Predstava „Kristofor Kolumbo“ Miroslava Krleže, u režiji Renea Medvešeka premijerno će biti izvedena u subotu, 22. studenoga u 20 sati u Zagrebačkom kazalištu mladih.
O predstavi je dramaturginja Jelena Kovačić zapisala: „17. veljače 1917. godine, u jednom požeškom ‘bircuzu’ Miroslav Krleža u svoje dnevničke zapise bilježi sljedeće misli: „ Što je progres, postoji li uopće? (…) Ova tajanstvena fraza pojavila se takoreći tek prije nekoliko dana, i ljudi koji vjeruju u tu sliku, zovu se naprednjaci. Kao da postoji neki točak izvjesne nebeske kočije, koja se kotrlja historijskim drumovima i napreduje. Kamo?“ Možda upravo na tragu tih misli, iste, još uvijek ratne godine mladi Krleža počinje pisati Kristofora Kolumba, dramu o posljednjoj olujnoj noći prije otkrića Novog Kopna prema kojem plovi admiralska lađa Santa Marija.
Ova tzv. tragedija genija u kojoj je vizionarstvo pojedinca suprotstavljeno koristoljublju, okrutnosti, ludilu i smrtnom strahu mase, u kojoj je furiozan, ekstatičan ritam kolektiva kontrapunktiran zanesenom, utišanom pojavom Admirala, pokušava odgovoriti upravo na pitanje: „Kamo?“ koje je danas jednako aktualno kao i, sada već davne, 1917. Što nam znači deklarativni napredak i jesmo li zaista spremni za Novo koje uvijek podrazumijeva promjenu?
Godina u kojoj Krleža počinje ispisivati ovu bjesomučnu oluju ljudske patnje već je izmučena ratom kojem se još uvijek ne nazire kraj. Cijeli svijet je u nekom blatu, na koljenima, izmrcvaren ratnim pokličima. Stoga su zapomaganja njegovih Mornara i Robova na lađi Santa Marija neobično slična onima rovovskih vojnika. Iz toga blata više nema dalje, nema naprijed, iz njega se može pobjeći samo gore, među zvijezde, gdje demagoške fraze i političke racionalizacije o neizvjesnoj pobjedi nemaju nikakvu snagu.
Svijet će ugledati kraj rata, a sa njim i novi, možda tek prividno drugačiji poredak, Kolumbova će posada ugledati Novo kopno, ali obećavani progres tek će biti iskrivljena slika izmještenog Starog.
Prvi svjetski rat naslijedit će mnogi drugi ratovi, a Novo Kopno vrlo brzo pretvorit će se u Staru Zemlju. Jer da bi se doseglo Novo ne može se razmišljati u kružnicama u kojima se sve vraća, novo zahtijeva tektonske promjene. Krležin Kolumbo „pijan je od zvijezda“, njemu nije stalo do kopna.
Novo koje priželjkuje nalazi se u nekim drugim sferama, čija se ljepota prepoznaje upravo u tome što je nedostižna. U takvoj potrazi Novo nije plijen, u njoj se ne misli u kružnicama, nego u tangentama, u njoj se na put otiskujemo sami. „Tu se radi o tome da se ustrajano i postojano plovi i leti sveudilj dalje i više!“ Tu se ne smije „zaustaviti ni na trenutak!“
