Prije desetak dana na mobitel me nazvao rektor Katoličkog sveučilišta Željko Tanjić s molbom ako mogu da u velikom tjednu 17. travnja odvedem našeg australskog iseljenika gospodina Marka Franovića u posjet Vukovaru na jedan dan. Naravno, ja sam na to pristao jer mi je uvijek drago ako nekog mogu odvesti i pokazati mu grad heroja i mučenika.
Nakon par dana zove me iz daleke Australije pater Ivan Ike Mandurić s istom molbom da gospodina Franovića provedem po Vukovaru. Rekli su mi da gospodin Marko ima 78 godina pa si pokušavam napraviti plan gdje da ga dovedem da ne mora puno pješačiti s obzirom na njegove godine. Kakva greška s moje strane.
Kada sam ga upoznao to jutro 17.4. u 6:30 sati u predvorju hotela Dubrovnik sav moj plan koji sam imao pada u vodu vidjevši čovjeka vitalnog, brzog i energičnog. Sve suprotno od mojih očekivanja.
Inzistira da doručkujemo zajedno prije puta i svega nakon par minuta imam osjećaj kao da toga energičnog čovjeka poznajem godinama. Teško na mene netko može ostaviti dojam u par minuta ali Marko to čini samim rukovanjem i upoznavanjem. Čvrsti stisak ruke, pogled direktan u oci i osmijeh koji govori puno.
Jednostavan, direktan i komunikativan sve osobine koje volim kod ljudi. Njegove godine mu nikada ne bih dao niti izgledom niti pokretima, a pogotovo svojom ogromnom energijom koju posjeduje i bistrinom uma. Za doručkom mi govori da je rođen u Boki Kotorskoj i da je morao 70-ih godina bježati iz tamnice zvane Jugoslavija. Uvijek je znao da je Hrvat i to nije krio niti u komunističkom režimu. Sve svoje bogatstvo stekao je svojim poštenim radom sa svojom bracom, a došli su kao siromašni emigranti. Puno je tu trebalo znoja, truda i odricanja da bi stvorio ovo što sada ima.
Ne govori ništa o svojemu bogatstvu niti je to spomenuo cijelim putem za Vukovar. Imao je i osobnu tragediju gdje mu sin umire u cvijetu mladosti, a nakon par godina od tuge i njegova supruga. Ovako bih ga ja opisao iako se on vjerojatno iz svoje skromnosti ne bi složio sa mnom. Marko Franović je milijunaš s dušom i srcem. Sitnog rasta, a hrvatsko srce koje u njemu kuca za svojom voljenom domovinom Hrvatskom veće je od vukovarskog vodotornja. Veliki čovjek koji nije htio, a nije niti mogao sakriti suze kada smo ušli u hangar na Ovčari i u podrum vukovarske bolnice. Te njegove suze prolivene na zemlju koja je hrvatskom krvlju natopljena puno govore o njemu i o njegovom osjećaju za domovinu.
Siguran sam da ni od jednoga našega hrvatskog tajkuna i milijunaša nije niti jedna suza potekla u Vukovaru kao niti od naših političara. Oni bi da mogu još i probali zaraditi na napaćenom gradu. Siguran sam u svoj dojam da je netko Marku Franoviću rekao tijekom boravka u Vukovaru da može vratiti hrvatske žrtve da bi dao sve svoje bogatstvo u novcima i da bi to sigurno učinio i vratio se u Australiju kako je i došao prije mnogo godina.
Siguran sam da ne bi dvojio niti jedne sekunde. To se na njegovom licu moglo pročitati cijelo vrijeme dok smo hodali po herojskome gradu. Imali smo malo vremena jer Marko je taj isti dan imao sastanak u 17:30 sati u hotelu Dubrovnik u Zagrebu tako da smo morali ubrzati naš obilazak grada. Inzistirao je prije nego što smo došli u sam grad da ga odvedem na grob vukovarske heroine Kate Šoljić i na grob Blage Zadre. S njegovom energijom uspjeli smo sve obići i zapaliti svijeće gdje god je on naumio i položiti vijence na Ovčaru i memorijalno groblje.
Sve što me je pitao oko rata, borbe, logora znao sam mu odgovoriti, ali kada me počeo ispitivati njegov poduzetnički duh nisam imao odgovore. Pitao me je koliko se posto navodnjava slavonska ravnica? Ja sam otprilike rekao 5% iako nisam bio siguran u to. Njegov kratak i jasan odgovor je bio: “Katastrofa”. Pitao me je za ogromni kompleks kombinata Borovo koji je i danas 70% uništen, a leži na velikoj europskoj rijeci Dunavu. Kada je čuo da radi samo 700-800 radnika isto je samo vrtio glavom u nevjerici.
Postalo mi je tada kristalno jasno zašto naši političari u ovih 28 godina hrvatske države ne žele da takvi ljudi se vrate i ulože svoj kapital u svoju domovinu. Vrlo jednostavno jer bi nakon par godina njihovog poštenog rada narod vidio tko su pravi, a tko lažni “proroci”. Zato naši političari njih obilaze po dalekim zemljama i traže njihov novac ali da se oni nikada ne vrate u svoju domovinu. Nakon povratka u Zagreb više sam ja bio umoran nego gospodin Marko Franović. Toliko o godinama. Bila mi je stvarno izuzetna cast što sam imao prigodu tako jednom životopisnom čovjeku pokazati najveće stratište u Domovinskom ratu. U puno stvari smo se kroz razgovor složili, da je rukopis zločina isti kao iz Drugog svjetskog rata. Isti zločinci, ista zločinačka crvena zvijezda petokraka, isti ciljevi i nažalost isto ranjenici kao i u Drugom svjetskom ratu.
Puno je znao o našoj teškoj povijesti iz Drugog svjetskog rata tako da smo mogli usporediti i povuci paralelu između tih zločina. Moram za njega još reci što mi se usjeklo u srce da nikada nije htio otvoriti firmu u Hrvatskoj da mu ne bi netko rekao da je došao zarađivati na svom hrvatskom narodu. Sve njegove firme su u dalekoj Australiji i tamo zarađuje pošteno u građevini svoj novac i rado donira za svoju domovinu, a ništa od nje ne traži. Zahvaljujem na tome danu Tomislavu Rukavini koji nas je vozio iz Zagreba u Vukovar i Vladimiru Milinoviću koji je isto išao s nama i slikao naš posjet u Vukovaru.
Gospodinu Marku Franoviću želim Božji blagoslov za njega i njegovu obitelj i bila mi je čast da sam upoznao čovjeka koji živi tisućama kilometara od grada Vukovara, a voli ga više nego mnogi koji žive u Hrvatskoj.
