”Sinodalnost, sinodski proces, sinodalna Crkva, sinodalni put pojmovi su koji zauzimaju sve više prostora u crkvenim i civilnim medijima, a u Hrvatskoj posebno na mrežnim stranicama i portalima. Uglavnom su ‘dva razloga’ zbog kojih su ti pojmovi, a osobito sinodalnost, zanimljivi katolicima, ali i drugim ljudima dobre volje”, piše prof. dr. sc. Stjepan Baloban u listopadskom broju kršćanske obiteljske revije Kana koju uz dopuštenje izdavača djelomice prenosimo.
Prvi razlog je poziv pape Franje svim članovima Katoličke Crkve na aktivno uključivanje u sinodski proces koji bi trebao dovesti do nužnih i potrebnih promjena u Crkvi koja se nalazi u brojnim problemima bilo zbog načina života dijela crkvenih službenika (seksualna zlostavljanja, zloupotreba moći…) bilo zbog potpuno nove situacije koja nastaje u odnosnima između vjernika laika i službenih predstavnika Crkve (biskupa i svećenika).
(…) Velike, epohalne promjene, događaju se u načinu života običnih ljudi i društvenih zajednica čiji su članovi također vjernici laici. Riječ je o promjenama u etičko-moralnom ponašanju koje se ne samo ‘razlikuje’ od službenih stavova Crkve nego je u pojedinim pitanjima nespojivo s biblijskom i crkvenom antropologijom, to jest biblijskom i crkvenom vizijom čovjeka stvorena na sliku Božju (usp. Post 1, 27).
Uloga vjernika laika teologa
U takvoj situaciji za istinski kršćanski život u novim okolnostima sve je važnija uloga vjernika laika, posebno onih koji imaju određenu teološku izobrazbu. (…).
Sinodski put u Njemačkoj
Drugi razlog popriličnog zanimanja za sinodalnost u Hrvatskoj jest Sinodski put u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj čiji zaključci daju naslutiti da bi moglo doći do razilaženja između određenih etičko-moralnih i doktrinalnih postavki sinodskog puta u Njemačkoj i dosadašnjega učenja Katoličke Crkve (usp. Glas Koncila, 18. rujna 2022., str. 8).
>Više od 70 biskupa potpisalo ‘bratsko pismo zabrinutosti’ zbog Sinodalnog puta u Njemačkoj
U Njemačkoj, ali ne samo u Njemačkoj, događaju se u crkvenom životu određeni procesi koji postavljaju u pitanje dosadašnje antropološke postavke učenja Katoličke Crkve, a posljedica su ‘prilagođavanja’ civilnim trendovima u društvu ili pak promjenama koje su već nastale u pojedinim protestantskim zajednicama (primjerice ređenje žena, homoseksualni brakovi…).(…)
>Nadbiskup San Francisca: Kristov je nauk bezvremenski, a Sinodalni put u Njemačkoj sije zablude
Sinodalnost nije ‘magična riječ’ ili ‘čarobni štapić’
Kako u takvom za kršćanstvo i Crkvu ‘neprijateljskom’ okruženju nuditi radosnu vijest evanđelja, što je temeljna zadaća kršćana i Crkve jučer, danas i sutra? (…) Sinodalnost je metoda, a sinodski proces mijenja odnose.
>Stanić: Uzvišeni put Crkve nalazi se u njezinoj poniznosti, što je suprotno suvremenoj samodostatnosti
(…) U središtu tog sinodskog procesa jest da svaki član Crkve može izreći svoje mišljenje, kako svećenik, redovnik i redovnica, tako i svaki, baš svaki vjernik. Riječ je o procesu koji traži obilje kreposti strpljivosti, poniznosti, tolerantnosti i iskrenog dijaloga. Moći čuti i uvažiti svakoga, posebno onoga koji ima drukčije mišljenje, kao i viziju budućnosti kršćanstva.
Prema tome, sinodalnost nije ‘magična riječ’ ili ‘čarobni štapić’ koji će sam od sebe promijeniti situaciju nabolje. Sinodalnost je način ophođenja, zajednički hod svih članova Crkve u kojem međusobnim slušanjem i poštivanjem drugoga i drukčijega postajemo kadri osluškivati poticaje Duha Božjega.
(…)”
