Iako smo prije četvrt stoljeća navodno izašli iz jednoumlja, naše cjelokupno društvo nikako da izađe iz samog sebe, zarobljeno u gotovo istom mentalnom sklopu političkog i društvenog steriliteta čiji krajolik još uvijek oslikavaju simboli starih i novih ideologija, tek naizgled različitih predznaka. Društveni sterilitet trebao bi označiti impotentnost hrvatskog društva i nemogućnost da proizvede ili iznjedri okvir u kojem bi konačno ono dobro, ono lijepo, ono izvrsno što Hrvatska ima u svojim ljudima dobilo priliku usmjeriti cjelokupno društvo prema općem dobru, razvoju, boljitku na svim područjima života.
Jedan od razloga zašto je tome tako su političke elite, tek naizgled različitog predznaka, koje ne samo da nisu u stanju povezati, ujediniti i usmjeriti cjelokupni potencijal i izvrsnost koja neiskorištena leži u hrvatskom narodu, već preživljavaju i uporno rade na društvenim podjelama, stvaranju sve dubljih rana, manipulirajući sjećanjima, poviješću, i vrijednostima tog istog naroda. I tako Hrvatska skakuće od izbornog do izbornog ciklusa, na jednoj nozi, bilo ‘lijevoj’ ili ‘desnoj’.
Koja je veza antifašizma i homoseksualne scene?
Da bi se lakše razumjelo i marketinški kontekst nasilne fašizacije javnog prostora u Hrvatskoj, odnosno prokušane taktike koja svoje korijene nema na ovim prostorima, ovom kontekstu tek kao primjer treba nadodati i događaje vezane uz homoseksualnu scenu u Hrvatskoj, ali i u svijetu, koja svoje neistomišljenike upravo zapljuskuje etiketama fašizma, anti-semitizma, a o čemu je izvrsnu analizu napravio Paul E. Rondeau u svom radu ‘Selling Homosexuality To America‘.
Trenutak u Hrvatskom saboru kada Nenad Stazić stavlja Željku Markić i referendumsku inicijativu ‘U ime obitelji’ u kontekst koncentracionog logora u Jasenovcu, napad SDP-ovca Nikše Spremića u EU parlamentu na Željku Markić uspoređujući ju s nacističkim zločincem Eichmannom ili tretman koji je prolazila Judith Riesman u Hrvatskoj (optužbe da relativizira holokaust) potvrđuju da je marketinška strategija koju su prvi javno objavili 1988., Marshall Kirk i Hunter Madsen u tzv. homoseksualnom manifestu ‘The overhauling of straight America‘ postao dio marketinške taktike lijevo-liberalnih političkih stranaka u Hrvatskoj, prije svega SDP-a i HNS-a.
‘Profesionalnim’ antifašistima očajnički treba fašizam
Koketiranje s fašizmom zapravo u Hrvatskoj ne dolazi s tzv. ‘desnice’. Ako pogledate saziv Hrvatskog sabora i zastupnike u njemu, nećete pronaći niti jednog jedinog zastupnika koji propagira fašizam ili nacizam. No, primijetit ćete da se riječ fašizam vrlo često koristi u etiketiranju neistomišljenika. Tako će se primjerice koncerti Marka Perkovića Thompsona zabranjivati u Puli, ali i u Berlinu, zbog navodne povezanosti s fašizmom. No iako nećete u saboru pronaći fašiste, pronaći ćete zato ogromnu većinu onih čije je političko djelovanje i javni govor gotovo preslika manifesta Marshala Kirka i Huntera Madsena, u kojem se tema fašizma i nacizma uporno nabija kao neka nevjerojatno aktualna tema i opasnost.
Nakon toliko brižno natopljenog prostora nepostojećim fašizmom, koji je bio ljevici dobrodošao da se taktikama psihološke manipulacije i difamacije neistomišljenika pokušaju umanjiti otpori uvođenju nove ideologije (s jedne strane), pronalaženju izmišljene ugroze radi mobilizacije glasačkog tijela po sistemu ‘Ili mi ili oni’ (s druge strane), ili pak otpora da se rasvijetle zločini koje je počinila UDBA manipulacijama oko izručenja Perkovića Njemačkoj (s treće strane), nije čudo da su stvarni neprijatelji Hrvatske trljali ruke i pronašli odličan alat da jednu Hrvatsku ponovno počnu šamarati tim istim fašizmom.
Fašizam kojega nema – ipak je dobar za potrebe predizborne kampanje
Taj isti fašizam kojeg nema u Hrvatskoj, bio je navodni okidač i lažno opravdanje za pobunu Srba i agresiju na Hrvatsku. A sada vladajuća politička struktura praktično priznaje tužiteljima i mrziteljima Hrvatske da je po njima fašizam preplavio Hrvatsku, da je još uvijek tu (Josipovićev govor o ustaškoj zmiji), te da je to gotovo pa glavno obilježje neke druge vlade koja bi mogla doći na vlast.
Zanimljivo je da u nedavnom izvješću SOA-e nema niti riječi o prijetnji od nekakvih fašista u Hrvatskoj ili izvan Hrvatske. No, ono što ne vidi obavještajna zajednica, vidi hrvatska ljevica i to upravo u trenucima kada postaje sve izvjesnije da gubi predstojeće izbore. Za potrebe revitalizacije prijetnje od fašizma aktivirat će se razni Manolići, predsjednici udruga antifašista, kolumnisti, a tek čekamo i Milorada Pupovca da nam svima objasni implikacije i ugroze koje fašizacija društva donosi Srbima u Hrvatskoj.
Što bi bio Milanović bez kukastog križa?
Zato me ne čudi poplava antifašizma nakon nevjerojatnih 70 godina od završetka 2. Svjetskog rata. Glavni naslov ovogodišnjeg Zagreb Pride 2015. je također obojan bojama antifašizma: „Glasnije i hrabrije: antifašizam – bez kompromisa“. Pa sve češće izjave Milanovića kojima riječ fašizam i antifašizam postaju neizostavni dio predizbornog vokabulara. Jer što su svi oni bez kukastog križa? Milanović je bez tog kukastog križa tek neuspješni premijer i loš političar. A ovako dobiva priliku biti nekakav heroj borbe protiv fašizma, novovjeki Nikoletina Bursać i Boško Buha. Što bi bio Stjepan Mesić bez ovog kukastog križa? Tek zaboravljeni političar koji siše proračunski novac u nekakvom uredu bivšeg predsjednika. No ono što oni (ne)namjerno kao da ne shvaćaju je šteta koju Hrvatska prima po takvoj retorici, na kojoj će profitirati svi oni koji jedva čekaju da zalijepe Hrvatskoj dobro poznati stereotip o Hrvatima kao fašistima.
Zastrašujuća sličnost interesa aktualne vlasti i neprijatelja Hrvatske
Ako pogledamo nedavne događaje u ‘regionu’, izlazak Šešelja iz zatvora i istovremenu rehabilitaciju Draže Mihajlovića u Srbiji, može se steći dojam kako ta nasilna fašizacija praktički koristi upravo agresorima na Hrvatsku i svima onima koji još uvijek tuguju jer je, eto, Hrvatska ipak ostvarila nezavisnost. Ono što je istovremeno zastrašujuće je to što aktualna vlast u ovoj fašizaciji kao da vidi istu korist kao i neprijatelji Hrvatske. Umjesto da od kompletne vlade čujemo kako u Hrvatskoj nema fašizma, mi svjedočimo upravo govoru kako je anti-fašizam i borba protiv fašizma postala glavna odrednica kampanje.
HNS jedva dočekao biti kriv
Umjesto da se i Hrvatski nogometni savez ogradi od svih optužbi, taj isti savez priznaje krivnju kao da je jedva dočekao biti kriv. Kao da se ne radi o UEFI koju potresaju nezapamćeni skandali, kao da ta ista UEFA nije pregledala travnjak i dala zeleno svjetlo za održavanje utakmice i kao da policija nije pod vlašću tog istog SDP-a koji mlatara uokolo prijetnjom fašizma. Pa valjda je jasno i iz aviona da se radi o brižno pripremljenoj sabotaži s kojom Hrvatska kao takva nema baš ništa. A da stvar bude prozirnija, ta ista UEFA primjerice, kao niti sam tadašnji ministar Jovanović, nije vidjela paljenje hrvatske zastave, usklike kojim se veličalo četništvo, tijekom utakmice Srbije i Hrvatske u Beogradu.
A gdje je tu Hrvatska nogometna reprezentacija? I zašto se sve ovo događa upravo vezano uz nogometnu reprezentaciju? Hrvatska nogometna reprezentacija je jedan je od najsnažnijih simbola i ambasadora Hrvatske u svijetu. Klinci širom svijeta nemaju pojma tko je Zoran Milanović ili Vesna Pusić. I bolje da ne znaju. No znaju za Rakitića, Modrića, Mandžukića, kao i ranije za Šukera ili Bobana. Takav medij, obzirom na gledanost i interes javnosti, idealan je za prenošenje političkih poruka i ovakvih sabotaža.
Kome treba slika Hrvatske kao zemlje sklone fašizmu?
Dresiranje Hrvata i falsificiranje povijesnih činjenica, koje nije uspjelo neuspješnim osudama generala i heroja Domovinskog rata generala Gotovine i Markača, sada se opet pokušava nametnuti (ponovnim) neutemeljenim optužbama da su Hrvati ustaše i fašisti. Nogomet je tek medij. No, dok čekamo rezultate istrage, imamo pravo propitkivati tko bi zapravo najviše profitirao od ovakvih događaja. Tko bi to imao motiv izbaciti Hrvatsku s Europskog prvenstva? Oporba koja pokušava doći na vlast? Takvo što mi se čini suludo. Ne vjerujem niti da bi aktualna pozicija, iako će na borbi protiv fašizma pokušati izgraditi kampanju, bila spremna na takvo što. Moguće je da je izbor nove predsjednice Hrvatske i zaokret iz ‘regiona’ koji se time dogodio (okretanje SAD-u) uznemirio dosadašnje vanjske ‘upravitelje’ Hrvatske i da Hrvatska treba biti na neki način kažnjena. Udarati po Hrvatskoj preko korumpirane tvorevine kao što je UEFA ne čini se nemogućim.
Političari, pokažite zrelost, stanite u obranu Domovine i odreknite se opasne političke manipulacije prošlošću!
Zato bi pravi domoljubni potez bio da svi stave glave skupa i zajedno obrane Hrvatsku u ovoj utakmici koja se čini namještenom i sumnjivom od početka. Nije ovo borba protiv ‘nepoznatog počinitelja’, već protiv dobro poznate teze da su Hrvati fašisti i ustaše. Da li je zaista nemoguće očekivati zrelost od kompletne političke postave u Hrvatskoj da se ovo shvati kao istinski nacionalni interes, da se stane u obranu Hrvatske? Takav potez bi se očekivao od pravog državnika. Očekivalo bi se da se u situaciji kada se na stolu UEFE prljavom od korupcije razvlači ime Hrvatske, s još uvijek svježim ranama iz Domovinskog rata, odlučno stane u obranu ponosa, identiteta i istine da naša Domovina nema baš ništa s fašizmom. Tražilo bi to da se i SDP i HDZ odreknu opasne političke manipulacije prošlošću i produbljivanjem podjela u Hrvatskoj. Ako ovo nisu u stanju, onda je ovo tek početak puno dubljih problema koji nas čekaju u budućnosti, jer nad kućom koja je u sebi podijeljena, likuju neprijatelji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
