Dva razorna potresa pogodila su ovo područje 28. i 29. prosinca 2020. i izazvala ljudske žrtve te materijalne štete. Ovdje se osvrćemo na oštećene crkve i orgulje – kulturnu baštinu od neprocjenjive vrijednosti.
U vremenu kada slavimo Božju neizrecivu Ljubav po kojoj je postao Čovjekom, nama ljudima nedokučivi putevi Gospodnji i Božja je Providnost, upravo na blagdan Nevine dječice, providjela istovremeno strašne i dirljive događaje, kojima svjedočimo. Strahoviti potres koji je uništio veći dio naselja, gradova, kuća, domova, zgrada, utvrda, crkava i kapela na cijelom području Banovine i Hrvatskoga Pounja i Sisačke biskupije, sve nas je skamenio, zaustavio. Ostali smo bez daha, zapanjeni strahotama koje su snašle taj, ionako niz godina (svjesno?) zapuštan, možda i najsiromašniji dio Hrvatske i njegove žitelje koji su, u trenutku, ostali bez krova nad glavom.
Pamtim, kada sam prije desetak godina putovala svirati na, u to (jedno kratko) vrijeme aktualnu manifestaciju ‘Sofijin bal’ u Topuskom, koja je u tome mjestu sa suprugom banom Josipom Jelačićem boravila i iz/liječila se u termalnim i tresetnim kupkama. Ta je manifestacija, barem malo, osvještavala današnjemu naraštaju značaj i ulogu 3000 godina drevnoga grada, na područje prirodnih termalnih voda na koje su došli Japodi, gdje je potom, na rimskim ostatcima, u 13. stoljeću, izgrađen cistercitski samostan i crkva BDM od Pohoda, čija ruševina i ostatci svjedoče o nekad veličanstvenoj i velebnoj građevini. Tijekom 19. stoljeća Topusko je bilo ‘kontinentalna Opatija’, okupljalište velikaša, plemića i drugih bogatih gostiju iz Francuske, Italije, Velike Britanije i Njemačke, među njima i car Franjo II. i njegova supruga Karolina, a koji su ovdje dolazili uživati u svježem zraku i ljekovitoj vodi, pisala je u siječnju Eva Kirchmayer Bilić za Hrvatsko slovo.
Prema toj glamuroznoj priredbi u Topuskom, prethodilo je dakle, šokantno putovanje i zatečenost viđenim na putu iz smjera Zagreba. Naime, putujući kroz Banovinu, tijekom tih tek sedamdesetak kilometara udaljenosti od Zagreba, ostala sam zapanjena sablasnim prizorima zapuštenih, mračnih i polupraznih sela, bez rasvjete, s vidljivim ranama iz Domovinskoga rata.
Posljednji put sam tim putem prolazila prije tek nekoliko mjeseci, u lipnju 2020., prateći kolege na koncertima u crkvi sv. Marije Magdalene u Selima kod Siska i u crkvi Uznesenja BDM u Topuskome u okviru Zrin festivala i Festivala Ars organi Sisciae, o čemu sam često izvješćivala u Hrvatskome slovu. Nažalost, dojmovi tijekom i toga putovanja, nisu se puno razlikovali od onih prije desetak godina. Moj je sin, koji je ovuda prvi put u životu prolazio, sa zaprepaštenjem i čuđenjem zaključio: ‘Mama, nisam imao pojma da je ovaj dio Hrvatske tako predivan, ali naselja izgledaju kao da tu još uvijek traje rat, kao Vukovar.’
Božićno vrijeme liturgijske godine u Godini Gospodnjoj 2020. cijelu će tu banovinsku, pounjsku i kordunsku turobnu, bolnu, bremenitu i tešku povijest, sadašnjost i stvarnost, na zasigurno najstrašniji i istovremeno najzorniji mogući način, uprisutniti i osvijestiti i cijelome hrvatskome narodu, koji će iz svih dijelova Hrvatske, pa i svijeta, hrliti pomoći ljudima u gradovima poput Petrinje, Siska i Gline i onih malih mjesta, sela i zaseoka za koja nikada prije nisu ni čuli.
Orgulje i baština
Providnost je također htjela da u božićno-novogodišnjemu broju Hrvatskoga slova bude popraćen i zabilježen Adventski koncert koji se putem interneta održao osam, odnosno devet dana prije dva potresa, u sisačkoj prvostolnici, crkvi Uzvišenja sv. Križa, na kojemu su nastupili sisački glazbenici Margareta Klobučar, Iva Mihelić, Tihana Herceg Ivšić, Jelena Blašković i vlč. Robert Jakica. Dakako da niti u snu nismo mogli pomisliti i predvidjeti, da će tek nekoliko dana kasnije crkva, toranj, a posebice kor i orgulje biti potpuno uništeni. Spomenuti su glazbenici, okupljeni i djelovanjem u udruzi Sisciae Vox Mundi, nekoliko tjedana prije, priredili i organizirali niz koncerata u sisačkoj crkvi sv. Kvirina, koncerte sisačkih i hrvatskih umjetnika i profesora Glazbene škole Frana Lhotke u Sisku, obilježavajući time 250. obljetnicu rođenja skladatelja Ludwiga van Beethovena u okviru 20. Dana Miroslava Miletića, koji su se održavali upravo u Glazbenoj školi, a koja je sada teško oštećena, no u kojoj, zvuči nevjerojatno, niti jedan koncertni klavir nije oštećen! Isto tako, ostao je neoštećen novi koncertni klavir Stainway u Hrvatskome domu u Petrinji, u koju je stigao prije tek nekoliko mjeseci, a o čemu smo također pisali u Hrvatskome slovu. Dirljivo je vidjeti fotografiju djevojčice Sare Kolar, kako svira violončelo ispred svoje teško oštećene Glazbene škole, te vapaje ravnatelja Glazbene škole prof. Tomislava Ivšića, koji je tijekom potresa 29. prosinca bio u Školi, pregledavajući oštećenja od potresa prethodnoga dana. Glazbena škola Frana Lhotke u Sisku, nekad sinagoga, bila je jedna od ponajljepših glazbenih škola u Hrvatskoj, s iznimno lijepom i akustičnom koncertnom dvoranom u kojoj su se, između ostaloga, često održavala natjecanja učenika i studenata glazbe Republike Hrvatske i zasigurno je u Hrvatskoj teško pronaći nastavnika, studenta ili učenika glazbe koji u ovoj dvorani nije barem jedanput nastupio tijekom svojega glazbenoga obrazovanja.
Obol stradanjima u Sisačkoj biskupiji, na Banovini i Hrvatskome Pounju želim dati isticanjem vrijednih pojedinaca, kulturnih djelatnika, koji su, vođeni isključivo vlastitom inicijativom i angažmanom, ulažući golemu energiju, trud i znoj, posebice unatrag petnaestak godina, pokrenuli i postavili iznimno vrijedne temelje za velike glazbene manifestacije, koje su ne samo činile kvalitetnu kulturnu ponudu mjestima u kojima su se održavale, nego su tim krajevima osvještavale njihovu vlastitu vrijednost. Još je značajnije i bitnije da su istaknutim hrvatskim glazbenicima, koji djeluju ponajviše u Zagrebu, te manifrestacije i festivali omogućavali, nekima zasigurno i prvi put, susresti se s tim dijelom Hrvatske uopće.
Mezzosopranistica i prof. pjevanja Tihana Herceg Ivšić, po povratku iz SAD-a u Domovinu prije desetak je godina, pokrenula koncerte i majstorske radionice za mlade pjevače osnivanjem udruge Siscia Vox Mundi, a na kojima su gostovali eminentni američki pjevački pedagozi. Povezanost s obitelji svećenika Matije pl. Ivšića, mnogima donedavno potpuno nepoznatoga hrvatskog skladatelja, orguljaša i pedagoga, starogradiškoga uznika, potaknula je Tihana Herceg Ivšić kao i sakupljanje, pripremu skladbi za soliste, zborove i instrumentaliste, i izvedbe više koncerata solista i zborova u Sisku i Zagrebu, upravo s djelima vlč. Matije pl. Ivšića, čije su skladbe prvi put snimljene i na nosaču zvuka objavljenoga 2019.
Neprocjenjiva je povijesno-kulturološka vrijednost očuvanih orgulja zbog gubitka velikog broja orgulja na Banovini i Hrvatskom Pounju posebice tijekom Domovinskoga rata. Prepoznavši vrijednost Jenechekovih orgulja iz 1777. u crkvi sv. Marije Magdalene u Selima kod Siska, u jednoj od, donedavno, najljepših crkava središnje Hrvatske (a u kojoj je pastoralno i kao glazbenik djelovao i vlč. Matija Ivšić), pijanist i orguljaš Edmund Andler Borić, rođeni Zadranin sa zagrebačkom adresom, 2007. pokrenuo je, zajedno s muzikologinjom i producenticom Valentinom Badanjak Pintarić Orguljaški festival Ars Organi Sisciae. Taj je Festival iznimno doprinio obnovi orguljaške baštine, a započeo je u petrinjskoj župnoj crkvi sv. Lovre, smještenoj na Strossmayjerovu šetalištu, jednom od najljepših hrvatskih perivoja, na orguljama graditelja Ferde Heferera iz 1890., obnovljenih nakon Domovinskoga rata.
Edmund Andler Borić umjetnik je koji je nastupao diljem svijeta, a samoinicijativno je pronašao, obišao, otkrio, potaknuo, pokrenuo, organizirao i snimio čak tri (2013., 2015. i 2018.) nosača zvuka na kojima su skladbe snimljene upravo na orguljama Sisačke biskupije, a to su: orgulje Winterhalter (1973.) u crkvi sv. Kvirina Sisak; orgulje Kuhn (1937.) u crkvi sv. Nikole Biskupa i sv. Vida Žažina; orgulje Heferer (1882.) u crkvi sv. Martina Biskupa Martinska Ves; orgulje Jenechek (1777.) u crkvi sv. Marije Magdalene Sela, te orgulje u voloderskoj crkvi Antuna Padovanskoga, iz 1863., koje je gradio Antun Šimenc.
Zahvaljujući upravo tome Festivalu, na orguljama Sisačke biskupije nastupili su, tijekom proteklih četrnaest godina, svi vodeći hrvatski orguljaši i glazbenici, kao i brojni inozemni orguljaši, te su održavani i majstorski seminari/radionice za hrvatske mlade glazbenike. Svesrdnu potporu Festival je sve vrijeme imao u sisačkome biskupu mons. dr. Vladi Košiću, koji podupire sisačke glazbenike pri promicanju, obnovi i prezentaciji kulturne baštine. Naime, upravo ponovna uspostava Sisačke biskupije, dolazak biskupa Vlade Košića u Sisak i njegova potpora rezultirali su postavljanjem i obnavljanjem orguljâ u crkvama Sv. Nikole i Vida u Žažini, sv. Kvirina u Sisku i sv. Lovre u Petrinji.
Malena mjesta, veliki koncerti
Upravo u mnogim malim mjestima, čija su nam imena do ovoga potresa bila potpuna nepoznanica, tijekom proteklih četrnaest godina redovito su održavani vrhunski koncerti ponajboljih hrvatskih glazbenih umjetnika, pa ih je stoga vrijedno istaknuti. Kao što smo spomenuli, posljednji koncerti održani su u lipnju 2020.: u crkvi sv. Marije Magdalene u Selima kraj Siska, crkvi sv. Lovre i sv. Ivana Nepomuka u Glini, crkvi sv. Lovre u Petrinji, crkvi sv. Nikole i Vida u Žažini (u kojoj je smrtno stradao orguljaš Stjepan Zec 29. prosinca 2020., uz orgulje iz radionice Kuhn iz 1937., obnovljene 2011.), crkvi Pohoda BDM Topusko, crkvi Uznesenja BDM Gore, crkvi sv. Antuna Padovanskog Hrvatski Čuntić, crkvi sv. Magdalene Zrin, crkvi sv. Antuna Padovanskoga Hrvatska Kostajnica (orgulje dar Franjevačkoga samostana iz Vukovara), crkvi sv. Antuna Padovanskog Voloder, crkvi sv. Martina biskupa Martinska Ves (orgulje M. Heferer, 1882.), crkvi sv. Petra Apostola Veleševec, crkvi Uznesenja BDM Pešćenica, kapeli sv. Ivana Krstitelja Stara Drenčina, crkvi sv. Franje Ksaverskog Gornji Viduševec (Pumppove orgulje iz 1858.), crkvi sv. Kvirina (obnovljene orgulje izgrađene su 1927. u radionicama Schwarz i Winterhalter) i dakako katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku (Brandlove orgulje iz 1911., obnovljene 2015., radionica Edgar Pfaff).
Djelovanje Festivala Ars organi Sisciae, koji bi u 2021. trebao obilježiti svoju 15. obljetnicu, utemeljitelji su proširili, osnovavši 2015. novi festival u gradu Zrinu, s ciljem promocije baštine Zrinskih koji su upravo iz Zrina vladali, a Valentina Badanjak Pintarić, uz danas samostalnu organizaciju oba Festivala, pokrenula je i Festival drvenih kapela na području Turopolja, Vukomeričkih Gorica, Pokuplja, Moslavine, Korduna i Banovine. Očito je, glazbeni, kulturni i umjetnički život Banovine i Hrvatskoga Pounja unatrag desetak godina, postupno, zahvaljujući iznimnome entuzijazmu spomenutih pojedinaca, bio obogaćen desetcima vrhunskih glazbenih programa.
Najnoviji veliki pothvat je kupnja koncertnoga klavira Stainway, predstavljenog u Hrvatskome domu u Petrinji u lipnju 2020. i utemeljenje Memorijala Ranka Filjka, na kojemu je prije tek tri mjeseca, u listopadu, nastupila njegova kći Martina Filjak, pijanistica svjetskog ugleda. Za taj je pothvat uz Edmunda Andlera Borića iznimno zaslužan i nagrađivani petrinjski pijanist Karlo Ivančić, profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, te gradonačelnika Darinka Dumbovića. Bogu hvala, klavir je spašen, a spomenuti su umjetnici organizirali i njegovo premještanje na sigurno, iz oštećenoga petrinjskoga Hrvatskoga doma.
Vjerujem i nadam se, da ćemo svi, svatko u svojemu području djelovanja i prema vlastitim sposobnostima i mogućnostima, uključujući i kulturne djelatnike i glazbenike, učiniti sve kako bismo pomogli pri obnovama domova, sakralnih i kulturnih objekata, sadržaja i programa, te pridonijeti novome početku ovoga zaboravljenoga, zanemarenoga i zapuštenoga dijela Hrvatske, a koje desetljećima tiho i samozatajno čuva neprocjenjivu hrvatsku povijest i baštinu. Treba istaknuti izniman angažman spomenutih glazbenika, koji su, i sami potrebni pomoći, u ovoj situaciji dali sve od sebe organizirajući i pomažući stradalima.
Orguljaš do smrti
Svjedočanstvo o pogibelji orguljaša Stanka Zeca, u crkvi sv. Nikole i Vida u Žažini: ‘Došli smo pokupiti vrjednije stvari na oltarima, poput vezenih prekrivača, i skinuti jaslice. Orguljaš Stanko otišao je najlonom prekriti orgulje, da ih zaštiti od prašine. I u tom se trenutku to dogodilo. To je bio stravičan udar, vidio sam luster koji je visio sa svoda kako pada, baš se na tom središnjem dijelu počelo urušavati. Znao sam da će se urušavanje proširiti na rubove pa sam se brzo sakrio pod stolić. Zavukao sam se pod njega i nastala je strašna buka i prašina. Stolić je prekrila cigla i prašina, pa i klupe. Kompletan strop je pao, jedino su zidovi ostali. Bio sam zarobljen, trojica kolega pobjegla su u sakristiju i počela nas dozivati. Ja sam se odazvao, ali Stanko nije. Od njega nije bilo čuti ni glasa, vjerojatno je odmah umro. Zvali su hitnu koja je došla za desetak minuta. Ja sam vodio crkveni zbor, a on je svirao. Ima tri sina i ženu. Bio je jako angažiran u crkvi kao vjernik, uvijek je pomagao. Bio je dobar čovjek – dodaje Božidar Škofač, profesor geografije i etnolog.’
“Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u četvrtak, 31. prosinca na mjesnom groblju u Žažini misu zadušnicu i sprovodne obrede za orguljaša Stanka Zeca, tragično preminulog 29. prosinca nakon potresa koji je srušio župnu crkvu sv. Nikole i Vida u Žažini. U koncelebraciji bio je domaći župnik Ilija Piličić, a oproštaju je nazočila i obitelj te prijatelji pokojnika.
Izrazivši iskrenu kršćansku sućut obitelji, biskup je rekao kako se danas opraštamo od dobrog čovjeka i kršćanina, čovjeka koji je živio za Crkvu i umro u crkvi. Biskup je rekao i kako je pokojnik osvajao svojom pojavom i uvijek bio primjer drugima. ‘Nesreća se dogodila iz njegove ljubavi prema orguljama i crkvi. Imao je potrebu da ide svojim orguljama, da svira, da pjeva i da se brine za njih, što je i činio dugi niz godina s velikom ljubavlju. To je, možemo reći, bio zemaljski razlog njegove smrti, ali Bog ima svoje planove koje mi ne vidimo i ne razumijemo’, rekao je biskup dodavši kako su tragedije poput ovog potresa i smrti prilika da se kao i prije 30 godina utječemo jedni drugima. Biskup je ustvrdio i kako su odlazak drage osobe, ovaj potres i pandemija zapravo Božji govor te pozvao okupljene na molitvu jednih za druge. Na kraju se od pokojnika oprostio i domaći župnik istaknuvši također njegovu bezuvjetnu ljubav prema Kristu i Crkvi.”
Sve glazbenike i kulturne djelatnike pozivamo da se uključe u prikupljanje pomoći za Glazbenu školu Frana Lhotke u Sisku, te za obnovu Sisačke biskupije:
Glazbena škola Frana Lhotke Sisak i Područni odjel Petrinja:
Posebni kunski i devizni račun za donacije:
IBAN: HR6724070001500013152
SWIFT CODE: OTPVHR2X
Župa sv. Nikole i Vida, Žažina
OTP banka
HR8424070001188022434
SWIFT: OTPVHR2X
župnik Ilija Piličić
Caritas Sisačke biskupije:
IBAN: HR1024070001100357106 (OTP Banka, Domovinskog rata 61, Split)
SWIFT CODE: OTPVHR2X
(za uplate iz inozemstva)
s naznakom “za stradale u potresu”
ili putem donacijskog telefona Hrvatskog Caritasa: 060 9010 (6,25kn, PDV uključen)
Župa sv. Marije Magdalene – Sela
IBAN: HR 5423600001101273184
OIB 59378668241
