Pater Mislav Skelin rođen je u Zagrebu 1978. godine, a u Družbu Isusovu stupio je godine 2005. U podcastu 55 minuta kod Željke Markić govori kako je tekao put od dječaka s Bukovačke ceste do svećeničkog poziva, na koji način se približio Bogu i kako je vođen načelima ignacijevske duhovnosti.
Pater Skelin studirao je teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a godine 2011. primio je đakonsko i svećeničko ređenje. Četiri godine bio je na službi u Osijeku kao svećenik u kapelici Presvetog Srca Isusova i vjeroučitelj u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji, te kao duhovnik zajednice Taize. Od 2015. studira školsku pedagogiju na Papinskom sveučilištu Salesiana u Rimu.
O svećeničkom pozivu
Prvi mi je put palo na pamet da bih mogao biti svećenik u 21. godini. Svakako sam imao veliko poštovanje prema svećeničkom zvanju, ali nikako sebe nisam mogao zamisliti u tom položaju, jer je to bio zaista jedan uzvišeni ideal.
U srednjoj školi nisam razmišljao o upisivanju na fakultet, međutim u četvrtom srednje slučajno sam čuo, kupujući gramofonske ploče, da isusovci imaju Fakultet filozofije i religijskih znanosti. I tako sam upisao taj fakultet, ali još uvijek misao o svećeničkom zvanju nije došla tako skoro. Tada čak nisam imao niti redovitu vjerničku praksu, dok sam studirao kod isusovaca. Tek se javio osjećaj u 21. godini, a odluka negdje u 23. godini, kada sam počeo slijediti pobožnost prvih petaka.
Vezao sam se uz Crkvu, sve više sam se družio s ljudima oko crkve, čuo iskustva drugih ljudi… i našao duhovnika koji mi je pomogao. Bio je to pater Steiner. Važno je naglasiti da su mi moje prve misli o duhovnom zvanju djelovale razmjerno neozbiljno, kao nekakva mušica u mojoj glavi, kao nekakav bijeg od stvarnosti, fantaziranje. Otklanjao sam to, razmišljao sam o braku, imao sam i veze s djevojkama, ali ta misao o duhovnom zvanju je ostajala. Tada sam upoznao jako dobru prijateljicu Editu Majić, nekoć glumicu, koja je danas pustinjakinja u Španjolskoj, imao sam s njom dosta druženja gdje mi je prenosila svoja iskustva. Ona je imala zaista zreo pogled na vjeru, radikalan, ali uravnotežen. Zahvaljujući njoj razvila mi se misao o odluci, pa sam ju sam sebi posvijestio.
Isusovci su me fascinirali, najprije izvana, ali počeo sam se zanimati i za druge zajednice, grupe, sve zvuči zanimljivo, ali treba ti iskustva da te zajednice na zapadu ne moraju biti najbolje za tebe. Isusovci su mi u tom trenutku djelovali čak preblago, kao individualisti, previše racionalizma. To me malo zbunjivalo, razmišljao sam o drugim zajednicama, ali kad sam sve zbrojio i oduzeo, na kraju sam zaključio da su mi isusovci prva ljubav. Na Fakultetu nisam imao nikad loše iskustvo, ljudski pristup bio je onaj koji je jako funkcionirao, vidio sam da postoji smisao postojanja isusovaca upravo takvih kakvi jesu.
Nije moje upoznavanje s isusovcima započelo tek s Fakultetom, već i dok sam kao dijete odlazio s roditeljima u Palmotićevu slušajući njihove propovijedi.
Godine 2005. ušao sam u novicijat u Splitu, imao sam dva učitelja. Prvi je nedavno preminuli pater Anto Lozuk, ostat će nezaboravan s cijelim svojim životnim, duhovnim i intelektualnim habitusom. Bio je dobar učitelj i poznavatelj ignacijevske duhovnosti. Drugi učitelj bio je p. Stipo Balatinac sa svojim jako lijepim pristupom na baranjski način i nekako sam ostao do dana današnjeg vezan uz njih.
O ignacijevskoj duhovnosti
Najvidljivije što znamo iz ignacijevske duhovnosti duhovne su vježbe i sam život sv. Ignacija, a onda idemo dalje. U duhovnim vježbama središte je Božji pogled na svijet, to je divan pogled. Ono što je zanimljivo, svatko od nas radi na svoj način, nismo uniformirani. Zato se ta duhovnost može kontekstualizirati u različite kulture što su isusovci radili već od 16. stoljeća. Zanimljivost je što traži od čovjeka da stalno nešto razmišlja, jer nikada nema brzih i gotovih rješenja.
O reakciji obitelji na odluku odabira životnog poziva
Donekle je u obitelji bilo iznenađenje, primijetili su da češće odlazim u crkvu. Pomišljali su i da je riječ o ‘infišaciji’. Ipak sama odluka bila je prijelomnica i nije bila lagana ni za mene niti za moju obitelj. Uvijek je to svojevrsna neizvjesnost. Svaka obitelj želi vidjeti svoju djecu, unuke, moj izbor tada možda nije donio neku radost, ali razumjeli su me. Imao sam podršku.
O bivšoj djevojci koja je danas u časnim sestrama Majke Terezije
Moja bivša djevojka danas je na službi Bogu i siromasima. Bili smo svi dio tih vjerničkih i studentskih krugova. Našla je svoj put radikalnog predanja Bogu i siromasima. Taj susret, poznanstvo i učenje bilo je vrlo dragocjeno.
O mladoj misi
Nakon ređenja u prvim mjesecima, pomišljao sam – čovječe, ja sam svećenik. To je bilo nevjerojatno. Razmišljam o svojim rukama, koje nisu posebno vrijedne, a sada dobivaju bez moje zasluge jedan takav privilegij, da preko svećeničkih ruku Bog izvršava pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Kristovu. To je nešto pred čim treba zaista zastati. Imao sam potrebu to reći, jer je sveta misa nešto na što se nikada ne smije naviknuti, pred čime uvijek treba zastati. Treba imati strahopoštovanja.
O pomaganju djeci da dođu do svog osobnog odnosa s Bogom
Ja bih tu spomenuo “Put ljepote” – to je jedna teološka tema – o tome je govorio papa Pavao VI., Benedikt XVI. Taj “put ljepote”, to su zajednički obiteljski trenuci – putovanja, kićenje bora pred Božić, bojanje jaja pred Uskrs, to mogu biti izleti, zajedničko gledanje filma. Važno je osigurati te zajedničke trenutke da kada se mladi čovjek u životu moguće izgubi, a svi se u nekom trenutku u nekoj mjeri izgubimo, da se uvijek ima na što vratiti u svom srcu. Da kad prebire u svom srcu – kao što se kaže za Mariju u evanđelju, kad mu je teško, kad je osamljen – da se može vratiti na to i sjetiti se da je tu nešto bilo dobro…
Djecu treba poticati na odlazak na misu. Djeca su različitog temperamenta, treba imati strpljenja. Sami krizmanici nam govore kako djeca idu na misu, nakon krizme prestaju, pa onda opet kao starije osobe, vraćaju se. Treba djeci dopustiti da razviju tu priču i onda im posvijestiti zašto treba ići na misu. Osobno sam se i sam u mladosti susreo s duhovnom lijenošću. Umjetnost je naći ravnotežu između poticanja i slobode koja se vježba cijeli život.
Vrlo zanimljivo gostovanje p. Mislava Skelina pogledajte u cijelosti:
Želite se pretplatiti (besplatno) na kanal?
Ako želite pratiti podcast “55 minuta kod Željke Markić” i dobivati obavijesti o novim objavama možete se pretplatiti na kanal.
Koraci za aktiviranje (besplatne) pretplate:
- Prijavite se na YouTube na računalu.
- Otvorite videozapis na kanalu na koji se želite pretplatiti.
- Ispod playera videozapisa kliknite Pretplati me(Subscribe)
Kad se pretplatite na kanal, svi novi videozapisi koje taj kanal objavi prikazat će se u vašem feedu Pretplate i dobivat ćete obavijesti kad kanal na koji ste pretplaćeni objavi novi sadržaj.
Svaka pretplata na kanalu na Youtubeu je automatski besplatna.
>(VIDEO) Pogledajte premijeru podcasta Željke Markić i predbilježite se za nove emisije
Na feedu pretplata koji je dostupan na mobilnim uređajima i računalima prikazuju se svi videozapisi nedavno preneseni na kanale na koje ste pretplaćeni.
Ako želite dobivati sve obavijesti s kanala na koji ste pretplaćeni, dodirnite zvonce za obavijest
Zvonce će se tada promijeniti u zvonce koje zvoni 
i tako pokazati da ste odabrali sve obavijesti.
