“Ljudski je oprostiti, ali ne bismo trebali zaboraviti zločine koji su se dogodili na ovim prostorima. Moja filmska dokumentiranja i javne prezentacije zločina namijenjena su ponajprije mladima kako bi mogli vidjeti i pokušali shvatiti kakvi su se strašni zločini događali na ovim prostorima u osloboditeljskom Domovinskom ratu, koji je završio puno prije nego su se oni rodili u slobodnoj Hrvatskoj“, ističe u razgovoru s Dubravkom Vidak za Hrvatsko slovo Luka Klapan, redatelj brojnih dokumentarnih filmova ratne tematike.
Luka Klapan nagrađivani je filmski autor i slikar rođen u Pridragi pored Zadra. S 15 godina napustio je rodni kraj te nastavio školovanje u Zagrebu gdje je i započeo sa svojim profesionalnim djelovanjem.
I sam je bio sudionik Domovinskog rata: kao pripadnik specijalne policije sudjelovao je u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak, a za zasluge tijekom operacije odlikovan je medaljom Bljesak i Spomenicom Domovinskog rata.
Razgovor s redateljem iz Hrvatskog slova prenosimo u cijelosti:
Sada već možemo gledat na Vaš filmski opus a da sa sigurnošću prepoznajemo izražena zanimanja i motive, nakon snimljenih dvadesetak (ili sada više od dvadeset) zapaženih dokumentarnih filmova, od kojih su neki: „Pridraga: ratna sjećanja, „Glas Medviđe“ i „Bruški mart rij“ ove godine? Počeli ste 2008. eksperimentalnim prvijencem: „San“, zapaženim na Danima hrvatskog filma? Nas u Hrvatskom slovu zanimaju teme o kojima progovarate u svojim filmovima te ih od početka objavljivanja njegujemo. Recite, kako je počelo, što Vas je najintenzivnije motiviralo?
Prije nekoliko dana, u obiteljskom ozračju, a nakon dugo vremena pogledao sam svoj San, dojmio me se, po tko zna koji put. Osobno mi je to najdraži f lm koji sam snimio. Bila su to moja prva filmska istraživanja, dokaz da me samopouzdanje nikada nije napustilo. Dani su hrvatskog filma i još šest domaćih i međunarodnih filmskih festivala na kojima se San prikazivao. Bilo je to 2008., sljedeće 2009. sni mio sam i kratki dokumentarac Ruke od kamena koji osvaja prvu nagradu na 40. KRAF-u (Kvarnerska revija amaterskog filma), a također još jedno sudjelovanje moga filma na predstojećim Danima hrvatskog filma i na još sedam domaćih i međunarodnih filmskih festivala na kojima se prikazivao.
Kako sam poslije Sna na stavio istraživati filmsku umjetnost, Ruke od kamena želio sam snimiti metodom takozvanog direktnog filma koja inače zazire od izravnih izjava i pogleda u kameru, a u montaži sam cijelo vrijeme inzistirao na dosljednosti radnje. I uspio sam, no šteta je što su ti filmovi snimljeni amaterskom kamerom. Sada je na pomolu šesta godi na otkako sam se nakon dugogodišnjeg življenja u Zagrebu s obitelji vratio u rod nu Pridragu. Povratkom mi se pružila i mogućnost bolje produktivnosti u smislu snimanja dokumentarnih filmova jer sam stalno na terenu koji me oduvijek zanima.
Godine 2015. dovršio sam snimanje filma Pridraga: ratna sjećanja kojim sam otpočeo ciklus filmova koji tematiziraju Domovinski rat. Tim filmom htio sam za pravo odati počast školskim prijateljima s kojima sam išao u školu i gotovo se svakodnevno susretao i družio (Boris Čulina, Mile Čulina Bulin i Davor Zubčić), a koji su kao hrvatski branitelji položili živote za slobodnu Hrvatsku. U jednom podužem razdoblju, dok je film bio još u fazi produkcije, između ostalog razgovarao sam s njihovim ožalošćenim majkama i snimao kamerom potresna svjedočanstva o boli i patnji s kojima žive od trenutka kada su se morale suočiti s gubitkom svojih si nova. Godine 2017. uslijedio je film Glas Medviđe koji govori o masovnom zločinu kada su pripadnici srpskih paravojnih formacija u mjestu Medviđa kod Benkovca 9. veljače 1993. kao odmazdu za pretrpljene gubitke u akciji Maslenica ubili deset civila, svi prezimena Erstić.
I potom treći film Bruški martirij snimljen 2018. koji također govori o zločinu nad civilima počinjenom 21. prosinca 1991. u zaseoku Gornji Marinovići u mjestu Bruška, također kod Benkovca, gdje su martićevci ubili njih desetero, devet Hrvata Marinovića i jednog Draču, Srbina, koji se s njima tada zatekao. Ta tri dokumentarna filma tek su početak moga rada na ciklusu dokumentarnih filmova o ubojstvu Hrvata u Domovinskom ratu na zadarskom području. Imam u planu filmski dokumentirati svako mjesto u kojem su Srbi bestijalno ubijali Hrvate, samo zato što su Hrvati.
Da se razumijemo ti zločini nisu se trebali dogoditi, oni su se i te kako mogli spriječiti i zato ne možemo kao olakotnu okolnost uzimati to kako su ih činile razularene skupine na čelu kojih su pojedinci ‘usijanih ludih glava’. Hrvatski vojnici ‘usijanih ludih glava’ u svim slučajevima odmah su procesuirani po kratkom postupku kao i njihovi nadređeni po zapovjednoj odgovornosti. Nepravda je i više nego očita. Trebamo li dalje tražiti razloge za motivaciju?
Odrasli ste u Pridragi, na selu, 35 km udaljenom od Zadra (istok sjeveroistok) i 5 km udaljenom od Novigrada i jako lijepog i gotovo netaknutog Karinskog mora i Novigradskog mora, kako ih zovete. Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo? Je li agresija na Hrvatsku ili Domovinski rat bio prekretnicom u Vašem životu ili ne, na bilo koji način?
Potječem iz veoma siromašne obitelji. Otac i majka nisu bili u stalnom radnom odnosu, bili su nadničari. Nije mi bilo jasno za- što, u ono vrijeme Djed Mraz, prijateljima donosi novogodišnje darove, a meni ne. Postavljao sam si mnoga pitanja na koja nisam znao odgovor. Bio sam dijete obitelji, najmlađi od nas četvero, otac je bio ponekad strog. Sjećam se kako sam jedno nedjeljno poslijepodne zasjeo pred tv i čekao na programu početak Schlondorffova Limenog bubnja, sve je bilo dobro dok se Olbrychski nije pojavio u golišavim scenama. Otac je opsovao i ugasio televizor istjeravši me van iz kuće. Revno sam slušao i upijao bakine priče o hajducima i vilama po Bukovici i Ravnim kotarima. Bio sam iznimno darovit i uspješan đak, a roditelji slabog materijalnog stanja.
Zbog socijalne nejednakosti u školskom uspjehu šanse za moje daljnje obrazovanje bile su nikakve, međutim po završetku osnovne škole ipak je donijeta odluka da ću školovanje nastaviti u Školi za unutarnje poslove u Zagrebu. Četverogodišnju policijsku školu i strogi internatski život moji roditelji nisu trebali plaćati, zadatak je bio školu završiti bez obzira na to što mi je bilo veoma teško, udaljen od roditeljskog doma koji sam prerano napustio. Volim istaknuti kako sam vikendima i praznicima kući iz škole odlazio sretan, a vraćao se s knedlom u grlu.
Besprijekorno poštujući razne hijerarhijske ljestvice nesumnjivo je kako nas je obrazovalo socijalističko društvo, učeći nas o bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti pa još uvijek ne mogu shvatiti kako su početkom Domovinskog rata tomu mnogi Hrvati slijepo vjerovali, a mnogi Srbi pobunivši se, nisu. Od prvoga dana moga odlaska nostalgija je dio mene, agresijom na Hrvatsku i okupacijom rodne Pridrage kojoj sam hrlio u meni se dogodila njena kulminacija, prepuštam se slikanju i povremenom snimanju. Slikarstvo i film, za koje interes pokazujem još od najranijeg djetinjstva najednom su zbog indignacije postali moja životna preokupacija i to traje sve do danas.
Župa Pridraga ima svoga zaštitnika sv. Martina, biskupa a stara župna crkva sagrađena je u 5. ili 6. stoljeću, sastoji se od glavne lađe i triju apsida, a ima oblik križa. Obnovljena je godine 1924., a srbočetnička armada ju je teško oštetila granatama i zapalila. Obnovili smo je i blagoslovili već 1997.?
Crkva je odmah obnovljena nakon Domovinskog rata, kao dijete ondje sam s bakom odlazio na svete mise. Sjećam se, dok smo se približavali crkvi, krajičkom oka pogledavao sam kampanel s kojeg su zvona odjekivala sve jače i jače. Često bih tada u cimatoriju (groblju) promatrao stare nadgrobne spomenike diveći se jedinstvenom majstorstvu i umijeću klesanja. Na samom ulazu s vanjske strane bila su mi rila, pokojnika bi spustili tako da mu je na uzglavlju bio jedan kamen, a u podnožje lijesa stavio bi se drugi. Tako postavljeno kamenje čekalo je sljedeći lijes s pokojnikom. Taj običaj nestao je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sveti Martin je pridraški simbol postojanja i tradicije, možete li samo zamisliti koliko su puta kroz minula stoljeća Pridražani ondje odlazili na svetu misu. Ta bogomolja, koliko li je samo naših predaka pokopala pod svoje temelje. Bez obzira na nedavni okrutni rat u kojem je do temelja porušena i spaljena, obnovila se, baš poput feniksa nikla je iz pepela, i čvrsto stoji prkoseći svim burama i vihorima.
I Gospa od Ružarija / Luzarija srušena je 1991. Jeste li uspjeli kamerom zabilježiti ta ranjavanja crkava?
Odmah po završetku vojno-redarstvene akcije Oluja snimio sam porušenu i spaljenu Pridragu i travom zarasle staze svoga djetinjstva. Bio je to strašan prizor, golemi dijelovi betonskih zidova na kućama visjeli su na armaturnim žicama, nepregledne hrpe kamenja porušenih i zgarišta zapaljenih kuća. Nova Crkva Gospe od Ružarija koja je izgrađena 1977. bila je zamalo u cijelosti od kamena, minirana je, sjeverni zid koji je iz daljine tada izgledao čitav i netaknut nalikovao je i doimao se poput kule od karata.
To je područje i arheološki značajno, a na lokalitetu Manastrine ili Mijovilovac nalazi se arheološki istražena crkva šesterolisnog tlocrta sagrađena u 9. stoljeću, poput predromaničkih sakralnih građevina u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji. Zanima Vas i baština, etnološka i svaka druga?
Prvi put za povjesničara i arheologa Stjepana Gunjaču čuo sam od majke dok sam još bio dijete. On je arheološki istraživao, mi u Pridragi kažemo ‘Mijolovac’. Naime mati, koja se i danas živo sjeća toga vremena, kazivala mi je kako je moj djed poput drugih mještana radio na Mijolovcu kada je u Pridragu dolazio stanoviti Gunjača. Također jedan mještanin, dok je u blizini orao svoju njivu plugom je zapeo za neobičan kamen koji je predao Gunjači. Kasnije sam to sve povezao, jedan od najznačajnijih naših arheologa Stjepan Gunjača u Pridragi je proveo arheološka istraživanja u dva navrata, prvi put za vrijeme Drugog svjetskog rata i drugi put početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Predaja kaže kako je na ‘Mijolovcu’ bio samostan, a fratri koji su bili u njemu, za vrijeme Kandijskog rata da su protjerani te da su se nastanili u današnjem franjevačkom samostanu u obližnjem Karinu. Bez obzira na to što živimo na arheološki značajnom području nisam se previše posvećivao detaljima oko arheoloških istraživanja u Pridragi, ali baština me zanima u svakom smislu, posebno etnološka.
Nekoliko godina pratio sam rad našeg Kulturno umjetničkog društva Luzarica koji na raznim priredbama i smotrama po Hrvatskoj prikazuju starinski običaj prošnje i ženidbe u Pridragi. Kamerom sam bilježio njihove probe u kripti Crkve Gospe od Ružarija, snimao pjevače na pomno odabranim pitoresknim lokacijama po Pridragi, uz to snimio sam još nekoliko starijih i mlađih supružnika to jest kazivača koji su mi pričali o svojim prošnjama, ženidbama i udajama. Snimljeno je tako puno sati sirovog materijala iz kojeg je nastao jedan zanimljivi autohtoni etnografski film (izvornost: govor, narodna nošnja, običaji). Nazvao sam ga Tragovima naših predaka, prikazan je na 64. Pulskom filmskom festivalu u sklopu Kratke Pule te na još nekoliko domaćih i međunarodnih filmskih festivala, a 2018. sudjelovao je i na Marketu europskog dokumentarnog filma MEDIMED koji se održao u Sitgesu, nedaleko od Barcelone u Španjolskoj (MEDIMED 2018 Euro-Mediterranean Documentary Market & Pitching Forum). Film Tragovima naših predaka preveden je na engleski i francuski jezik.
Koliko župljana ima u Župi Pridraga i koliko djece u školi, po novijim podatcima, znate li?
Pridraga je veće ravnokotarsko mjesto i sada ima oko 1400 župljana, a pridrašku Osnovnu školu Braće Radić polazi približno stotinjak djece. Za razliku od prijašnjih vremena, dok sam ja pohađao osnovnu školu u Pridragi, navedene brojke su prepolovljene.
Članom ste dvaju klubova koji okupljaju entuzijaste i zaljubljenike u film. Kojih i na koji način ste organizirani, koliko članova klubovi imaju? To je jako važno, jer inače teme kojima se bavite nisu osobito komercijalne i teško je doći do festivala i kino dvorana, nije li?
Od 2008. član sam Foto kino video kluba Zaprešić, a 2009. postao sam i član Udruge FFVAL u čijoj produkciji i danas snimam dokumentarce. I FKVKZ i Udruga FFVAL imaju po stotinjak redovitih članova, FFVAL možda nešto manje, a od početaka svojih djelovanja u oba kluba prednost se daje radu s djecom i mladima, to jest medijskom opismenjivanju osnovnoškolske i srednjoškolske djece. Valja spomenuti i to kako je Udruga FFVAL osnivač i pokretač jedinstvenog međunarodnog filmskog festivala smijeha (FIFES) koji se svake godine održava u zagrebačkom Kinu Tuškanac i koji iz godine u godinu bilježi sve veći porast prijavljivanih filmova. U klubovima smo stjecali određena znanja o filmu, kameri, rasvjeti, tonu, sceni, o samom snimanju i kadrovima, i u konačnici o samoj video produkciji.
Iskustvo i znanje prenosi se na druge članove koji su nam dolazili i koji su bili uporni, zapravo koji su poput mene htjeli shvatiti da je discipliniranost i samokritika u svemu tome najvažnija. Održavani su i brojni tečajevi i seminari koje su održavali eminentni stručnjaci s područja filma i fotografije. Ne mogu, a da ne spomenem svoje prve amaterske filmove koji su prikazivani diljem Europe pa smo tako iz FKVKZ-a pohodili niz međunarodnih filmskih festivala po Njemačkoj, Poljskoj, Austriji i Sloveniji. Međutim, teme koje u filmovima danas obrađujem, to ste dobro primijetili, specifične su, obrađuju jedno vrijeme koje kao da se danas želi potisnuti, jedno vrijeme koje kao da se namjerno želi prepustiti zaboravu.
Više na televiziji ne možete čuti riječ velikosrpska agresija ili srbočetnički napadi, u najekstremnijim situacijama govori se samo o pobunjenim Srbima.
Ljudski je oprostiti, ali ne bismo trebali zaboraviti zločine koji su se dogodili na ovim prostorima. Moja filmska dokumentiranja i javne prezentacije zločina namijenjena su ponajprije mladima kako bi mogli vidjeti i pokušali shvatiti kakvi su se strašni zločini događali na ovim prostorima u osloboditeljskom Domovinskom ratu, koji je završio puno prije nego su se oni rodili u slobodnoj Hrvatskoj.
I nekolicina Vaših prijatelja iz Pridrage poginula je u obrani Domovine pa Vas je i sjećanje na njih motiviralo?
Boris Čulina rođen je 1970., moja je generacija. Osim u osnovnu zajedno smo otišli i u srednju školu u Zagreb. Nakon završetka raspoređen je na posao u Rijeku, a uoči Domovinskog rata iz Rijeke je raspoređen u Zadar. Od neprijateljske granate poginuo je 4. listopada 1991. u Murvici, prilikom granatiranja toga mjesta koje se nalazi nadomak Zadru. Mile Čulina Bulin i Davor Zubčić bili su nešto stariji, Bulin je poginuo kao pripadnik 1. Gardijske brigade Tigrovi u Erdutu 25. srpnja 1991., a Davor 31. prosinca iste te godine prilikom povlačenja iz Pridrage. Sva trojica mojih prijatelja i sumještana poginula su kao hrvatski branitelji na samom početku velikosrpske agresije na Hrvatsku. Inače iz Pridrage je u Domovinskom ratu poginulo osam hrvatskih branitelja i trinaest civila. Nisam ni sanjao da ću jednog dana o njima snimiti dokumentarni film.
Iako zapravo znamo iz kojih razloga se manje govori i manje su poznat ratni zločini nad hrvatskim stanovništvom u agresiji na Hrvatsku, kao što je slučaj i s ubojstvom mještana zaseoka Erstći, o kojemu ste snimili dokumentarac: Glas Medviđe, ipak nam recite kako Vi na tu šutnju gledate iz profesionalne, redateljske perspektive?
Šutnja je manje zlo od toga da za počinjene zločine krvnici nisu odgovarali? Odmah kad započnete razgovor s tim ljudima shvaćate i postajete svjesniji koliko je zapravo njima teško, koliko su uistinu rezignirani, najviše zbog toga što nisu procesuirani počinitelji koji su u ratnom vihoru oduzeli živote njihovih bližnjih, ali i zbog te sveopće šutnje, koja kao da će polako preuzeti vodstvo. Činjenica je da su ti zločini počinjeni, ali o tome se malo govori i zbog toga se u javnosti o njima malo znade. Bez obzira na to što su u većini slučajeva počinitelji ubojstava poznati, niti nakon tolikog odmaka vremena za zločine još nitko nije odgovarao. O tome se danas ne bi trebalo šutjeti. Naše Državno odvjetništvo, barem u ovim slučajevima o kojima sam do sada snimio dokumentarce, u optužnicama uopće nije postavljalo i pitanje zapovjedne odgovornosti. Kada sam prošle godine dovršavao snimanje Bruškog martirija, baš oko neprocesuiranja ratnih zločina u medijima je zapuhala jaka politička bura koju je pokrenuo vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, istodobno pozivajući Hrvate na mirne prosvjede u Vukovar.
Moram se osvrnuti i na ovo kako sam u svom dosadašnjem istraživačkom radu koji se odnosi na ubojstva civila u Bukovici i Ravnim kotarima došao do spoznaje da upravo benkovačko područje ima najviše ubijenih civila Hrvata, njih oko 250, koji su oklijevali napustiti svoja ognjišta početkom Domovinskog rata. Na tom području odnos između Hrvata i Srba bio je jedinstven, poseban, posve drugačiji, osim što je bilo miješanih brakova kao i svugdje, bilo je sestrinstava i pobratimstava kao oblik njegovanja posebnog prijateljstva gdje su se obje strane u crkvama zavjetovale na doživotno bratstvo i sestrinstvo. Bilo je i kumstava u dosta slučajeva, pa ako uzmemo sve skupa u obzir nije ni čudo da su mnogi Hrvati na benkovačkom području slijepo vjerujući početkom Domovinskog rata odlučili ostati u svojim kućama.
Naravno, takvi se filmovi ne mogu snimati bez emocija, emotivnog uključivanja. No, Vi nastojite nikome ne nametat svoja svjetonazorska ili druga stajališta. Ljudi iz Vašega kraja su razumjeli i duboko doživjeli Vaše filmove, jer govore o njima, njihovim nevoljama, gubitcima dragih osoba… I pomogli su Vam materijalno, koliko su mogli. Kako financirate Vaše filmove? Očito niste dopustili da to bude prepreka ili kočnica?
Da, često su emocije neizbježne, ljudi zaborave na prisutnost kamere i moje opreme, pa se za vrijeme snimanja vrlo brzo opuste. Razgovoru pristupaju iskreno, a uz moju korektnost odmah započinjemo otvoreno razgovarati. Volim upoznavati iskrene ljude i s njima voditi razgovore, komunicirati. Mjesto Bruška bila mi je težak teren, trebalo je dosta vremena dok su mještani stekli moje povjerenje, u početku su mislili da sam ja nekakav istražitelj, detektiv. Bruščani imaju podijeljena mišljenja i nazore prema nekim prošlim vremenima, ali imao sam sreću da sam naišao na nekolicinu njih koji nisu ni pod čijim utjecajem, e onda je krenulo sve kako treba. Odjednom su zaredali kontakti i snimanja, išlo je sve planski. Kada govorimo o financiranju mojih filmova, ne biste vjerovali nikada još nisam uspio zatvoriti financijsku konstrukciju predviđenu operativnim planom i mojom redateljskom koncepcijom, čak su neki i kroz to htjeli pokupiti sve što se pokupiti dade i tako nesvjesno obezvrijediti moj rad i trud. Unatoč tome, zadovoljan sam. Uglavnom svi gradovi i općine pa i pojedinci kojima se obratim za pomoć prepoznaju moju namjeru, a i umjetničku vrijednost mojih jedinstvenih projekata pa se odazovu i FFVAL-u doniraju sredstva.
Tim sredstvima nadograđujemo opremu koja mi je neophodna za snimanje. Zahvalan sam im svima na nesebičnoj pomoći koju mi pružaju u nastojanju da što bolje i kvalitetnije filmski dokumentiram ubojstva civila koja su počinjena na ovim prostorima za vrijeme Domovinskog rata.
Ljudi se u Pridragi bave turizmom, živite li tamo?
Iz godine u godinu sve je veća potražnja, a naravno u skladu time i ponuda smještaja.
Ljudi se, posebno posljednjih nekoliko godina sve intenzivnije bave turizmom. Ipak, za razliku od mirnijeg života u mjestima Bukovice gdje uglavnom odlazim na snimanja, Pridraga vrvi ljudima, automobilima, u mjestu je četiri manje trgovine, nekoliko puta na dan autobus vozi u Zadar i natrag. Živi se punom parom i više se ne može govoriti o netaknutoj prirodi. Izgradnja vikendica, kojih je nekoliko stotina, još uvijek je u jeku. Ljeto i ovdje donosi iz godine u godinu sve veće gužve, i čekanja po parkiralištima ispred trgovina. Na plažama nas okružuju neki čudni, smiješni jezici i nepoznati ljudi koji su u Pridragu svratili možda na dan-dva ili tjedan.
Što pripremate, što snimate? U lipnju ćemo se vidjeti u Kinu Tuškanac u Zagrebu?
Vaš list zasigurno ima prioritetan status, jer odgovorom na ovo pitanje prvi ćete objaviti vijest o mom novom projektu. Osim što sam u produkciji s filmom Restaurator sada sam i u pretprodukcijskoj fazi s novim projektom koji tematizira vrijeme agresije na Hrvatsku, a koji govori o ubojstvima Hrvata u Korlatu kod Benkovca. Imao sam već dva snimanja, a sada sam pri kraju i s kompletnom papirologijom. Mjesto Korlat smješteno je na sjevernom dijelu Ravnih kotara, šest kilometara sjeverozapadno od Benkovca.
Prije Domovinskog rata Korlat nije bio etnički čisto hrvatsko selo, u njemu su podjednako živjeli i Hrvati i Srbi. Korlat je također i arheološki zanimljivo područje. Istraživanja devedesetih godina prošlog stoljeća na tom području vodio je prof. dr. Radomir Jurić sa Sveučilišta u Zadru koji će mi biti jedan od kazivača u filmu. O povijesno-političkim prilikama kao i hrvatsko-srpskim odnosima za vrijeme Drugog svjetskog rata i neposrednog poratnog razdoblja na tom području u mom novom projektu govorit će povjesničar dr. sc. Zlatko Begonja.
Nadam se da će to biti još jedan dokumentarni film koji će svojom kvalitetom opravdano plijeniti pozornost javnosti. I za kraj, riječka premijera Bruškog martirija je 10. svibnja u tamošnjem Državnom arhivu, a zagrebačka 6. lipnja ove godine u Kinu Tuškanac; između ostalog film će se još prikazivati u Osijeku, Jastrebarskom, Stubičkim Toplicama, Dubrovniku, Vinkovcima, Vukovaru i Splitu. Hvala na razgovoru!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
