U opširnom i taksativnom pogovoru za knjigu monodrama Renate Dobrić (Split, 1970.) Miroslav Međimorec napisao je o sedam tekstova ono najbitnije i raščinio njihovo značenje i vrijednosti. Neke od njih bile su nagrađene na Susretima duhovnoga književnog stvaralaštva “Stjepan Kranjčić“, Križevci. Neke su napisane povodom povijesnih događaja što su svojim teškim razaranjima pogodili Kaštel Sućurac; jedna je izvedena kao dramski recital u sklopu Dana dr. fra Bernardina Sokola, hrvatskog franjevca, glazbenika i mučenika o 130. obljetnici rođenja. Posebno je zapažena i dobila priznanje monodrama „Karta za vječnost“ na Hrvatskom saboru kulture prigodom 35. susreta hrvatskih zavičajnih književnika 2016. godine, piše Nevenka Nekić za HKV.
Pa ipak, unatoč ovim uspjesima, malo tko zna u hrvatskoj književnoj javnosti o autorici Renati Dobrić i monodramama koje je ispisala na rodnoj kaštelanskoj čakavštini. Vjerovati je da su monodrame nepoćudne poradi svoje domoljubne i kršćanske intonacije i nadahnuća. Otežale su od tamnih tonova i sudbina koje sažimaju, a teret nose kako likovi, tako i cijeli hrvatski narod. U njima ima pepela prošlosti i nagorjelih panjeva koji tinjaju i nakon stoljeća, u njima ima malih sudbina punih sukrvice koje ispire kaštelanska slana kiša, ima ljubavi za taj kameni djelić domovine, obiteljsku kuću i starce koji sjede na bancima čekajući one koji su pošli u daleki svijet, ali najviše ima zločina koji je stizao sudbinski gazeći ljude, stizao iz velikoga svijeta ili pak s Istoka odakle već stoljećima plazi zloćudna bradata krvnikova ruka. Nasuprot tome u svakoj monodrami pojavljuje se nešto transcendentalno, Božji dodir, nevidljiv i tajanstven kao i sam život koji ostaje kao znak nade.
Majka
Posebnu ulogu u znakovitoj i najavnoj monodrami “I dok je srca, bit će i Kroacije“ ima djevojka, žena i majka, temelj obitelji, majka djece koja znače istinski smisao ljudskoga života, žena koja je uzdanica mužu, ljepota i snaga svakoga doma. Auktorica je sklona idealizaciji, sklona je donekle patosu, onom iskonskom, platonističkom ili nalik grčkoj tragediji u kojim gabaritima počiva vječna borba dobra i zla, veličina hrabrosti i dvoboj časti i kukavičluka. Mitska je dubina ovih okamenjenih likova koji su oživljeni kao poslije kazne koju je doživjela Lotova žena – Bog je ipak otopio slanu gromadu i dozvolio da ih spisateljica nađe u trenutku sretnoga povratka u čovjeka. Taj čovjek je stvoren od Boga, On mu je dao razum i osjećaje, urezao u dušu čast i poštenje, znatiželju za spoznajama svijeta, vjeru i ljubav, žudnju za znanjem i toplinu za komadićem ozemlja gdje čovjek ugleda prvo svjetlo po izlasku iz materine utrobe. Sve te apstraktne sadržaje usadio je Svevišnji u čovjeka. To nije kemija koja se može ispitati pokusom, to je ono nestvarno i čudesno koje čini svaki lik u ovim monodramama posebnim i neponovljivim.
Sedam je monodrama, a svaka nosi nešto od ovih pouka, sjećanja ili molitve. Nečiste sile kao vukodlaci i vištice imaju svoje mitsko mjesto u ovim prozama ispričanim staračkim sjećanjima, kao primjeri i naznake da postoji nevidljivi svijet sotonskih sila, nevidljiv, ali opasan. Kad se ode u daleki svijet, što je tema jedne monodrame, kao da se ponese sve zajedno u nejasnim dubinama bića – i ono dobro i ono zlo ili čežnja za stanjem apsolutnoga koje je vladalo čovjekovim životom prije toga napuštanja korijenja. Neka nestašice, neka škrtosti i izostanka obilja, neka tuge i radosti za male sitne partikulice obične svakodnevice, neka, samo me vrati domu u kamenoj kaleti, broncinu i posnoj puri s mlikom. Samo to. Nema mi života bez mirisa mora i vjetra, cvića i zvizda nad pučinom, bez Božića koji je rijedak dan sitosti čovjekove. Makar bilo spaljeno, bombama uništeno, učinit ćemo da opet bude kao prije, samo neka sam tamo, na kamenom pragu stare kuće oko megarona, ognjišta, punoga legendi i sjećanja. Gledat ću pustoš drevnih otoka pred rodnom Itakom, samo da se vratim u dom gdje imam melankolično dodirivanje s vječnošću. Jer bez toga magije života nema, on postaje pustoš lutanja.
Od mitova i legendi do Domovinskog rata
Od mitova i legendi do Domovinskoga rata sadržaji ovih monodrama dovode nam povijest u sadašnjost. Nad svima je Gospa na Hladi, majka i uzdanica kojoj se molio i fra Bernardin Sokol za života i prije smrti koju mu neko sotonsko lice donese. Bijaše on pobožan, nježan, vješt pismu i glazbi. Glazba mu iznjedri Jedanaest Angelusa za glas i orgulje koje uz druge skladbe posveti Gospi na Hladi. U jesen 1944. stavi mu đavolska partizanska ruka kamen oko vrata i strmoglavi u more. U njegovo hrvatsko drevno mirisno more. A mi danas pjevamo njegovu Zdravo zvijezdo mora. Ne samo u ovom tekstu, nego diljem izmučene i prevarene zemlje.
U drugoj pak drami uz glasni vapaj nad sudbinom franjevaca sa Širokoga Brijega kroz usta fra Mariofila Sivrića odjekuju glasovi tisuća i tisuća žrtava u tom strašnom času krajem Drugoga svjetskoga rata. Sva mržnja osobito nalegla na zemlju Hercegovinu, poubijali oni s Istoka, navikli na kundak i kamu, koga su uhvatili, a glas fra Mariofila kaže: “O , moj Isuse, budi milostiv prema meni, uzmi dušu moju i povedi je k sebi. I, molim te, priušti mi samo još to da posljednji put, prije konačnog odlaska k Tebi, poljubim svoju ljubljenu hercegovačku zemlju.“
Tako zavazda ostaju Angelusi za glas i orgulje, a krvnicima se imena brišu. Njih ne spominje ni auktorica. Žrtve se u nevidljivi ponorni dubinski protok krvi roda upisuje.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
