Novi roman književnika Stijepe Mijovića Kočana “Čoek zlatnije ruka”, u kojem prati sudbinu jedne hrvatske obitelji na razmeđu Boke i Konavala, objavila je u svom nizu “Koloplet hrvatske proze” Matica hrvatska.
Mijović Kočan u romanu prati sudbinu obitelji Alejić Velin na granici Boke i Konavala između 1914., kada počinje Prvi svjetski rat i buduće 2030. godine, kada, nakon izumiranja Velinovih, obiteljskoj kući piše epilog.
Svako poglavlje ovoga proznog djela pripovijeda drugi pripovjedač, a svi se pripovjedači, kako ističe nakladnik, služe zavičajnim govorima, jezikom nekadašnje Crvene Hrvatske, koja je, prema historijskim izvorima, sezala “od ušća Cetine do Valone”, danas u Albaniji.
U romanu nije riječ samo o brodolomu jedne ljubavi, o obiteljskoj sudbini i jedinstvenoj tamburici, nego i o tamošnjim prilikama, seljačkoj bijedi i povijesnim zbivanjima “na kraju svijeta”, o nestajanju bokeljskih Hrvata i o tome zašto su iseljavali i kako su stradavali u povijesnim vihorima 20. stoljeća.
Taj roman o “čoeku zlatnije ruka”, istinit je i dokumentaran, ističe autor u objavljenoj bilješci i dodaje kako je glavni protagonist doista postojao, kako su ga doista ljudi tako zvali.
Naglašava kako je sačuvan i njegov alat, koji je nasljednik mu, profesor Velin, darovao Sveučilištu u Dubrovniku “u znanstvene i nastavne svrhe”.
Postoji, tvrdi, i tamburica koju je “čoek zlatnije ruka” izradio kao maloljetni autodidakt, uz pripomoć svojega meštra, koja se u trenutku pisanja romana obnavljala na odjelu Sveučilišta u Dubrovniku, uz pripomoć restauratorske znanosti.
Roman “Čoek zlatnije ruka” (222 str.) sastavljen je od 23 poglavlja i epiloga.
Stijepo Mijović Kočan je pjesnik, putopisac, scenarist i filmski redatelj. Rođen je 1940. u Đurinićima u Konavlima. Autor je bogata književnog opusa otisnutog u tridesetak knjiga. Uređivao je i časopis “Umjetnost i dijete”, a pokrenuo je “Liliglam”, likovno, literarno i glazbeno glasilo mladih. U pjesništvu se javlja 1956. Suautor je knjižice Glasovi mladih (1961.), ali prvu samostalnu pjesničku knjigu objavljuje 1969. Piše i za djecu.
Autor je manifesta “Manifestiranje elementarnog u pjesništvu” (1983.). Objedinio je domovinsko i iseljeno pjesništvo (1940.‒1990.) u hrestomatiji “Skupljena baština” (1993.). Objavio je znanstvene monografije “Konavle” i “Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu”. Sastavio je knjigu “Probrana baština -100 godina – pjesama – pjesnika hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća”. Pokretač je međunarodnoga znanstvenog skupa o identitetu bokokotorske znanstvene književne i kulturne baštine tamošnjih Hrvata.
