Mihael Sučić: Drevni elementi i kršćanstvo

Jedna je od značajki religijskih odnosa u povijesnim društvima jugoistočne Europe postojanost drevnih elemenata – prije svega onih koji sežu još u pretkršćansko vrijeme

Promatrajući religije na području jugoistočne Europe možemo primijetiti mnogobrojne elemente čiji korijeni sežu u pretkršćansko razdoblje. Ovisno od elementa do elementa, od običaja do običaja, neki sežu u antičko razdoblje, a neki u vrijeme neolitika. Uzimajući u obzir mnogobrojne političke, geografske, gospodarske i druge okolnosti možemo na pojedinom području uočiti kontinuitet različitih pretkršćanskih vjerovanja, običaja do današnjih dana. Među običaje i vjerovanja svakako pripada kult predaka, štovanje svetaca, svetišta i hodočašća, magija, gatanje i ostalo. Sve se navedeno može obuhvatiti s pojmom arhaizam pod čime se podrazumijeva ono što je preuzeto iz prošlosti…

Kao što je već spomenuto sve su religije imale pojedine elemente iz vremena antike ili neolitika. To je bio važan, ali ipak samo jedan od mnogobrojnih razloga da etnolozi i putopisci iz 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća naglašavaju da se ljudi nisu jako promijenili od biblijskoga doba. Zbog raznovrsnih okolnosti najuočljiviji je kontinuitet u narodnoj religiji pravoslavnih Crkava. Ona je za razliku od rimokatoličke Crkve imala slabiji centralizam unutar hijerarhijskih struktura i kao odgovor na želje Rima za ujedinjenjima držala se tradicije. Takvom je opredjeljenju svakako doprinijela i sudbina u kasnom srednjem vijeku i početkom ranoga novoga vijeka kada diljem jugoistočne Europe narodi pravoslavne i rimokatoličke vjeroispovijesti potpadaju pod osmansku vlast. S obzirom da je u takvim okolnostima i određen postotak kršćana prešao na islam novopečeni se muslimani također okreću tradiciji. Oni su kao i rimokatolici imali s pravoslavnim vjernicima zajedničku slavensku podlogu, odnosno narodna vjerovanja i običaje koji su utjecali na njihov kontinuirani način ponašanja.

Područje jugoistočne Europe nije bilo samo u određenim dijelovima multikonfesionalno nego zbog dodatnog nenapredovanja osmanske vojske na zapad i sjever prostor periferije i razdvajanja. Nije se moglo u potpunosti držati, na politički, gospodarski ili neki drugi način, pod kontrolom pa i zato narod ostaje „vjeran“ tradiciji pretkršćanskih elemenata koja čini njegov identitet. Glavni su uzroci spomenute slabe kontrole, ali i komunikacije geografske i geomorfološke značajke prostora. Planinski lanac pod nazivom Dinaridi onemogućuje normalnu komunikaciju unutar prostora. Tome svakako pridonose i prostrane šume i močvare, ali i opustjela područja.

Nakon što smo ukratko objasnili okolnosti pod kojima se elementi pretkršćanskog razdoblja kontinuirano održavaju određene ćemo i objasniti. Među svima u uvodu navedenim običajima kršćanstvo najoštrije odbija kult predaka zbog stranosti religijskog značenja podrijetla. Unatoč tome sačuvao se diljem Jugoistočne Europe, ali najviše u albansko-crnogorskoj regiji. Glavni je razlog plemensko uređenje društva uz teško prohodan reljef koji onemogućuje kvalitetnu komunikaciju i kontrolu viših crkvenih instanci. Uz spomenuti kult puno je rasprostranjeniji kult svetaca koji je prihvaćen od Rima, a ima temelje u pretkršćanskom kultu junaka.

Kao i u prošlosti i u današnje vrijeme ne postoji crkvena zajednica u rangu župe ili biskupije, a koja nema pojedinog sveca zaštitnika. Kao primjer možemo navesti slavljenje svetoga Jurja. Uz njegov se dan slavljenja 23. travnja povezuju obredi plodnosti, bujanja prirode i drugo. Ljudi ga slave preskačući vatru, ljuljajući se na ljuljačkama i na druge mnogobrojne načine.

Glavna je poveznica svih navedenih načina slavljenja potjecanje iz pretkršćanskih vremena. U rimsko su doba narodi Dalmacije i Panonije štovali mnogobrojne boginje, a štovanje pojedinih vuče svoje korijene iz vremena štovanja kulta Velike Majke. Neke su opet slične grčkim Mojrama. Na temelju takve tradicije ne treba čuditi raširenost od vremena protureformacije kulta Majke Božje. Ona je postala jako značajna u narodnoj religioznosti. U tome razdoblju nastaju i mnogobrojna njezina svetišta koja su najčešće bila stacionirana uz izvore. Ondje su bila postavljena zbog starijih prirodnih kultova plodnosti, voda i drugih koji su također imali svoje sjedište uz izvore potoka ili rijeka.

Zbog već spominjane slabe komunikacije uzrokovane šumama, gorjima ili močvarama učeni je kler, koji je djelovao po najnovijim odredbama Rima, teško zalazio u pojedine krajeve. Kada bi zašao poput Dubrovčanina Bonifacija u 17. stoljeću na prostoru sjeverno od Save bio bi iznenađen. On recimo napominje da otpadnici među jadnim lokalnim kršćanima šire praznovjerja i prirodne kultove koji se održavaju pa i jačaju s vremena na vrijeme.

Benediktinci su u takvim okolnostima na području Požege u 17. stoljeću primijetili da lokalni narod na čelu sa svećenicima štuje stablo lipe pridajući mu nadnaravne moći. Prema tome možemo uočiti mnogobrojne drevne elemente iz pretkršćanskog razdoblja koji su se zadržali do današnjih dana s različitim intenzitetom na pojedinim područjima Republike Hrvatske. Oni su kao i u današnje vrijeme ovisili o mnogobrojnim političkim, gospodarskim, komunikacijskim i drugim okolnostima.

Više se o svemu navedenome može pročitati u:

Hrvatska enciklopedija, s.v. „Arhaizam.“

Mazower, Mark. Balkan. Zagreb: Srednja Europa, 2003.

Mitterauer, Michael. „Religije u Jugoistočnoj Europi: historijskoantropološki pristup.“ Migracijske i etničke teme 24 ( 2008 ), 7-30.

Stojanović, Trajan. Balkanski svetovi: prva i poslednja Evropa. Beograd: Equilibrium, 1997.

Šanjek, Franjo. Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991.

Varga, Szabolcs. „Pučka religioznost i vjerski sinkretizam u južnom Zadunavlju i južnim dijelovima nekadašnjeg Ugarskog Kraljevstva ( 16. – 17. stoljeće ).“ Scrinia Slavonica 8 ( 2008 ), 133-146.