Prepuna Arena bila je satima na nogama i ne bez razloga. Svojih prvih 70 proslavio je s njom Hrvatima omiljeni glazbenik, a slobodno se može reći i legenda hrvatske glazbene scene, Oliver Dragojević.
Makar je davno otišao iz Vele Luke, miris mora i borova koji je ostao upisan u njegov genetski kod osjetio je baš svaki posjetitelj Arene na koncertu. Jer Oliverova pjesma nije obična pjesma – njome se napaja svih pet osjetila čovjeka koji sluša, a u središtu pjesme, čak i kada to ne pjevaju riječi, uvijek je more, obitelj, dom, domovina i – ljubav.
U petak navečer u splitskoj Spaladium areni završio je 24. Porin, a najviše su ih osvojili Oliver i Gibonni.
Za album godine proglašen je album “Familija” Olivera i Gibonnija, a ta su dva glazbenika dobili i Porina za najbolju vokalnu suradnju za skladbu “Sreća”, a Oliver i za najbolji album pop glazbe, te za najbolju mušku vokalnu izvedbu “Gdje to piše” s albuma “Familija”.
> Oliver i Gibonni odnijeli najviše Porina
Treba li uopće spomenuti „Galeba“, „Oprosti mi pape“, „Cesaricu“, „Vjerujem u anđele“, „Jesen stiže dunjo moja“ iz Vrdoljakove ‘tragedije’ koja opisuje prebolni usud hrvatskog čovjeka u „Dugoj mračnoj noći“ i brojne, brojne druge desetine pjesama sa pečatom ovog nenadmašnog pjevača?
Što Olivera čini Oliverom i zašto je upravo on jedan, jedini i neponovljiv? Zašto je Oliver glazbenik koji je na čudesan način obilježio posljednju četvrtinu prošlog i cijeli početak ovog stoljeća glazbe nas Hrvata?
> (FOTO) Oliver Dragojević svojih ’70’ proslavio pred punom Arenom
Sve je počelo tamo gdje počinje i svaki integralni i istinski izražaj hrvatskog čovjeka – u njegom rodnom kraju. I kada je nastupao u Londonu, New Yorku, Berlinu i diljem svijeta daleko od Vele Luke, ona nikada nije bila daleko od njega. Dapače, otkada je ‘otišao’ kao mladić iz Vele Luke, istina je da ona nikada nije ‘otišla’ iz njega.
Hrvatski čovjek uvijek je silno čuvstveno znao izraziti pjesmom i riječju specifikum svoje ljubavi prema rodnoj grudi na različite načine, pa je tako prebogata baština ljubavi Hrvata za dom, obitelj i vjeru održana u najbogatijoj svjetskoj baštini božićnih pjesama, u izvanredno bogatom i silno raznolikom folkloru i pjesmama od predivne međimurske popevke do dubrovačkog linđa, u brojnim narodnim napjevima čija vrijednost ponovno danas izlazi na svjetlo dana zahvaljujući vrijednim sakupljačima narodnog blaga, u pjesmama prebogatog narječja naša tri hrvatska dijalekta koje valja opet gurnuti „narodu pod nos“ da se napaja, udiše i ponosi jer se uistinu ima i čime.
Tako je i ovaj autentični pjevač čisti proizvod Vele Luke i mora, stijene i galeba, te nepatvoreni izričaj duše hrvatskog čovjeka sa jadranskih žala. Tradicionalist, zaljubljenik u Korčulu, čovjek od kičme i riječi, pjesnički zaljubljenik u dom, svoga pape, galeba i ljubav. Oliver je zapravo karakterni ‘težak’ iz Dalmatine povišću pritujene, samo što svoj teret tako strpljivo sa nenadmašnom ljepotom izražava u svojoj pjesmi.
Antologijski Galeb i ja tako već 42 godine ne silazi sa vrha top lista srca Hrvata, pa tko zađe u dalmatinsku konobu, svadbu ili druženje nikada neće proći bez njega.
Malo ljudi zna da je Oliver još u mladosti podijelio sudbinu hrvatskog čovjeka i proveo (njemu) preduge četiri i pol godine u Njemačkoj, te iako je dobro zarađivao sam kaže „da ga je to ubilo“ pa se odlučio vratiti kući. Dobra odluke Olivere, jer bez tebe naša Hrvatska ne bi bila ista! Priznaje i ne taji: „Vela Luka znači moj duhovni mir, pripadnost, mjesto gdje je sve usporeno u usporedbi s gradskom vrevom i samim time ima veliku prednost jer čovjek može tu o sebi malo promišljati, naći vremena za sastavit neku melodiju u glavi ili dobru rečenicu“, te nastavlja: „Imam se običaj osamiti na brodiću nasred pučine, po dan-dva-tri, ali ne volim dulje. Nisam još dokučio je li to bijeg od ovoga što radim, ali mogu sam sebe pronaći u takvom miru, zamisliti neku ariju u vjetru, koja će me zaokupiti.“
Nešto što je u srcu zapisano kodom djedova i pradjedova svakom Hrvatu sa kamenih obala Jadrana, silno raduje i Olivera. To je dom, obitelj, supruga, prijatelji: „Ako za prijatelja nemaš vremena, onda i niste prijatelji. Isto je s obitelji: ako im se ne daješ, onda si u vlastitoj kući gost. Moj je posao jako vezan uz putovanja, nastupe, cestu, odnosi velik dio mene koji bih trebao dati doma. Zato sam sretan što sam uspio sačuvati svoju obitelj, 40 godina sam u braku, djeca su narasla, sad su već ljudi, i sve funkcionira, ali istina je da sam im ostao dužan jer nisam fizički mogao biti svugdje istovremeno. Srećom, djeca i ja u fenomenalnim smo odnosima, prijatelji smo, tolerantni su kao i moja supruga koja se, doduše, ponekad na mene naljuti, ali ne zadugo“, sretan je Oliver, uzimajući u obzir da njegovoj supruzi Vesni sigurno nije bilo lako podnijeti sve što je slava nosila.
Stina pradidova rijetko kada je u prošlosti rađala muškarce koji nisu od riječi. Danas je ta čvrsta, muška riječ postala pomalo predmetom zaborava ili čak i poruge jeftinih tv show banalnosti ili ispraznih uvjeravanja o nužnom modernom makijavelizmu koji se u suštini svodi na staru „u se, na se i …“. Ipak, u ovim našim krajevima opstali su muškarci čija riječ veže čvrsto kao nekada didova, kada je bila jača čak i od života. Kada su popustile sve brane, izvršene sve detuđmanizacije i lažna pomirenja, kada su stigmatizirani svi branitelji i junaci, kada su mediji i političari odradili zamišljeni posao, kada je svatko prekršio u ratu zadanu riječ da ne želi ići u Srbiju, barem dok ona ne prođe katarzu, Oliver – nije.
Donosili su mu pred noge stotine tisuća eura, pune dvorane i stadione obećanja, sve blago, uvjeravanja, ponude i prosidbe da najomiljeniji pjevač u Srbiji samo kroči preko Tovarnika i održi jedan koncert, ali Oliver je ostao vezan uz izrečenu riječ: „Moja odluka da ne nastupam u Beogradu davno je donesena. Čim je počela ratna agresija, bilo mi je to dovoljno da kažem sam sebi: ‘E, tamo nećeš ić!’ Da se ne bih osjećao loše u Beogradu s takvim sjećanjima, odlučio sam jednostavno reći ‘Ne!’ i iza toga stojim. Ta je priča za mene završena. Svi me i dalje stalno pitaju, ali ja neću i tako će ostati.“
Zbog toga, a i bez toga, zloba je išla toliko daleko da su ga zbog njegova prezimena sitne, čaršijske duše proglašavale Srbinom katoličke vjere, na što je Oliver u svom stilu odgovorio: „Pa što ako sam porijeklom i Srbin? Hrvat sam i time se ponosim!“. Izjavio to nakon riječi velikog „istoričara“ Božidara Kljajevića da su Oliver Dragojević, Marko Perković i Zdravko Mamić Srbi, samo što to oni sami ne znaju. A taj „vrli istoričar“ ne zna da je prezime Dragojević još 1272. zapisano u hrvatskim kronikama kao prvo hrvatsko prezime u okolici Šibenika (Iuan Dragoyevicz), te da je dalo brojne hrvatske sinove koji su se borili protiv venecijanske imperije. Ili možda ne zna da su brojni hrvatski katolički rodovi iselili iz prastare katoličke trebinjske biskupije pred osmanlijama na naše jadranske otoke, a da oni koji su ostali su često primili pravoslavlje da bi ostali ‘uz krst časni’.
Pa je pomiješao lončiće kako sitne ograničene duše često, htjele ili ne, čine jer ih vlastita malenkost u samograndioznosti prisiljava na to. Bilo kako bilo dok god je u Srbiji kako je bilo i kako je danas, Oliver neće u Srbiju i zato ga njegovi Hrvati – cijene i vole!
Nasuprot tome, a ne isključujući gore napisano, nježni galeb u visinama kristalno plavog neba i dalje živi, leti i sanja u duši pjevača koji nam je podario bogatih prvih sedamdeset godina života. Sanja koju dobru rečenicu, stih, pjesmu, more, nebo i ispunjava svakoga ko je barem malo zastao pred životom.
Jer bijeli galeb leti u čistim visinama, gdje ljudska duša čezne biti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
