Prof. dr. sc. Mirko Planinić: Doktore, u što vi vjerujete?

Mirko Planinić
Foto: snimka zaslona

Za Collinsa su znanost i vjera dva načina gledanja na istinu koji podižu i nadopunjavaju jedan drugi sve dok pazite o kojoj istini govorite, odnosno koja pitanja postavljate, ističe prof. dr. sc. Mirko Planinić, znanstvenik, fizičar i dekan PMF-a, u svom tekstu za Vijenac Matice Hrvatske.

Ovogodišnji je laureat nagrade John Templeton, koja odaje počast pojedincima kojih uzorna postignuća iskorištavaju moć znanosti za istraživanje najdubljih pitanja svemira i svrhe čovječanstva u njemu Francis Collins, američki liječnik i genetičar. Collins je otkrio gene povezane s mnogim bolestima, vodio projekt ljudskoga genoma, a trenutno je direktor zaklade (NIH) koja financira biomedicinska i javnozdravstvena istraživanja (godišnji budžet 42 milijarde dolara) u SAD-u. Zanimljivo je da ga je majka školovala kod kuće do šestog razreda osnovne škole i da je u mladosti živio na farmi.

Diplomirao je kemiju na Sveučilištu Virginia, a doktorirao fizikalnu kemiju na Yaleu, gdje se zainteresirao za biokemiju. Nakon toga završava medicinu na sveučilištu Sjeverna Carolina u Chapel Hillu. Na studij medicine došao je kao ateist, ali na trećoj godini interes za duhovno i pitanja koja nadilaze znanost i njezine metode donijeli su mu razgovori s pacijentima u terminalnim fazama raznih bolesti, koji su zbog vjere mirno prihvaćali svoje stanje. Jednoga poslijepodneva jedna takva pacijentica s kojom je razgovarao o njezinoj obitelji i vjeri postavila mu je jednostavno pitanje: Doktore, u što vi vjerujete? Nitko ga do tada ništa takvo nije pitao i nije imao nikakva odgovora. Nakon razmišljanja shvatio je u čemu je problem. Bio je znanstvenik, a znanstvenici bi trebali donositi odluke zasnovane na podacima i zaključcima koji su iz njih slijedili (dokazima). Donio je odluku da nema Boga, a da zapravo nikada nije razmišljao o dokazima ili barem indicijama.

Nije bio siguran da uopće postoje neki dokazi, ali nije se želio naći još jednom u takvoj situaciji pa je krenuo tražiti što znanost može reći o tom pitanju. Pronašao je da u prirodi postoje mnogi znakovi koji pokazuju u smjeru postojanja Boga, ali još više od toga, da postoje pitanja o kojima znanost ne može mnogo reći jer su znanstvenim metodama nedodirljiva. Mnogi znanstvenici teško mogu prihvatiti da možda na neka pitanja znanost nikad neće dati odgovore. (Što je bilo prije Velikog praska? Koji je smisao našeg života?)

Dobra ilustracija toga što znanost može, a što ne, jest pitanje: Zašto kipi voda u lončiću? Na to pitanje znanost može dati odgovor: To je zato što je voda na sto Celzijevih stupnjeva (ako ste na površini mora). Međutim, ako je odgovor na to pitanje: Zato što želim popiti čaj, onda je to znanosti nedohvatljivo. U svojem predavanju naslova The Language of God (Božji jezik) Collins navodi četiri indicije iz prirode koje su njega navele na preispitivanje svojeg ateističkog pogleda na svijet.

Prvo, postoji nešto umjesto da ne postoji ništa. Drugo, nevjerojatna je efikasnost i ljepota matematičkih zapisa prirodnih zakona. Treće, bio je Veliki prasak prije nešto manje od četrnaest milijardi godina nakon kojega znanost uglavnom može opisati što se zbivalo u svemiru. Četvrto, Bog je osim što je bio dobar matematičar izgleda bio i dobar fizičar, jer su sve fizikalne konstante fino podešene tako da su omogućile razvoj života na Zemlji kakav danas poznajemo.

Naravno, ateisti bi mogli naći svoje četiri točke zbog kojih vjeruju da Bog ne postoji, ali u tome i jest ljepota naše slobode. I za vjernike i za one koji to nisu postoji uvijek neka doza sumnje baš zato što znanost svojim metodama ne može dokazati ni postojanje ni nepostojanje Boga. Collins kaže da u njegovu životu znanost i vjera mogu koegzistirati u harmoniji u kojoj se nadopunjavaju, ali isto tako razumije da postoje znanstvenici koji na sve žele primijeniti znanstvene metode pa, posljedično, za njih vjera i znanost jesu u kognitivnoj disonanci, kako je naziva Dawkins. Za Collinsa su znanost i vjera dva načina gledanja na istinu koja podižu i nadopunjavaju jedan drugi sve dok pazite o kojoj istini govorite, odnosno koja pitanja postavljate.

>Prof. dr. sc. Matko Marušić o vjeri i znanosti: ‘Vjera je vrhunac znanosti, samo je ona potpuna istina koja se može izreći o životu’

U fizici postoji nešto slično, a to je dualnost čestične i valne prirode svjetlosti. Te dvije prirode svjetlosti jedna drugu nadopunjavaju, ali morate paziti da ne postavljate čestična pitanja dok objašnjavate fenomen u vezi s valnom prirodom svjetlosti. Recimo gledate na zastoru valni fenomen interferencije svjetlosti koja prolazi kroz dvije pukotine, te postavljate pitanje: Kroz koju je pukotinu prošao foton svjetlosti? Čim postavite takvo čestično pitanje, i na njega eksperimentom dobijete odgovor, gubi se valni efekt interferencije.

Zanimljivo je i Collinsovo stajalište o evoluciji kao o znanstvenoj teoriji koja na još ljepši način daje Bogu mogućnost stvaranja života na Zemlji poštovanjem prirodnih zakona, a ne stalnim intervencijama u proces razvoja života. Treba imati na umu da je to u SAD-u veoma hrabra pozicija za vjernika jer se u mnogim protestantskim crkvama podučava doslovno tumačenje knjige Postanka iz Biblije. Njegov je stav da Biblija nije znanstvena knjiga pa se kroz sliku Adama i Eve mogu promatrati čak i neki realni ljudi u nekom povijesnom trenutku koji su prvi spoznali postojanje dobra i zla, a ne kao ljudi koji su intervencijom Boga stvoreni iz prašine jer znanstveni argumenti upućuju upravo na evoluciju. Ima dakako pitanja na koje je mnogo teže odgovoriti iz perspektive vjernika, kao što je pitanje postojanja patnje u svijetu, ali na to pitanje ni ateisti nemaju odgovora, dok teistički pogled na svijet daje nadu koja je i privukla Collinsa na preispitivanje svojeg pogleda na svijet.

Zaključak je da ne bismo trebali ta pitanja stavljati ispod tepiha, bili mi agnostici, ateisti ili vjernici jer smo stvoreni kao bića koja mogu razmišljati pa bi bilo dobro to i koristiti, piše Mirko Planinić u svom tekstu za Vijenac Matice Hrvatske.

Prof. dr. sc. Mirko Planinić je bio prodekan za financije na Prirodoslovno-matematičkom fakulteti Sveučilišta u Zagrebu (PMF), a trenutno obnaša dužnost dekana istog fakulteta.

Prof. dr. sc. Planinić je na PMF-u magistrirao i doktorirao eksperimentalnu nuklearnu fiziku. Od 1993. godine zaposlen je kao znanstveni novak na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od 2000. do 2002. godine boravio je na poslijedoktorskom usavršavanju na Indiana University u SAD.

U zvanje docenta izabran je 2003. godine, u zvanje izvanrednog profesora 2008. godine, u zvanje redovitog profesora 2013. godine, a 2019. godine u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju. Prof. Planinić objavio je u koautorstvu više od 350 znanstvenih radova koji su citirani preko 21.000 puta.

Član je Upravnog vijeća Instituta Ruđer Bošković i Vijeća CERN-a kao predstavnik Hrvatske.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Vijenac