Nadbiskup Hranić:’Poljski primjer pokazuje da interpretativna izjava u stvari nema nikakve pravne učinke’

Dakovačko-osječki nadbiskup metropolit mons. dr. Đure Hranića, odgovarao je na pitanja novinara, te je komentirao i subotnji prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije.

Nadbiskup se osvrnuo i na prosvjedni skup u Zagrebu u subotu 24. ožujka i oprečne informacije o broju okupljenih građana, rekavši kako je riječ o poigravanju brojevima te da je očito da je nekome stalo koji bi to broj prosvjednika trebao izaći u javnost, odnosno da se nastojalo umanjiti broj prisutnih građana. Osvrnuvši se na medijski prikaz samog događaja, novinarima je kazao kako su, kao ljudi od medija, svjesni da se neka stvar može modificirati i prikazati na različite načine da bi se postigao željeni učinak, a ovih je dana to bilo očito.

Nazočni medijski djelatnici zamolili su nadbiskupa Hranića da komentira Istanbulsku konvenciju. Nadbiskupov odgovor donosimo u cijelosti:

„Vjerujem da se velika većina hrvatskoga društva slaže oko zaštite žena od nasilja i oko prevencije obiteljskoga nasilja. Nitko valjda ne misli da bi Crkva koja propovijeda Kristovo evanđelje, tako univerzalan zakon ljubavi prema svakom čovjeku, bila protiv navedenoga. Jednako se tako pokazuje da velika većina hrvatskoga društva želi izbjeći potencijalnu opasnost od uvođenja rodne ideologije u hrvatski zakonodavni i obrazovni sustav.

Pitanje je kako postićći zaštitu žrtava nasilja. Vjerojatno postoji više puteva koji nas mogu dovesti do toga cilja. Ratifikacija tzv. Istanbulske konvencije je jedan od puteva. No on, očito, izaziva prijepore zbog toga što koristi terminologiju rodne ideologije. Poljski primjer pokazuje da interpretativna izjava u stvari nema nikakve pravne učinke. Ili je barem upitna!

K tome, pristaše ratifikacije te Konvencije na objekcije o opasnosti snaženja rodne ideologije, iznose kao argument, da su neke stvari koje protivnici ratifikacije ne žele, već ušle u hrvatsko zakonodavstvo. A kako su u nj ušle? Na mala vrata, a da hrvatski građani to nisu niti znali. To budi dodatnu podozrivost i u ovom slučaju.

Da bismo procijenili treba li tražiti druge puteve kako bismo ostvarili navedeni cilj oko kojega se slažemo, sprječavanje nasilja i zaštita žrtava, nameće se i pitanje, koje su posljedice za RH ukoliko ne ratificira Istanbulsku konvenciju. Odgovor je, koliko mi je poznato, da nema nikakvih sankcija niti posljedica za RH.

Ne proizlazi li iz toga logično pitanje, zašto onda inzistiramo na ratifikaciji Konvencije te odbacujemo eventualne druge putove koji će nas dovesti do zaštite žena od nasilja i do prevencije obiteljskoga nasilja? Ako svu tu raspravu stavimo i u kontekst ozbiljne demografske krize te biološkog izumiranja hrvatskog naroda, onda to pitanje dobiva dodatnu težinu. I napokon, zašto toliku energiju usmjeravamo i trošimo na Istanbulsku konvenciju, umjesto na otvaranje novih radnih mjesta, obnovu gospodarstva, promicanje kulture života te bračnih i obiteljskih vrijednosti?

A u naše hrvatsko zakonodavstvo implementirajmo sve mjere koje štite žene od nasilja, kojih još uvijek u njemu nema, a koje su prisutne u Istanbulskoj konvenciji! Zaštitimo ju od nepoštenih poslodavaca, od iskorištavanja, od omalovažavanja darova i mogućnosti koje ima samo žena. Dakle, donesimo i nove mjere koje promiču njezino dostojanstvo i poslanje u društvu.

Zašto bismo ostali na reduktivnom pristupu Istanbulske konvencije koja ženu samo štiti od nasilja!? Zašto ne težimo i za dodatnim promicanjem dostojanstva žene i njezine važnosti te njezinog doprinosa hrvatskom i svakom drugom društvu!?“

Zamoljen da komentira tezu da su događanja u posljednjih mjesec dana na neki način pokazatelj odmjeravanja snaga u hrvatskom društvu, nadbiskup je rekao: „Nažalost, imam dojam da netko potiče ove tzv. ideološke rasprave, kako bismo ‘glodali’ ta pitanja, a da bi druge stvari ostale nezapažene. Nije mi uvijek jasno što se događa u pozadini, ali to očito nekome odgovara. Čemu je ovo potrebno? Pitam se – nemamo li ozbiljnih, važnijih i težih pitanja s kojima se ovo društvo suočava?“, ističe.

Podsjetimo, nadbiskup Đuro Hranić rođen je 1961. u Vinkovcima. Filozofsko-teološki studij završio je na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu 1986. te je iste godine zaređen. Nakon pastoralne prakse 1987., otišao je na studij u Rim gdje je 1993. stekao doktorat iz dogmatske teologije. Bio je prefekt Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu (1993. – 1996.), glavni i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačke i Srijemske biskupije te generalni tajnik Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske (1998. – 2003.). Predsjednik je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za katehizaciju, predsjednik Odbora HBK-a za pastoral Roma, član Biskupske komisije HBK-a za dijalog sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom i član Odbora HBK-a za hrvatsku inozemnu pastvu. Pomoćnim biskupom đakovačkim i srijemskim te naslovnim biskupom Gaudiabe imenovao ga je Sv. Ivan Pavao II. godine 2001. Nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim imenovao ga je papa Franjo 2013.