Donosimo razgovor sa sveučilišnim profesorom, dr. Jacquesom Verlindeom, negdašnjim tajnikom indijskog gurua Maharishi Mahesh Yogija koji je poznat na Zapadu kao utemeljitelj Transcendentalne meditacije i “znanosti o stvaralačkoj inteligenciji”.
Jacques (Jakov) Verlinde rođen je 5. kolovoza 1947. u Belgiji. Bio je doktor znanosti, kad ga je 1968. godine duhovno traženje odvelo do susreta s transcendentalnom meditacijom (TM). Maharshi M. Yogi ga je zapazio te on postaje njegovim učenikom; prihvatio ga je i poveo u asrame Himalaya, što je rijedak privilegij za zapadnjake. Uz gurua kroz četiri godine produbljuje svoje poznavanje hinduizma i njegovu praksu, piše bitno.net
Stazom ezoterije u New Age
Poslije toga doživljava odlučujući susret s Gospodinom Isusom, što ga dovodi do napuštanja TM i nasljedovanja Krista po evanđelju. Vjerujući da je pronašao krug koji će mu omogućiti posvemašnje življenje vjere, zajedno s njegovim istočnjačkim iskustvom, mladi obraćenik pohađa jednu ezoterijsku školu, proučava njezinu doktrinu i bavi se njenom tehnikom. Pozivaju ga da razvije svoje okultne moći, koje je stekao posredstvom primljenih inicijacija kod Indijaca, te da ih “stavi na raspolaganje svome bližnjemu”. Tek nakon nekoliko mjeseci ezoterijske prakse, novo zbunjujuće iskustvo otvara mu oči i on shvaća da ezoterijsko-okultni put nije pomirljiv s onim iz evanđelja. Dolazi do novog loma, koji označava početak puta unutarnjeg ozdravljenja.
U svome približavanju Isusu Kristu otkrio je duhovni poziv. Kad se odlučio za svećeništvo, Jacques Verlinde pohađa sjemenište u Avignonu, potom nastavlja studij filozofije i teologije na sveučilištu Gregorijana u Rimu. Zaređen je za svećenika biskupije Montpellier, 28. kolovoza 1983. godine. Godine 1988. postiže doktorat iz filozofije na katoličkom sveučilištu u Louvaineu. Danas predaje filozofiju prirode na filozofskom fakultetu katoličkog sveučilišta u Lionu i fundamentalnu teologiju u sjemeništu u Arsu, te u Benediktinskom među-samostanskom teološkom studiju Francuske.
Istovremeno je osnivač i prior Monaškog bratstva “Obitelji sv. Josipa”, kojemu se od 1991. godine potpuno posvetio, uzevši monaško ime Josip-Marija.
Osobno iskustvo stečeno na području New age duhovnosti i visoka izobrazba ovoga katoličkog monaha dovoljan su razlog da se, kao sugovornik, nađe na stranicama, a vjerujemo, u dogledno vrijeme, i gost u našoj domovini.
Intervju s Verlindeom donosi Bitno.net, a mi smo iz njega izdvojili pojedine dijelove.
Vi ste osnivatelj “Obitelji svetog Josipa”. Možete li nam predstaviti svoju zajednicu?
– Obitelj svetog Josipa duhovna je obitelj na tragu “novih zajednica” i karizmatičke obnove. To je bratstvo posvećenih osoba koje žive prema pravilu sv. Benedikta, svjetovna oblatura sastavljena od obitelji i mladih, koji žele rasti kao Krist “u milosti i mudrosti” s Marijom i Josipom, u plodnom zajedništvu s raznim životnim staležima, koji su priznati kao putovi svetosti. Njezina je, dakle, duhovnost ona Svete Obitelji, idući putem Isusa i pod autoritetom sv. Josipa. U srcu našeg života je Riječ Božja, koju razmatramo u lectio divina, klanjamo joj se u euharistijskoj prisutnosti i slavimo je u liturgiji. Karizma “Obitelji svetog Josipa” jest unutarnje ozdravljenje, koje se događa tijekom zasjedanja-povlačenja (dvije razine: A i B), usredotočenih na djelovanje Riječi i Duha.
Zašto ste napustili Maharishi M. Yogija? Kakvo je bilo Vaše iskustvo s ovim guruom?
– U više sam navrata živio ovo čarobno iskustvo, ali ono me ipak nije ostavljalo zadovoljnim. Naime, u ovom neosobnom spajanju s profinjenim prirodnim energijama nije bilo više mjesta za ljubav. Za ljubav treba dvoje, dva osobna bića, koja slobodno odlučuju da se jedno drugom daruju, da učine savez. U iskustvu samadhija ne postoji ništa drugo osim neosobnog Ja, posvemašnje osamljenosti od Svega, uživanje u samome sebi. U tom stanju ne postoji više alternativa da bi se moglo ljubiti, klanjati…
Međutim, vjerovao sam kao što hinduistička tradicija tvrdi, da se treba odreći dvojstva pa tako i ljubavi, da bi se moglo postići oslobođenje; i zato sam ustrajao na tom putu.
Sve do blagoslovljenog dana, kad sam nenadano susreo jednog kršćanina, koji me doveo Kristu Isusu. Tada sam ga doista stvarno susreo kao živu Osobu, kao onoga koji je posve drugačiji, koji me slijedio za moga dugog puta, usprkos svim mojim nevjerstvima i čekao strpljivo da mu se vratim.
Maharishi M. Yogi pokušao je osnovati svoje međunarodno sveučilište mira i u Hrvatskoj. Zašto je, po Vašem sudu, izabrao baš Hrvatsku? Postoje li kakvi posebni motivi za to?
– Maharishi M. Yogi živi u iluziji, da bi bio dovoljan određeni broj osoba koje bi prakticirale transcendentalnu meditaciju u nekom mjestu sukoba, pa da se otklone klice nesloge koje mogu dovesti do rata. Tako je on osnovao sveučilišta mira u raznim mjestima međunarodne napetosti, no nikad se njegova proročanstva nisu ostvarila!
Blagoslovljenog dana nenadano sam susreo jednog kršćanina, koji me doveo Kristu Isusu. Tada sam ga doista stvarno susreo kao živu Osobu, kao onoga koji je posve drugačiji, koji me slijedio za moga dugog puta, usprkos svim mojim nevjerstvima i čekao strpljivo da mu se vratim.
Sljedbenici transcendentalne meditacije opravdavaju svoje djelovanje pozivajući se na “Pismo biskupima Katoličke Crkve o nekim vidovima kršćanske meditacije” Kongregacije za nauk vjere (26. 12 .1989.) i na knjigu Adrijana B. Smitha, koja nosi naslov “Ključ za Kraljevstvo nebesko. Kršćansko razumijevanje transcendentalne meditacije”. Prema nekim statistikama pokreta TM, u Hrvatskoj bi bilo više od 10.000 osoba koje su prošle njihov tečaj. Je li TM spojiva s kršćanstvom?
– Mislim da je rimski dokument vrlo jasan, ali s nijansama jednog papinskog dokumenta, koji izbjegava vrijeđanje osjećaja. Oslanjajući se na cjelokupnu kršćansku mističnu tradiciju, dokument ne prihvaća uporabu tehnika za približavanje Bogu u molitvi. Transcendentalna meditacija polazi od principa da je čovjek po naravi božanski; tehnika ima cilj otkriti taj duboki identitet, dopustiti sljedbeniku da on ostvari svoju božansku narav. Dakle, ne bi mogao ništa primiti izvana jer je on sam Bog, te bi samo trebao otkriti svoju božansku ukorijenjenost; tako kod svega toga više nazaduje, jer pothranjuje iluziju individualnosti.
Za kršćanina je meditacija priprava za pohod Posve-Drugoga, čiji dolazak je siguran jer je on to obećao, ali koga nikada ne možemo “dotaknuti”. Bogom Objave se ne može “manipulirati”: nikakva nam tehnika ne dopušta – protivno onom što predlaže TM – da iskusimo Boga Biblije samo s našim osobnim snagama. Molitva je doista bitno međuosobni susret kod kojega Bog ima inicijativu. Za kršćanina je molitva ponizno čekanje i stavljanje na raspolaganje, po uzoru na Djevicu Mariju: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj Riječi”.
Vi ste kroz nekoliko godina intenzivno prakticirali jogu. U Hrvatskoj je program joge razvijan počevši od osnovne škole pa sve do bolničkih i sveučilišnih struktura zahvaljujući pokretu “Joga u svagdašnjem životu” Paramhanse Swami Maheswaranade. U jednom svome djelu autor J.-M. Dechanet tvrdi da se joga ne može kristijanizirati nego, eventualno, kršćanstvu podrediti tek neke njezine elemente. Njemu slično, i kod Vas smo naišli na jedno mjesto gdje stoji: “Pravo govoreći nema ‘kršćanske joge’.” Možete li nam protumačiti cilj joge i njezin odnos s kršćanstvom?
– U posljednjim napisima svojih novina otac Dechanet sâm govori vrlo ozbiljno protiv zanosa koji može izazvati joga. On ističe teškoću integriranja ove prakse s autentičnim kršćanskim životom s obzirom na samu prirodu joge. Ne smijemo zaboraviti da se radi o tehnici kojoj je cilj susret dviju polarnosti “božanske” energije, čije bi dijeljenje bilo na početku svakog iskazivanja. Konkretno, sljedbenik povećava “zemaljsku” energiju – “kundalini” – sve do vrha lubanje, gdje se neutralizira ona razumna skupa sa svjetlosnom energijom i tako proizvodi iskustvo samadhija.
Za nas kršćane ne radi se o božanskoj energiji, nego o stvorenim okultnim energijama, koje nemaju ništa – apsolutno ništa – s božanskom milošću. Velika je opasnost pobrkati naravno zadovoljstvo, što može proizvesti prakticiranje joge, s nadnaravnim mirom ulivenim po Duhu Svetomu.
Ritual joge pripada prirodnom misticizmu. Ako ne pripadamo ovom obliku duhovnosti, onda je bolje ne dirati taj obred.
Nakon lutanja kroz jedan period života po raznim ashramima nadošao je samostan. Kako je protjecao Vaš proces oslobađanja, to jest što ste morali svladati da dođete Kristu?
– Bilo bi jako dugo tumačiti kako me jedna grupa ezoterika poslije mog iskustva s ashramom “oporavila” i uputila u okultne poslove. Kad mi je Gospodin otvorio oči o nespojivosti ove prakse – što sam činio s najboljim nakanama, naročito da zadobijem psihičko ozdravljenje! – sve sam svoje moći stavio podno Križa, priznao sam svoja lutanja i molio da budem oslobođen svih veza koje sam mogao sklopiti s mračnim silama preko njihovih praksa. Kad sam se digao s ove molitve, više nisam imao nikakvu moć! No trebalo mi je mnogo godina “oporavka”, da pronađem u potpunosti svoju psihoduhovnu ravnotežu, nakon toliko godina lutanja i eksperimentiranja u dvoličnim sferama.
Naša hrvatska izdavačka kuća “Verbum” priprema se za izdavanje Vaše prve knjige Zabranjeno iskustvo. Od ashrama do samostana. Zapazili smo da u Vašim djelima kod podjele stupnjeva svijesti u novim religioznim pokretima za izražavanje kršćanskog iskustva upotrebljavate izraz Mircea Eliade “enstasa” umjesto “ekstaza”. Možete li nam protumačiti razliku između ta dva pojma i unaprijed predstaviti Vašu knjigu, koju će za kratko vrijeme naši čitatelji imati priliku čitati?
– U tom djelu dajem istovremeno svjedočenje svoga prijelaza u hinduističku tradiciju, u školu Maharishi Mahesh Yogija, i kršćansko razmišljanje o proživljenim iskustvima u kontekstu toga prirodnog misticizma.
Posebno pokušavam pokazati da, ako istočnjačka meditacija i kršćanska molitva, obje, započinju istim putem pounutrašnjenja, njihovi putovi se ipak ubrzo razilaze. Istočnjačke tehnike pomažu sljedbeniku da uvijek ide dalje regresivnim putem prema osobnoj svijesti, prema iskustvu kod kojeg osoba nestaje i tako ostaje samo utisak čina postojanja – bez odnosa. U stvari to je stanje koje Mircea Eliade označava imenom “enstasi”. Pojedinac se nalazi nadvijen potpuno nad svoje vlastito postojanje, u narcisoidnom samopromatranju. Dok smo na putu kršćanske molitve pozvani na potpuno suprotno: otvoriti se tom Drugom čiji pohod očekujemo. Trčimo njemu ususret kao mudre djevice iz prispodobe, i izlazimo iz samih sebe. Odatle izraz “ekstaza” koji označava kršćansko mistično iskustvo, a ono je bitno međuosobno i dijalogalno.
Razgovarao: fra Josip Blažević, razgovor preveo: Augustin Kordić, Veritas
Dr. Jacques Verlinde je autor više djela. Na hrvatski je prevedena njegova knjiga: Zabranjeno iskustvo (1998.); a objavio je i djela Ljubav tri puta sveta (1999.); Kad se zastor razdere. Izazov ezoterije za kršćanstvo (2000.); Svećenik za treće tisućljeće (2001.); Božanstvo bez imena i lica. Izazov ezoterije za kršćanstvo (2001.), a trenutno su u pripremi još dva volumena o istoj temi izazova ezoterije za kršćanstvo; Živjeti s islamom (2001.); Obitelji… po vašim obilježjima. Odgovor Učiteljstva Crkve na izazove upućene obiteljima (2002.); Kršćanstvo: mladost Europe (2002.); Uvod u lectio divina (2002.); Stotinu pitanja o novoj religioznosti (2002.).
Knjiga Zabranjeno iskustvo predstavlja duhovnu autobiografiju autora, koji je do Istine došao nakon dugotrajnog iskustva istočnjačke duhovnosti. Možete ju nabaviti u Verbumovim knjižarama:
