utopijskog socijalizma iz 19. stoljeća, ali zbog nedostatka ideološki organizirane strukture s alternativnim društvenim modelom dominantni sustav uspio je neutralizirati strukture mladenačke kontrakulture. Radikalne težnje usmjerene su ispušnom ventilu hedonizma i permisivnosti s pomoću kemijske manipulacije. Takva infiltracija s milenijskom generacijom nije potrebna jer ona u većini prihvaća, s određenim subjektivnim kritičkim retuširanjem, konformistička i sistemska pravila igre. I jedni i drugi u konačnici su nažalost proizvod antropocentrističkog poimanja svijeta i društvenog solipsizma, koji postavljaju „osobnu sreću i užitak“ kao krajnji egzistencijalni cilj, što savršeno odgovara kapitalizmu zavođenja.

U tom se smislu i postavlja pitanje postojanja kolektivnoga generacijskog subverzivnog htijenja i snage, koji nadilazi taj eudemonizam, i pružanja otpora sustavu nakon devastacije i dekonstrukcije staroga svijeta u ime mita o neprestanoj emancipaciji i vječnom napretku. Ili riječima Alberta Camusa: „Svaka generacija, nema sumnje, misli da je osuđena na promjenu svijeta. Moja zna da to više neće učiniti. Ali njezina je zadaća možda veća. Sastoji se u sprečavanju propasti svijeta.“

Kolumnu u cijelosti pročitajte u Vijencu.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Vijenac