Nikolina Nakić o manipulacijama u ‘Dnevniku Diane Budisavljević’: ‘Žele da se sramimo postupanja našeg naroda’

Foto: Nikolina Nakić, Facebook

“Ono na što NE SMIJEMO pristajati je gutati priču da se trebamo sramiti postupanja našeg naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata gdje se stječe dojam da su ljudi namjerno zažmirili dok je zlo mahnitalo a samo su hrabri pojedinci činili dobro… Hrvatski narod se ponašao za vrijeme te humanitarne krize IDENTIČNO kao za vrijeme Domovinskog rata, s otvorenim srcem i humanošću za svakoga, i za svojeg vojnika kao i za bolesno ratno siroče. Nemojte nikada dopustiti da vas uvjere u suprotno.”, napisala je na svom Facebook profilu Nikolina Nakić, kolumnistica, nekadašnja nastavnica, majka četvero djece i autorica bloga Genijalni um kao komentar na film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’.

> (VIDEO) 11 podvala u filmu Dnevnik Diane Budisavljević

> Plenkovićeve ministrice Obuljen i Divjak osigurale da lažno prikazivanje Stepinca – bude obvezni dio obrazovanja

Objavu Nikoline Nakić prenosimo u cijelosti:

“DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ- je li Hrvatska bila bešćutna uz tek rijetke pojedince koji su činili dobro ili je postojao ogroman konglomerat dobrote u teškim vremenima koji je činio sve što može, a istina je poslije zataškana i još se to čini?

CRTICE IZ JASTREBARSKOG

U tom se kontekstu posebno spominju (JER IH JE TAMO ZAVRŠILO NAJVIŠE) kozaračka djeca s područja Jastrebarskog, gdje su o njima brigu vodili slovenski svećenici te slovenske i hrvatske časne sestre, tadašnji Hrvatski Crveni križ, nadbiskup Alojzije Stepinac i razne dobrotvorne udruge. Posebno veliku zaslugu u zbrinjavanju i skrbi oko kozaračke djece ima Diana Budisavljević ali i profesor Kamilo Brossler.

Kao rođena Jaskanka odrasla sam na svjedočanstvima ljudi koji pričaju kako je humanitarna Hrvatska djelovala i brinula o tim malim siročićima. Od cijele akcije prevoženja djece od zbirnih logora do dječjih domova u Jastrebarskom i Sisku, saniranja njihovog prestrašnog stanja(dodajte rat, nehigijenu i oskudicu kojoj su svi bili izloženi), nezamislivog napora koji su ulagali liječnici i časne sestre za djecu koja su došla bolesna od tifusa i dizenterije i od kojih mnogi nisu ni poživjeli nego par dana i pokopani su na groblju u Jastrebarskom. Kasnije je tamo izgrađen pionirski centar(živjela sam točno preko puta tog centra i groblja )i građena je stravična i lažna slika o časnim sestrama koje su zlostavljale i ubijale tu djecu.LAŽ U NEBO VAPIJUĆA!

Svi su davali sve od sebe. Prabaka je pričala kako su nosili svježe pomuzeno mlijeko i jaja do dvorca za dječicu.Obitelji su ih udomljavale. Kad je nadb Stepinac podijelio krizmu sva su djeca dobila svečanu odjeću, priredili su priredbu, gospođe iz Jaske su im bile kume, odlazili su svaki vikend na ručak kod tih obitelji…toliki su ih došli posjetiti poslije rata kao odrasli i toliko je bilo suza! Toliko je fotografija snimljeno i postoje u privatnim obiteljskim arhivima, neke su objavljene u knjigama koje su na tu temu izdane no istina se vrlo teško probija i puno je laži i mitova uključeno a teško je jer su emocije povišene jer se radi o djeci.

Dodatno želim naglasiti što se dogodilo kada su partizani napali Jastrebarsko u kolovozu 1942- zapalili su željezničku postaju, zgradu poreznog ureda, školsku i kotarske oblasti, suda i gruntovnice- opljačkali dobar dio spremljene hrane za djecu kao i stoku te zapalili gospodarske zgrade oko samostana.

ISTI LJUDI koji su rušili i pljačkali Jastrebarsko u ta tri sata koliko je trajao napad dolazili su sedamdesetih i osamdesetih godina u pionirski centar “svjedočiti” o groznim spoznajama o “zatečenom stanju” kao najbolji poznavaoci prilika tamo.

Strašno.

Što su dakle učinili s djecom koju su “oslobodili” partizani?
U zapisima stoji da su “oslobodili” 727 djece iz dječjeg doma. Najstarije dječake su unovačili a ostatak zaboravili putem tj djeca su se ponovno našla prepuštena samima sebi.Seljaci su ih pronalazili ostavljene na cesti ili bi ih ljudi iz sažaljenja uzeli sebi ili su ih vraćali u dom na brigu i skrb.Uzmite u obzir da su partizani zapalili zgrade u kojima su djeca dotad spavala. Dr Mile Knežević osobno je svojoj kući odveo dvije najbolesnije djevojčice iz doma, liječio ih na kućnoj njezi i obje su preživjele.

Sada će hrvatski školarci morati gledati film u kojem su prikazani fragmenti događaja(nipošto ne treba umanjivati ulogu Diane Budisavljević u procesu zbrinjavanja djece iz logora u dječje domove jer bismo onda činili točno ono što se radilo pedeset godina, gradili priču o dobroti i humanosti na račun tuđe) – smatram da priču treba ispričati točno onako kako se dogodila, gdje se kredit, ako se već želi davati, treba dati svim akterima priče na istinit i pravedan način.

Ono na što NE SMIJEMO pristajati je gutati priču da se trebamo sramiti postupanja našeg naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata gdje se stječe dojam da su ljudi namjerno zažmirili dok je zlo mahnitalo a samo su hrabri pojedinci činili dobro.To nije istina.

Hrvatski narod se ponašao za vrijeme te humanitarne krize IDENTIČNO kao za vrijeme Domovinskog rata, s otvorenim srcem i humanošću za svakoga, i za svojeg vojnika kao i za bolesno ratno siroče.Nemojte nikada dopustiti da vas uvjere u suprotno.”

Nakić se osvrnula i na pokretanje akcije spašavanja kozaračke djec:

“TKO JE POKRENUO VELIKI HUMANITARNI KOTAČ IZMJEŠTANJA KOZARAČKE DJECE IZ ZBIRNIH LOGORA U DJEČJA PRIHVATILIŠTA I OBITELJI?

Iako se sad u hrvatskoj javnosti isključivo licitira imenom austrijske nezavisne socijalne aktivistice Diane Budisavljević(rođ Obexer)- njezino spominjanje je definitivno zasluženo – javnost ipak mora znati od koga je sama inicijativa potekla.

Redovnica družbe Kćeri Božje ljubavi s. Monika Štampalija u sirotištu u Jastrebarskom počela je raditi od njegovog osnutka 1939 (hrv. javnosti slabo je poznat podatak da je taj dječji dom osnovan za Banovine Hrvatske 1939)

Upravo je ta sestra prva proširila vijest o teškom stanju malih ratnih prognanika koji su bili smješteni u zbirne logore – ona se potrudila da se vijest proširi do Crvenog križa, prof Kamila Brosslera i još nekih osoba u Zagrebu koje su mogle pomoći. Kad se vijest proširila u cijelu se akciju uključuje i Diana Budisavljević( njezin Dnevnik počinje sa datumom 23. listopada 1941). Diana Budisavljević imala je podršku sestara Hrvatskog Crvenog križa, Židovske bogoštovne općine Zagreb, Caritasa Zagrebačke nadbiskupije na čelu s ravnateljem Stjepanom Dumićem i duhovnikom Nadbiskupske katoličke akcije msg. Pavlom Jesihom, a od siječnja 1943 i nadbiskupa Alojzija Stepinca

No vratimo sestri Moniki. Ona je u Jastrebarskom tada već bila tri godine i dobro je znala situaciju s dječjim domom i napuštenim talijanskim barakama u koje se namjeravalo smjestiti male prognanike.Obišla je logor u Staroj Gradiški što ju je dodatno učvrstilo u nakani da se toj djeci pomogne.Obratila se utemeljitelju Crvenog križa prof Brossleru koji je u humanitarnom radu objedinio brojne medicinske i časne sestre kao i liječnike dobivši pomoć od Caritasa Zg nadbiskupije.

Prvi prijevoz većinom kozaračke djece u Jastrebarsko bio je 11 srpnja 1942. Među više prijevoznika teretnim zaprežnim kolima, mjesnim autobusom i teretnim autom bili su Jaskanci.

Razmislite malo.Bi li ova požrtvovna časna sestra prolazila kroz toliku muku i trud oko prijevoza i smještanja djece u Dječji dom Jastrebarsko samo da bi djecu tamo mogli ubijati, kako nam je pola stoljeća bilo prezentirano od strane totalitarne komunističke države, a kako u svojoj zlobi i neznanju danas prenose i brojni hrvatski novinari?

Ovo su laži koje su natovarene požrtvovnim sestrama koje su davale cijele sebe u brizi za ostavljenu i često jako bolesnu dječicu: pisalo da su se djeca ubijala navodno “krampom”, “toljagama”, “čekićem”, “pijukom”, “motikom”, “iza štale”, “u podrumu”, “svakodnevno”, “rano ujutro”, “noću”, da se “ni neke časne sestre nisu ustručavale uprljati svoje ruke nevinom ljudskom krvi”, da su ih one “ubijale i toljagama i bacale u zahodske jame”, “podvodile ljepše djevojčice njemačkim oficirima”

Strašne, strašne laži.Moramo ih prokazati jer danas neki s nostalgijom i ljubavlju prizivaju ovakva vremena.

Borimo se protiv toga istinom koju ne smijemo zaboraviti, kao ni ime brojnih nepoznatih heroja i heroina.Bilo ih je toliko!”

Podsjetimo, u filmu Dianu Budisavljević glumi Alma Prica, a glume i članovi ekstremno lijeve platforme Možemo – Urša Raukar, i Vilim Matula, bivši član Centralnog komiteta, koji nakon nedavnih izbora ulazi u Sabor.

Film je igrano-dokumentarni hibrid u kojem redateljica, za čijeg se dalekog rođaka udala Diana Budisavljević (Austrijanka iz insbruške obitelji Obexer), koristeći se selektivno dokumentarnom građom bez popratnog objašnjenja uzročno-posljedičnih veza, postiže zamjenu teza.

Prešućuje se povijesni kontekst, a zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca portretira se kao kukavicu, “ustaškoga ispovjednika“ i pasivnog promatrača ustaških zločina, dok mu Alma Prica u ulozi Diane Budisavljević održava govor o moralu. Takvim portretiranjem prešućuje se humanitarni angažman kardinala Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata.

Publicist i istraživač Igor Vukić film je više puta analizirao te ga ocijenio dosadnim, manipulativnim i povijesno netočnim. Ističe da film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama, a podgrijava loše stereotipe o Hrvatima i ustašama i koristi patnju djece u komercijalne i političke svrhe.

Film Dnevnik Diane Budisavljević počiva na sugestivnosti, iako se reklamira kao da prikazuje stvarne događaje. I da su te događaje istraživali čitavih deset godina, upozorava Vukić.

Ugledni hrvatski povjesničar dr. sc. Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest, podvrgnuo je preispitivanju prikazivanje uloge Diane Budisavljević u spašavanju srpske djece u NDH u znanstvenom članku.

“Kada je riječ o sudbini djece s Kozare, smatram da sam pokazao da su njihovo preuzimanje iz sabirnih logora i kasniji postupak s njima te njihovu kolonizaciju organizirale vlasti NDH. U tom smislu, ulogu Diane Budisavljević koja se u posljednje vrijeme u određenim krugovima u Hrvatskoj posebno ističe, smatram pretjeranom. Čak se i iz tih krugova može čuti da im se priča o njihovoj heroini ponekad čini “izmišljenom” jer im je “teško pojmiti” da je režim poput ustaškog uopće dopustio Diani Budisavljević spasiti toliko djece. Zapravo, priča o Diani Budisavljević i jest izmišljena. Nije izmišljen dio koji se odnosi na njezine nesumnjive zasluge u humanitarnom radu i brizi za srpsku djecu, ali je izmišljena u dijelu koji se odnosi na pitanje kako je pod ustaškim režimom takva akcija spašavanja djece bila moguća. Bila je moguća zato što je sam režim — “po nalogu Poglavnika” — tu akciju odobrio i proveo. U vezi s navedenim slažem se s tvrdnjom povjesničara Tomislava Dulića koji je zaključio kako su nedvojbene zasluge Diane Budisavljević oko spašavanja srpske djece i vođenja kartoteke koja će kasnije omogućiti da neka od njih budu spojena sa svojim roditeljima, ali je istovremeno svojim radom “nesvjesno” pomogla politici Ante Pavelića da napuštena ili od roditelja odvojena srpska djeca budu razmještena po hrvatskim obiteljima.”, ističe, između ostalog dr. sc. Barić, čiju analizu možete u cijelosti pročitati na Hrčku.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr