“Klonim se politike, ali ne mogu prešutjeti da ime Bleiburg znači ponižavanje i ubijanje djece i nedužnih ljudi i da je Istanbulska konvencija prijevara. Hrvatska je meni proširena obitelj, Hrvatska je iznimno uspješan projekt. Što bi dali Katalonci, Škoti, Baski i Kurdi da imaju svoje države”, istaknuo je između ostalog u iznimno zanimljivom razgovoru s Ivicom Marijačićem za Hrvatski tjednik Miro Gavran, najpopularniji hrvatski književnik u zemlji i svijetu. Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu. Impresivan životopis Mire Gavrana pročitajte na kraju ekskluzivnog razgovora za Hrvatski tjednik.
Uspjeh je neke doslovno izobličio i obezljudio
Upravo ste objavili Priče o samoći, nakon dugo vremena zbirku s desetak priča u kojima preko različitih, životno pomalo sumornih sudbina likova dočaravate fenomen samoće. Rekli ste kako je taj fenomen obilježje 21. stoljeća i kako je samoća ili diktirana silinom okolnosti svijeta i društva ili karakternim osobinama ljudi. Prvo, zašto ste imali potrebu nakon brojnih drama i romana, vratiti se pričama i, drugo, zar fenomen samoće nije podjednako prisutan i u prošlome stoljeću? Po čemu bi suvremena samoća bila specifična?
Doista je tema samoće dominantna tema dvadeset i prvoga stoljeća u Hrvatskoj, a i u Europi. Još do prije pedesetak godina samačka su „domaćinstva“ rijetkost, i po tri generacije znale su živjeti zajedno, komunikacija među ljudima bila je neposredna. Prošlih četvrt stoljeća s masovnom uporabom interneta i pojavom mobitela, čovjeku se sve više pruža mogućnost živjeti u svom „virtualnom“ svijetu. Moja knjiga „Priče o samoći“ donosi deset priča i gotovo jednak broj različitih aspekata samoće: imamo primjere samoće koja je odabir mojih junaka, samoće koja im je nametnuta te najgori oblik samoće: kada moji junaci žive sa svojim partnerima i bližnjima kao sa strancima.
Usuđujem se reći da smo bježeći od svega „kolektivnoga“ i naglašavajući u prošlom stoljeću važnost individualnosti, ne htijući neprimjetno došli do egoizma, osamljenosti, bešćutnosti te posvemašnje nespremnosti za suživot s bližnjima. Bilo je samoće u prošlom stoljeću, ali zbog svega pobrojanoga, samoća koju brojni ljudi dodiruju u ovome stoljeću postaje neželjenim dominantnim stilom života, pogubnim poput neke nezaustavljive epidemije, a ta „bolest“ snažnije pogađa mlađe generacije.
Povratak kratkoj priči činio mi se logičnim, s obzirom na moje autorsko nastojanje da sa što manje riječi pokušam što više toga izreći.
Najprevođeniji ste hrvatski književnik, jedan od najplodnijih i, s obzirom na žanrove, te jedan od najraznovrsnijih autora, nadalje jedan od najpopularnijih i najtraženijih pisaca. Jesu li Vam opseg poslova i popularnost u nekoj mjeri pojeli slobodu i općenito kako se sa svim time nosite?
Imam tu sreću da sam s obje noge čvrsto na zemlji. Još od studija dramaturgije na Akademiji za kazalište, film i televiziju, pa do današnjih dana, i kod nas i po svijetu nagledao sam se dragih glumaca, redatelja, pa i pisaca, koje je uspjeh doslovno izobličio i obezljudio ih, zavrtio im glavom, pa im više nisu bili dobri ni dotadašnji prijatelji, ni dotadašnja djevojka ili mladić, muž ili žena… Svi ljudi koji pomisle da su sami zaslužni za svoje talente, koji ne shvate da je to dar od Boga, prema kojemu moramo postupati nježno i odgovorno, uzohole se i unište svoj život i živote svih ljudi koji se zadese u njihovoj blizini. Kao dijete seoskih učitelja naučio sam se biti vrijedan i s jednakim mirom prihvaćati uspjehe i neuspjehe, naučio sam se da na ovome svijetu nismo radi sebe, nego radi drugih, naučio sam se biti sluga svojim čitateljima i gledateljima, naučio sam se zahvalnosti prema ljudima od kojih živim i zahvalnosti prema Bogu koji mi tako često šalje nadahnuće za pripovijedanje priča u kojima istinski uživam.
> Veliki uspjeh: Gavranov roman ‘Kafkin prijatelj’ objavljen u Parizu
Drame se hvale, ali se slabo gledaju. Komedije se kude, ali se više gledaju
Kada uspijete pisati, s obzirom na sve ostale obveze, predstave, premijere po raznim državama, gostovanja, putovanja…? Imate li navike prosječnoga čovjeka, možete li ih uopće i imati s obzirom na to koliko radite, putujete. Slušate li glazbu, pratite li šport i koji, što Vam je najpoželjniji kontrapunkt od obveza i posla?
Ma, sve se posložilo gotovo samo od sebe. Od siječnja 1993. godine slobodnjak sam koji se može do kraja posvetiti pisanju kojim sam fasciniran i kojim se bavim od svoje šesnaeste godine. Dogodilo se da uglavnom pišem ljeti i zimi dok tijekom jeseni i proljeća nazočim pokusima za novu predstavu Teatra GAVRAN, ili odlazim na književne nastupe, na premijere svojih predstava diljem svijeta. Za pisca je bitna osama, pogotovo u trenutcima kada nastaje prva inačica novoga romana ili drame, a bitno je i da je uronjen u svakodnevni život, da ne egzistira pod staklenim zvonom. Toliko još uvijek uživam u pisanju, da me ono veseli poput najstrasnijega hobija. Ne bavim se nikakvih športom, izuzmemo li to što ljeti volim svakodnevno plivati, a preko godine volim šetati… Ja sam nepopravljivi pješak i šetač, volim šetati i po prirodi i po gradu. Dobro dođe ponekad i dobra glazba, lijepo je pogledati i dobru nogometnu utakmicu, ali u svemu sam neredovit – izuzev u pisanju.
Što je najviše pridonijelo Vašoj prihvaćenosti u svijetu, stotinama izdanja, milijunima gledatelja? Ono što svatko može konstatirati – da ste jedan od rijetkih, ako ne i jedini iz Hrvatske koji uspijeva bez politizacije, ne koristeći se, primjerice, nikakvim statusom disidenta kao što mnogi to kapitaliziraju? Je li to točno?
Mojoj prihvaćenosti u svijetu pridonijelo je stotinjak prevoditelja koji su me prevodili na četrdesetak jezika do sada, pomogli su i desetci urednika koji su s ljubavlju odabirali i uređivali moje knjige te više od stotinjak redatelja koji su poželjeli oživjeti moje dramske svjetove. Moj privatni afirmativni odnos prema životu i ljudima vidljiv je i u mojim književnim tekstovima, a to što nikada nisam bježao od jednostavnosti iskaza, što se nisam sramio emocija i humora i što sam uvijek inzistirao na atraktivnoj fabuli, izgleda da je palo na plodno tlo. U brojnim kulturnim sredinama moji su tekstovi bili lako prihvaćeni od ljudi koje nikada u životu nisam susreo, a koji su bili moji „pomagači“ ili koje sam tek nakon mnogo godina upoznao.
Nerado Vas to pitam, ali moram: mogu li danas književnici osigurati dostojanstven materijalni status svojim radom? Pretpostavljam da u Vašemu slučaju to odavno nije dvojbeno s obzirom na Vašu nazočnost i traženost, ali golema većina ističe da je na rubu egzistencije. Znam da to nije estrada i nogomet, ali okreće li se u svijetu izrazito prevođenih i prikazivanih drama velik novac?
Iznimno je teško živjeti od pisanja književnicima koji pišu na tzv.“malim jezicima“ bez inozemnoga uspjeha u većem broju zemalja; malo koji književnik u Europi može živjeti od pisanja, stoga je idealno ako je književnik srednjoškolski profesor ili sveučilišni profesor, ako ima posao koji mu ipak ostavlja dovoljno vremena i za pisanje. N
aklade knjiga izrazito su se smanjile proteklih godina tako da je teško živjeti od knjiga. Malo je bolja situacija ako ste uspješni u kazalištu, ali i tu treba napomenuti da značajniji financijski uspjeh pisci lakše ostvare komedijama nego dramama. Tako je u većini zemalja: drame se hvale, ali se slabo gledaju. Komedije se kude, ali se više gledaju. Tako je bilo i prije, tako je i u novije vrijeme.
Što mislite o skupini pisaca koji su 90-ih napustili Hrvatsku i sa stigmom disidenta, počeli objavljivati mahom političku ili politikantsku literaturu, stekli neke statuse na Zapadu? Stoji li iza njihove tamošnje prihvaćenosti kakvoća literarnoga djela ili oporbena politička pozicija prema Hrvatskoj, u nekim slučajevima praktički i neprijateljska prema zemlji iz koje su otišli?
Jedan je američki psiholog napisao: „Sretni ljudi govore o sebi, a nesretni o drugima.“ Stoga mi dopustite da ne govorim o svojim kolegama, nego o svome književnom i kazališnom poslu. Mogu tek primijetiti da je i ona stara istinska disidentska literatura koja je nastajala u vrijeme socijalizma, padom Berlinskoga zida, preko noći „izgubila na cijeni“, postala nezanimljiva… Preživjela su samo ona djela koja nisu bila jeftino politiziranje, nego su na kompleksan i umjetnički uvjerljiv način donosila prikaz sveukupne ljudske egzistencije. A svaki čovjek je i seksualno biće, i duhovno, i političko, i poslovno i obiteljsko… Ako ga svedemo samo na jednu od tih dimenzija, postaje neuvjerljiv – i on i cijeli njegov tekst.
Moja Judita prevedena je na 12 jezika, doživjela je 11 izdanja u Hrvatskoj
Vratimo se malo fenomenu Vaše popularnosti. Moj je dojam da tek zadnjih godina u Hrvatskoj dobivate zasluženu javnu pozornost. Mislim da su Vas prije mediji mahom ignorirali zato što ste se odbili svjetonazorski i ideološki svrstati u njihovu ljevičarsku političku paradigmu, nego ste jednostavno ostali neutralni i posvetili se svome poslu. Slažete li se?
Prošle tri godina ima me dosta u medijima i praktički svaki tjedan ili svaki drugi odbijem po neki pisani intervju ili neki televizijski ili radijski nastup. U dane kada mi izlazi nova premijera ili sada kada pričamo netom što je objavljena i promovirana moja nova prozna knjiga „Priče o samoći“, malo se više dadem javno izložiti kako bih skrenuo pozornost čitatelja ili gledatelja na svoje nove tekstove. A to što sam u nekim godinama, u čitavom jednom desetljeću bio naglašeno prešućivan doma, nije bilo loše za mene, dapače; mogao sam se u miru posvetiti svome poslu jer i intervjui i javni nastupi oduzimaju piscu i vrijeme i energiju.
Vas na pozornicama gleda cijeli svijet. Voli vas publika na svim kontinentima. S Vama po svijetu putuje i Vaš hrvatski univerzum, u obliku koji u svakoj kazališnoj dvorani osvaja duhovitošću, jednostavnošću i bliskošću. Po svijetu Vas doživljavaju kao da ste njihov susjed, premda dolazite iz daleka, iz zemlje o kojoj znaju malo ili nimalo. U čemu je odgonetka?
Odgonetka je u tome što ljudi na svim paralelama i meridijanima na sličan način vole, mrze, pate, doživljavaju uspone i padove, zaljubljuju se, zanose i razočaravaju na sličan način… Pa ako uvjerljivo opišem nekoga čovjeka u svojoj Slavoniji ili Zagrebu u njegovu specifičnom mikrokozmosu, to ispadne uvjerljivo i u Indiji, i u Sjevernoj i u Južnoj Americi…
A ja sam sretan i zbog naše Hrvatske što se moje predstave igraju diljem svijeta. Trenutačno imam šezdeset i dvije žive predstave u tridesetak zemalja, a svake godine iziđe i po desetak ponovljenih izdanja mojih knjiga u zemlji i inozemstvu. Prošle godine imao sam čak dvadeset i jednu inozemnu premijeru. Evo su mi upravo stigli doma autorski primjerci moga romana „Kafkin prijatelj“ objavljenoga na francuskom jeziku u Parizu.
Većina Vaših romanesknih ili općenito literarnih likova ljudi su koje Vaš gledatelj ili svakodnevno susreće ili ih nikad nije susreo, ali mu se čini, bez obzira na kostim u kojemu se pojavljuju, da ih je negdje sreo baš te večeri kad je pošao u kazalište. Vaše je umijeće u tomu da i prve i druge, bilo u priči, bilo u drami, prikažete tako da ih gledatelj ili čitatelj poželi upoznati i pozvati ih na piće. Koga biste Vi od svojih likova najradije pozvali na čašicu razgovora i što mislite o tome odnosu autora i njegova književnoga lika?
Najneviniji je moj junak Mislav iz romana „Zaboravljeni sin“, taj lakše mentalno retardirani dvadesetogodišnji mladić koji ima svijest djeteta od deset godina zavukao se mnogim čitateljima pod kožu, a i ja sam ga zavolio. Početkom godine izišlo je deseto izdanje toga romana na hrvatskom, a tiskan je i na njemačkom u Beču, na slovenskom u Ljubljani, na španjolskom u Santijagu de Chileu. Najemotivnija je moja junakinja Judita iz istoimenoga romana. Tko je pročitao roman, znat će o čemu govorim. Sretan sam što je taj roman preveden na dvanaest jezika, a imao je jedanaest izdanja na hrvatskom. Najnesretniji moji junaci su Franz Kafka i Max Brod iz romana „Kafkin prijatelj“, najrazočaraniji je moj junak Bileam iz romana „Krstitelj“, mladi Židov koji želi osloboditi svoju zemlju od Rimljana.
Imate obiteljsko kazalište, Vaši su ukućani ujedno i Vaši glumci, i obratno. U čemu su prednosti u usporedbi s ‘normalnim’ teatrom?
Najveća je prednost u tomu što možemo birati suradnike s kojima želimo surađivati na ugodan i kvalitetan način. To je blagoslov i istinski preduvjet za nastanak uspješne predstave i sretan život u kazalištu. Surađujemo s ponajboljim hrvatskim glumcima, redateljima, scenografima, glazbenicima, putujemo po cijeloj zemlji, a povremeno se zaletimo i na inozemna gostovanja. Naše su predstave komunikativne, mobilne i u njima je uvijek glumac u prvom planu.
Kad odete u kazalište, uspijeva li Vam u mraku gledališta biti onaj koga zanima samo drama i ništa više?
Uspijeva, itekako. Još uvijek se na posve nevin način radujem svakoj uspješnoj predstavi, svakom glumcu koji kreira sugestivan lik.
Na pozornici ste oživjeli mnoge slavne ličnosti. Da možete, koga biste od pokojnih glumaca prvoga oživjeli i dali mu ulogu u svojoj predstavi?
Nikada nisam dobio ovakvo pitanje. Baš ste me iznenadili. Bolno mi nedostaju brojni moji glumci koji su umrli i koji više nikada ne će zaigrati u mojim tekstovima. Ne tražite da sada među tim dragim pokojnicima radim selekciju i neke izdvajam, a da neke druge previdim.
Fra Didak Buntić bio je svojevrsni Schindler – ali četvrt stoljeća prije
Rekli ste jednom da imate jasne poglede – svjetonazorske, političke i ideološke – ali da ne mašete njima u javnosti jer jednostavno ne želite biti glasnogovornikom neke političke opcije? Je li to izbjegavanje odgovornosti intelektualca u situacijama kada postoje viši razlozi da se ipak izjasni?
Ne, to nije izbjegavanje odgovornosti. To je moje uvjerenje da za pisca nije dobro da bude svakom loncu poklopac. To je moje uvjerenje da pisac ne treba naturati svoj svjetonazor i svoje političke stavove u svome djelu jer se time dovodi u opasnost da stvori plakatno djelo nalik socrealističkoj bezvrijednoj literaturi kod koje je ideologija pojela umjetnost i životnu uvjerljivost. Moji čitatelji mogu prepoznati moj svjetonazor, ali on ih ne iritira, jer ga ne naturam, nego nastojim opravdati i razumjeti sve svoje likove.
Koliko je u Hrvatskoj problem pogrešno imenovanih pojava, koje po Camusu mogu dovesti do rata? Ja smatram da je ovdje elementarno osjećaj domoljublja prozvan fašizmom, da se pod pojmom ekstremizam trpa nešto normalno… Osjećate li Vi taj hijat između stvarnih činjenica i njihovih svjesno i krivo nadjenutih i danih imena?
Živimo u vremenu kada onaj koji posjeduje medije, posjeduje i istinu. Internet, doduše, pruža mogućnost korektiva „službenim“ istinama, ali i pojačava kakofoniju koja je sve snažnija. Odviše lako dijele se etikete sa svih strana svakomu. Riječi treba pažljivije odvagivati, a i prosudbe.
U jesen 2016. godine objavili ste roman Nekoliko ptica i jedno nebo, a središnji je lik hercegovački fratar Didak Buntić koji je spašavao hercegovačku djecu od gladi tako što ih je selio vlakovima u tada bogatiju Slavoniju. Pratite ljubavi i živote nekoliko ljudi, zatim sudbine njihovih unuka, dakle isprepleću se sadašnjost i prošlost. Kako je došlo do ideje da pišete taj roman koji ima obilježja i nacionalne povijesne priče?
Taj mi je roman posebno drag jer sam zahvaljujući njemu povezao svoje hercegovačke korijene i svoju rodnu Slavoniju, na način kako ih je povezao veliki humanitarac i prosvjetitelj fra Didak Buntić, koji je u vrijeme Prvoga svjetskoga rata, kada su zbog dvogodišnje suše masovno umirala djeca u Hercegovini, poveo akciju spašavanja u kojoj je od smrti spasio sedamnaest tisuća djece, među kojima nije pravio nikakve vjerske ni nacionalne razlike, tako da je spasio i četiri tisuće pravoslavaca i osamsto muslimana. On je bio naš Schindler, četvrt stoljeća prije poznatoga spasitelja Židova u Drugom svjetskom ratu. A na pozadini te poznate povijesne epizode i biografskoga lika fra Didakova, ja sam sagradio desetke likova čija se sudbina mijenja tim konvojem, čiji se životi isprepliću i daju mi prigodu za istinsku romanesknu literaturu.
Evo, baš je prošloga mjeseca izišlo četvrto izdanje toga romana koji se pojavio prije dvije i pol godine. Zaista su ga lijepo prigrlili čitatelji i visoko ocijenili kritičari. A poticaj je došao iz Hercegovine. Fra Marinko Šakota, župnik iz Međugorja, pozvao me da napišem filmsku priču, a ja, kada sam pročitao sve te dostupne dokumente o fra Didaku i toj akciji, došao sam na ideju ispisati roman. Sada mi svi govore da bi se po njemu mogao snimiti uspješan film.
Objavili ste i roman Kafkin prijatelj u kojemu obrađujete odnos velikoga književnika i njegova prijatelja Maxa Broda zahvaljujući kojemu su sačuvana Kafkina djela jer ih unatoč autorovoj zadnjoj želji nije htio spaliti. Što ste htjeli postići obradom toga romana zanimljive strukture?
Želio sam progovoriti o junacima kojima je književnost jednako važna koliko i sam život… I želio sam, slijedeći poznate biografske činjenice, a mijenjajući odnos svojih junaka prema ženskim junacima, donijeti nešto posve novo i drugačije… Igor Žic taj je roman proglasio jednom od četiri najznačajnije hrvatske knjige u prošlih pedeset godina, čime mi je dao veliki kompliment. Pišući roman asketskim škrtim rečenicama, kroz posve kratka mala poglavlja nalik skicama poglavlja, postigao sam neko neobično redukcijsko pripovijedanje u komu sam dvije velike biografije sveo na izrazito kratku knjigu u kojoj čitatelja očekuju brojna iznenađenja.
Shakespeareov Hamlet i stvarni princ Hamlet nemaju mnogo zajedničkoga
Za Vas je karakteristično da posežete za slavnim autorima i njihovim slavnim likovima kako biste napisali svoje drame i romane. U Vašim djelima ti likovi, međutim, doživljavaju transformacije. To se događa s Kafkinim prijateljem Maxom Brodom koji je u Vašemu romanu i ljubavnik Kafkine majke; to se događa i u romanu Nekoliko ptica i jedno nebo, gdje svećenik nakon užasnih iskustava u ratu s posljednjim ispovijedima na smrt osuđenih dezertera, počini samoubojstvo, a transformaciju doživljava i vaša Judita u odnosu na Marulićevu i biblijski predložak. Prvo, otkud ta orijentacija na sa slavne likovima kao podloga vaših romana i drama, je li riječ o pragmatičnome porivu da Vaši romani s likovima već stečene slave lakše probiju put do čitatelja i gledatelja? Drugo, što je cilj fikcija kojima mijenjate stari i dajete novi narativ tim likovima?
S podjednakom strašću pišem suvremene tekstove u kojima su moji junaci „izmišljeni“ , kao i tekstove u kojima posežem za biografskim i povijesnim likovima. Ali budimo iskreni, u svakoj opciji junak postaje moj i određen je mojom selekcijom važnih događaja iz njegova života, mojom rečenicom, mojim poigravanjem nepouzdanim povijesnim faktima i jednako nepouzdanim biografskim faktima. Nama je danas jasno da Shakespeareov „Hamlet“ i stvarni princ Hamlet nemaju mnogo zajedničkoga i ne uzbuđujemo se zbog toga. Najvažnije književno pitanje nije je li neki književni tekst napisan po istinitom događaju i koliko se vjerno slijedi neka biografija, nego je li autor ispripovijedao priču na umjetnički uvjerljiv način i jesmo li povjerovali njegovim junacima. Čak i autori dokumentarnih filmova, obrađujući istu temu, stvorit će dva potpuno različita filma. Tako da i ja u povijesne događaje i u biografske junake upisujem one sadržaje koji su meni bliski i za koje vjerujem da će se svidjeti mome čitatelju te ga emotivno i estetski uzbuditi.
Što Vama kao kozmopolitskome autoru, kojemu je strana svaka pomisao o mržnji, znači vjera, posebice katolička vjera, što Vam znače Hrvatska i hrvatstvo?
Vjera je predivan oslonac i predivno utočište u teškim trenutcima, a i sveobuhvatan pogled na svijet zahvaljujući kome osjećamo da naš život ima viši smisao. A Hrvatska je za mene nešto kao proširena obitelj, prostor uz koji sam emotivno vezan, prema kome osjećam i ljubav i odgovornost.
Neki se autori, politički aktivisti, pa i Vaši kolege (Igor Mandić, primjerice) nisu ustručavali ustvrditi da je Hrvatska promašen projekt. Što mislite o takvoj konstataciji?
Moje je mišljenje da je Hrvatska iznimno uspješan projekt, sa sjajnom perspektivom. Što bi dali Katalonci, Škoti, Baski, Kurdi i mnogi drugi da mogu ostvariti projekt svoje države i samostalnosti, a nama je pošlo za rukom… Usuđujem se čak ustvrditi da naša zemlja nema krupnih političkih problema. Mi imamo tek gospodarske probleme koji su rješivi uz bolje planiranje te uz jedinstvenu poreznu stopu kojom bismo lakše privukli strana ulaganja i kreirali brojna nova radna mjesta. Tako su to učinili Slovaci i u desetak godina učinili snažan gospodarski iskorak. Podsjećam da se početkom stoljeća u Slovačkoj nije proizvodio niti jedan automobili, a prije četiri godine postali su europska zemlja s najvećom proizvodnjom automobila po glavi stanovnika. Znači može se kada se hoće.
Što Vas je, koji događaj ili pojava, najviše rastužilo u Hrvatskoj posljednjih godina, a što najviše razveselilo?
Rastužuje me to masovno iseljavanje, pogotovo odlazak ljudi koji imaju dobre poslove, pa ih svejedno ostavljaju, previđajući koliko je komplicirano otpočeti život u drugom kulturnom prostoru, koliko je teško jednoj obitelji prilagoditi se na novi stil života. Rijetki to prožive bez velikih stresova, lomova i poteškoća. A veseli me svaki uspjeh koji vidim u Hrvatskoj i u svojoj okolini, na bilo kojemu planu – od gospodarskoga do kulturnoga i športskoga.
Jest li ikad bili u kušnji da, bez obzira na to što se klonite politike, javno istupite i reagirati i ako jeste, kada je i zašto to bilo?
Bilo je to vezano uz ratifikaciju Istanbulske konvencije, koju sam doživio kao nepotrebnu „prodaja roga za svijeću“, potom uz želju da se rasprodaju hrvatske autoceste.
Koje asocijacije u Vama izaziva ime Bleiburg?
Poniženje i ubijanje djece i nevinih.
Nama treba Vijeće za suočavanje s budućnošću, ali ne i ideologizirani povjesničari i nesposobni kvaziintelektualci
Što mislite o preporukama tzv. Vijeća za prošlost da se ne dopusti javna uporaba pozdrava branitelja Jeana Nicoliera (i drugih vukovarskih heroja) „Za dom spremni“ pod kojim je kao Francuz branio Vukovar, a dopustio bi se simbol zvijezde petokrake pod kojim je okrutno smaknut na Ovčari i pod kojima je Vukovar spaljen?
Suglasan sam s jednim mojim prijateljem koji je rekao da nama treba Vijeće za suočavanje s budućnošću, a ne Vijeće za prošlost. Iscrpljujemo se nepotrebno u borbi za bolju prošlost, koju ne možemo popraviti, umjesto da se usredotočimo na budućnost, što je prirodnije, korisnije i vitalnije. Na žalost, imamo hrpu izideologiziranih povjesničara, tako da su ljudi frustrirani od njihovih pristranih javnih nastupa, pa ne odole sami amaterski odrađivati posao koji su trebali odraditi stručnjaci… Možda Vam se moj odgovor ne će svidjeti, ali teza o pomirenju ustaša i partizana i njihove djece kratkotrajno nam je koristila na početku rata, a dugotrajno nam je učinila ogromnu štetu, čije posljedice sada stižu na naplatu. Naime, i ustaše i partizani došli su na vlast revolucionarnim putem; i jedni i drugi poništili su parlamentarizam i privatno vlasništvo, ograničili građanske slobode… Podsjećam da su na zadnjim parlamentarnim izborima pred početak Drugoga svjetskog rata Hrvati 1939. godine glasovali s devedeset postotaka za izrazito umjerenu Hrvatsku seljačku stranku koju je vodio Vladko Maček i koji je nastradao i od ustaša i od partizana. Jedan od viđenijih pripadnika HSS-a pokojni Drago Stipac doživio je da su ga u zatvor prvo poslale ustaše, a nakon 1945. godine i partizani. Za mene je on simbol nesretne hrvatske prošlosti u kojoj smo svi imali štete od revolucionara svih boja, stoga mi je muka od rehabilitacije bilo koga tko osvaja vlast ubijajući druge revolucionarnim metodama. Zato bih se zauzeo za formiranje Vijeća za suočavanje s budućnošću za koju su brojni naši kvaziintelektualci posve nespremni. Takvi bi intelektualci da ih maknete na godinu dana s državnih jasala, umrli od gladi zbog svoje nesposobnosti. Takvi na svjetskom tržištu ne vrijede apsolutno ništa.
Kod nas se uloži milijun eura u film koji malo tko gleda, a u manjoj Litvi film po mojoj komediji zaradio je i bez eura državnoga poticaja
Velike su kritike u široj javnosti da hrvatski književnici i redatelji nisu stvorili ni jedan ozbiljan roman ili film o Domovinskome ratu. Slažete li se s tim oblikom nezadovoljstva javnosti?
Kada je književnost u pitanju, nastalo je tridesetak odličnih knjiga koje tematiziraju Domovinski rat, spomenut ću samo dvije: „Piše Sunja Vukovaru“ Miroslava Međimorca i „Glasom protiv topova“ Alenke Mirković. Kako se poznajem dobro i s Međom i s Alenkom, sjećam se razgovora s njima dok su se pripremali ispisati te knjige i sjećam se koliko im je bilo važno na literarno uvjerljiv način prenijeti čitateljima svoje svjedočanstvo, svoju istinu…
A kada je u pitanju hrvatski film, on nije u problemima samo kada je u pitanju tema Domovinskoga rata, on je u problemima i u prikazivanju naše suvremenosti pa se nerijetko događa da film koji stoji oko milijun eura, ima tek nekoliko tisuća gledatelja. Za usporedbu, mogu navesti da prosječna predstava Teatra GAVRAN stoji oko dvadeset i pet tisuća eura, da ima stotinjak repriza i oko trideset tisuća gledatelja. Dakle nisam protiv toga da se u našoj zemlji snimaju filmovi, samo bi bilo dobro da filmaši ne zaborave da se to čini za publiku i da se pažljivo raspolaže s proračunskim sredstvima.
Primjera radi, spomenut ću da sam imao iznimno dobro iskustvo u Litvi s njihovim glasovitim redateljem Donatasom Ulvydasom koji je 2013. godine po mojoj komediji „Papučari“ u Vilniusu snimio film koji je u prvom mjesecu prikazivanja imao više od stotinu tisuća gledatelja. Riječ je o filmu za koji producent i redatelj nisu dobili niti jednoga eura državnoga novca i koji je zaradio dvostruko više novca nego što je utrošeno u njegov nastanak. Znači, može se i tako gospodariti u filmskoj industriji, čak i u zemljama s manjim brojem stanovnika od Hrvatske.
Impresivna biografija Mire Gavrana
Miro Gavran suvremeni je hrvatski autor rođen 1961. godine u učiteljskoj obitelji u slavonskom selu Gornja Trnava, nedaleko Nove Gradiške. Djela su mu prevedena na 40 jezika. Njegove su knjige imale preko 200 izdanja u zemlji i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 350 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od četiri milijuna ljudi. Jedan je od rijetkih živućih dramatičara u svijetu koji ima kazališni festival njemu posvećen, izvan zemlje rođenja, na kojemu se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima, a koji je od 2003. do 2009. djelovao u Slovačkoj u Trnavi, 2013. se održao u Poljskoj u Krakovu, a od 2016. djeluje u Češkoj u Pragu, pod nazivom GAVRANFEST.
Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu. Debitirao je 1983. godine s dramom Kreontova Antigona u Dramskome kazalištu Gavella u Zagrebu, u kojoj je na umjetnički snažan način progovorio o političkoj manipulaciji.
Tri godine potom dramom Noć bogova tematizira odnos umjetnika i vlasti u totalitarnom sustavu. Potom piše ciklus drama u kojima najvažnijom temom postaju muško-ženski odnosi. Kreirao je velik broj kompleksnih ženskih likova. Njegove su junakinje istodobno i snažne i emocionalne. Do sada je napisao pedeset kazališnih tekstova: Kad umire glumac, Sve o ženama, Sve o muškarcima, Ljubavi Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Kako ubiti predsjednika, Shakespeare i Elizabeta, Zaboravi Hollywood…. Premijerno je igran diljem svijeta, od Rotterdama, Washingtona, Moskve, Rio de Janeira, Pariza, Buenos Airesa, New Yorka, pa do Bratislave, Praga, Ljubljane, Sarajeva, Beograda, Budimpešte, Los Angelesa, Atene, Beča, Sydneya… Objavio je deset romana: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Judita, Krstitelj, Poncije Pilat, Kafkin prijatelj… Tu su i dvije zbirke kratkih priča Mali neobični ljudi i Priče o samoći. Njegove se knjige objavljuju na svim krajevima svijeta. S mnogo emocija i humora napisao je deset knjiga za djecu i mlade.
Gavran je dobio tridesetak književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, a među njima i Nagradu CENTRAL EUROPEAN TIME 1999. koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus u Budimpešti u Mađarskoj te lani i nagradu Alois Mock u Austriji za promicanje europskih vrijednosti. Četverostruki je dobitnik Nagrada za dramsko djelo “Marin Držić” Hrvatskoga ministarstva kulture za tekstove Kad umire glumac, Zabranjeno smijanje, Nora danas i Najluđa predstava na svijetu. Za roman „Kafkin prijatelj“ dobio je 2012. godine Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Roman „Zaboravljeni sin“ uvršten mu je 2002. godine na IBBY HONOUR LIST u Bazelu u Švicarskoj dok je za roman „Profesorica iz snova“ dobio 2007. godine specijalnu nagradu na Međunarodnom festivalu književnosti u Sofiji u Bugarskoj. I još mnogo toga. Gavran je napisao i tri libreta za mjuzikle: „Pacijenti“, „Byron“ i „Veli Jože“, te jedan za operu: „Kraljevi i konjušari“.
Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu.
Radio je kao dramaturg i kazališni ravnatelj Teatra ITD. Od siječnja 1993. godine živi i radi kao profesionalni pisac. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo se djelo proučava na brojnim sveučilištima diljem svijeta. Jedan je od rijetkih europskih dramatičara koji je imao premijeru svoje drame u najznačajnijem američkom kazališnom centru „EUGENE O’NEILL THEATER CENTERU“ u Waterfordu 1999. godine, a riječ je o drami „Kraljevi i konjušari“. U travnju 2014. godine Miro Gavran izabran je za člana Ruske akademije književnosti u Moskvi, dok je u svibnju iste godine izabran za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U studenome 2016. godine Gavran je postao članom Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, čije je sjedište u bugarskom gradu Varna. Godine 1996. od predsjednika Republike Hrvatske dobiva Odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Od svoje dvadesete godine živi u Zagrebu. Oženjen je glumicom Mladenom Gavran, s kojom je 2002. godine osnovao Teatar GAVRAN. Njihov je sin Jakov glumac.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
