“Naša današnja civilizacija i kultura, koja je usvojila čisto intelektualni pristup svemu, protežući lažno autoritet znanosti na područje smisla života, etike, morala i ljudske duše (psihe), sužavajući čovjekove moći na inteligenciju, a svodeći etiku i pitanje dobra i zla na osjećaj užitka, zapostavila je, na svoju štetu, ovu, duhovnu i odgojnu dimenziju književnosti. I tu je problem koji mi danas imamo s izborom knjiga za lektiru. Ako je kriterij žanr, pa i tema, ako nema pedagoške, odgojne dimenzije, a nema je, onda se nikad nećemo složiti oko toga što bi učenici trebali čitati u nastavi hrvatskoga jezika. I onda je moguće staviti Harryja Pottera u lektiru (prije) kao i sada izbaciti Dnevnik Ane Frank. A posljedica toga je propuštanje onoga što je bitno. Koji je smisao znati nabrojati i prepoznati obilježja žanrova, književnopovijesnih stilova, ako nemamo smislenu liniju razvoja književnosti kao zrcala razvoja ljudskog duha? Kao da imate puzzle u kojima možete složiti pojedine dijelove dijagonalno ili vodoravno, ali vam nedostaje dio za potpunu, cjelovitu sliku.” – rekla je Matija Grgat, profesorica hrvatskog jezika i školska knjižničarka u XI. gimnaziji na predavanju održanom u Hrvatskom slovu pod naslovom “O nazivu i položaju kurikula Hrvatskoga jezika u reformi školstva”.
U nastavku donosimo njezino izlaganje u cjelosti.
Bit književnosti i njezina duhovna dimenzija
A. Književnost je, budući da je umjetnost, duhovna djelatnost. Donosi nam spoznaje koje nam niti jedna znanost ne može pružiti i doživljaje koje nije moguće drugačije prenijeti niti iskusiti nego pišući (pričajući) i čitajući (slušajući). Čitanjem (slušanjem) dajemo priliku autoru da nas uvuče u svoj svijet, koji mi dalje stvaramo surađujući s njim. Stoga, koliko je čitatelja, toliko je i novih svjetova.
Forma je pri tome sredstvo preko kojega se prenosi sadržaj i svaki pisac traži odgovarajuću formu preko koje će najbolje i najsugestivnije prenijeti ono što želi priopćiti. Forma je tako srasla sa sadržajem da je nismo svjesni dok čitamo, iako ona doprinosi tom procesu stvaranja svjetova. Kao što nismo svjesni ni dubine utjecaja na našu osobnost onoga što taj tren čitamo jer zbog uživljavanja, poistovjećivanja s likovima knjiga djeluje na nutrinu, dušu i duh čitatelja intelekt, emocije, imaginaciju, na svjesno, nesvjesno i podsvjesno u čovjeku). Čitajući, mi donekle zaboravljamo vlastiti identitet.
Stoga knjige valja birati pomno kao i prijatelje. Književnici su i sami svjesni toga utjecaja: Dante, Petrarca, Goethe, Puškin, Flaubert, Krleža, Ujević i dr., a najupečatljivije to sažima Cesarić u stihovima: Jer knjiga ta što držiš je u ruci,/ samo je dio mene koji spava,/ i tko je čita, u život me budi;/ probudi me i bit ću tvoja java (Pjesma mrtvog pjesnika).
I zato je književnost moćno sredstvo prijenosa ideja, duhovnih stanja i senzibiliteta kroz povijest do danas. Sve su stare kulture to znale. Generacije naših djedova i baka odgajale su se uz pomoć priča, bajka, pjesama, preko njih su se, između ostaloga, prenosila etička pravila i oblikovali željeni identiteti.
Naša današnja civilizacija i kultura, koja je usvojila čisto intelektualni pristup svemu, protežući lažno autoritet znanosti na područje smisla života, etike, morala i ljudske duše (psihe), sužavajući čovjekove moći na inteligenciju, a svodeći etiku i pitanje dobra i zla na osjećaj užitka, zapostavila je, na svoju štetu) ovu, duhovnu i odgojnu dimenziju književnosti. Pa se tako čuje kako je imperativ odgojiti čitatelja, kako je važno čitati pa što god bilo, ali nitko još nije naveo argumente zašto je to važno, koji je smisao toga. Zar nije smisao odgojiti čovjeka koji će znati razlikovati dobro od zla, istinu od laži, ispravno od neispravnoga, lijepo od ružnoga, zdravo od bolesnoga? Kako to da pored današnje svijesti o važnosti zdrave hrane za tijelo, nema svijesti o važnosti zdrave duhovne hrane za duh i dušu, nego se čak i učenicima pokušava u škole kroz lektiru progurati svakakvo duhovno smeće? I tu je problem koji mi danas imamo s izborom knjiga za lektiru. Ako je kriterij u kurikulu hrvatskoga jezika književnoteorijski: žanr, pa i tema, ako nema pedagoške, odgojne dimenzije, a nema je, onda se nikad nećemo složiti oko toga što bi učenici trebali čitati u nastavi hrvatskoga jezika. I onda je moguće staviti Harryja Pottera u lektiru (prije) kao i sada izbaciti Dnevnik Ane Frank.
Naša današnja civilizacija i kultura, koja je usvojila čisto intelektualni pristup svemu, protežući lažno autoritet znanosti na područje smisla života, etike, morala i ljudske duše (psihe), sužavajući čovjekove moći na inteligenciju, a svodeći etiku i pitanje dobra i zla na osjećaj užitka, zapostavila je, na svoju štetu, ovu, duhovnu i odgojnu dimenziju književnosti. I tu je problem koji mi danas imamo s izborom knjiga za lektiru. Ako je kriterij žanr, pa i tema, ako nema pedagoške, odgojne dimenzije, a nema je, onda se nikad nećemo složiti oko toga što bi učenici trebali čitati u nastavi hrvatskoga jezika. I onda je moguće staviti Harrija Pottera u lektiru (prije) kao i sada izbaciti Dnevnik Ane Frank.
A posljedica toga je propuštanje onoga što je bitno.
Izvori i dosezi književnosti
B. Književnost se, kao i ostale umjetnosti, rađa iz čovjekove duhovne potrebe da izrazi svoju unutarnju stvarnost, da objasni sebe i svijet u kojem živi te da utječe na nj. Osim što daje estetski užitak, odražava duh autora, ali i duh vremena – tj. prevladavajuća uvjerenja, mišljenja, vjerovanja, osjećanja – pogled na svijet. Nadahnuća su ovdje vrlo važna, inspiracija (lat. inspiratio – udisanje, nadahnuće).
Zato nam je književnost od velike pomoći u razumijevanju antropoloških odrednica ljudske naravi (tko je on i kakvo je biće), riznica duhovnih zakona, mudrosti i univerzalnih životnih vrijednosti i pouka te zrcalo različitih pogleda na svijet s njihovim posljedicama po čovjeka. Ujević izriče utjecaj svjetonazora na ljudski jednom rečenicom: „Ali, pitanje nazora o svijetu može biti već po sebi presudno za čovjekovu budućnost ili sudbinu, nazor o svijetu može se mehanički pretvoriti u njegovo spasenje ili propast.“
Mi danas živimo u zbrci i pomiješanosti svih svjetonazora i izgubili smo sposobnost njihova vrednovanja. Pristupom ponuđenim u kurikulu nastave književnosti tu sposobnost ćemo izgubiti još više jer i nije cilj steći mudrost, usvojiti životno važne spoznaje i vrijednosti, uvidjeti uzročno-posljedične veze u izmjeni književno-povijesnih epoha ni naučiti razlikovati i izabrati svjetonazor koji će te dovesti najbliže istini, sreći, unutarnjem skladu, već steći formalna znanja. Čovjekov um zahtijeva red, postupnost, analizu i klasificiranje, uzročno-posljedičnu logiku s određenim smislom. Koji je smisao znati nabrojati i prepoznati obilježja žanrova, književnopovijesnih stilova, ako nemamo smislenu liniju razvoja književnosti kao zrcala razvoja ljudskog duha? Kao da imate puzzle u kojima možete složiti pojedine dijelove dijagonalno ili vodoravno, ali vam nedostaje dio za potpunu, cjelovitu sliku. Umjesto znanja koja će učeniku omogućiti uspješniji, smisleniji, sretniji život, naučiti ga etici i moralu i pomoći mu da ih usvoji, imat će znanja na temelju kojih će usavršavati svoju kreativnost. Međutim, svatko dolazi sa svojim talentima i kao što svi ne mogu biti matematičari niti se baviti matematikom, tako ni književnici, glumci, redatelji, novinari ne mogu biti svi, a svi će propustiti ono što bi svatko od njih trebao dobiti: poticaj da osmisli svoj život, da traga za istinom, da pronađe obrasce i rješenja za vlastite probleme, da sazrijeva i usavršuje svoj duh.
Pa što bi nas književnost u tom smislu mogla poučiti?
1. Čovjek sebe od početka doživljava kao biće koje je dijelom u materijalnom, a dijelom u duhovnom svijetu. Oni su samo nevidljivom opnom odvojeni, a zapravo supostoje zajedno. Prvom pripadaju njegovo tijelo i nagoni, podvrgnuti tjelesnom zakonu , a drugom duh i ideali, podvrgnuti duhovnom zakonu. Ovi duhovni zakoni imaju vezu s njegovom dušom i nevidljivim, nadnaravnim svijetom, a po njima nadilazi tijelo i materiju. Što se više podvrgava duhovnim stvarnostima i zakonima, snažnije se može othrvati tjelesnim i jasnije vidjeti istinu. Opasnost koja ga prati od početka je da zamijeni ideale – istinske vrijednosti s idolima – lažnim vrijednostima i da im robuje.
2. Čovjek se nalazi u stalnoj napetosti između duhovnih i tjelesnih zakona, ali i unutar kozmičke borbe između dobra i zla, pa književnost u prvi plan stavlja upravo ljudsku sudbinu, obilježenu nemirom i neizvjesnošću jer je granica dobra i zla unutar čovjeka, a on pati za neostvarivim skladom, kojega se čovječanstvo sjeća u svojim mitovima kao nekog vremena prije nekakvog „pada“, kada nije bilo patnje ni smrti. Pokušava svoju životnu situaciju prevladati i o tome svjedoči u svojim književnim ostvarenjima. Dva su tipa, dva obrasca temeljna: Sizif i Job. Metaforički prvi je pobunjenik protiv božanskih zakona, kažnjen i osuđen na patnju i besmisleno ponavljanje uvijek istoga, drugi pravednik koji se drži zakona, stradalnik, kojeg patnja na kraju dovodi do dubljih duhovnih spoznaja i mogućnosti.
3. Čovjek se odlikuje razumskom i intuitivnom spoznajom; a stvarnost duhovnog posreduje preko analogija i simbola pa su oni neizbježna sredstva književnosti.
4. Zato na početku imamo mitove, epove, religijske knjige i uopće mitološko- religijski obilježena književna djela (Vede, Gilgameš, Biblija, grčke tragedije). Ta su djela čovjeka upućivala u život i pomagala mu vidjeti smisao životnog putovanja, obrasce življenja, riješiti nutarnje napetosti, osjećaje koji opterećuju, probleme grijeha (kršenja božanskih zakona) i savjesti….
Duša je ključna riječ – ona predstavlja našu unutarnju stvarnost s kojom su povezani (osim misli, osjećaja, doživljaja, mašte) savjest i besmrtnost života.
Sve to možemo pratiti od Gilgameša do 20. stoljeća. Nema djela u kanonu svjetske književnosti koje o njoj ne govori. Nju je kao temeljnu odrednicu označio Aurelije Augustin u svojim Ispovijestima, prvom autobiografijom, i to duhovnom. Kao što su grčki pisci tražili i pronalazili formu za svoja djela kojima su priopćavali doživljaj svijeta prvenstveno preko tragedije i epa, tako je i kršćanska slika svijeta tražila specifičnu formu u kojoj može izreći svoje iskustvo, prenijeti svjedočanstvo. Kršćanstvo je gradilo na onom vrijednom što je pronašlo u antičkoj kulturi. Zato je Dante bez problema i uspješno mogao ukomponirati antiku u svoju Božanstvenu komediju i Vergilija uzeti za vodiča na putu kroz pakao i čistilište (patnja i katarza, promjena života), kao simbola razuma, ali i antičke filozofije i književnosti – gdje se razboritost, vladanje nad svojim strastima, težnja za istinom i vrlinama cijenila jer donosi duševni mir i oslobađa čovjeka od patnji koje sam može prouzročiti u slučaju suprotnog ponašanja. Beatrice je pak simbol Božanske objave, ljubavi i milosti koja dušu može uzdići tamo do kuda razum ne dopire. A svojoj Božanstvenoj komediji namijenio je ulogu moralne filozofije, etike.
Riječ duša izblijedjela iz našeg svakodnevnog rječnika. Zamijenjena je pojmom psiha, s tim da je zbog uporabe u psihologiji iz ovoga pojma izbačen/nestao sadržaj koji ju je dovodio u vezu s dobrim i zlim djelovanjima (moralom, etikom) i besmrtnošću zato što o njima psihologija ne govori i njima se ne bavi.
Književnost je gledala cjelinu duše jer je iznutra pristupala tim stvarnostima i čuvala svijest o njihovoj povezanosti, ali i povezanosti s nevidljivim zakonom pravde koja se nad čovjekom izvršava, tako precizno prikazanim u grčkim tragedijama.
Stoga se bolje nego u psihologiji može pratiti što se s čovjekom događa i kakva postaje njegova duša:
– kad se iz nje ukloni savjest i vjera u besmrtnost pa zavladaju nagoni(Thérèse Raquin, Šktac, Stranac, Gospoda Glembajevi)
– kako ona progovara kad se savjest potisne i prekrši etički zakoni (Tri sestre, Bijeg, Misao na vječnost, Zločin i Kazna, Macbeth).
Književnost nas poučava:
– da je čovjek ograničeno biće i da je njegov razum uz to često zamagljen interesima, strastima, nagonima pa da mu je slika stvarnosti stoga iskrivljena, što na kraju uvijek stiže na naplatu
– da su razboritost poštivanje naravnih i božanskih zakona (istina, pravda) preduvjet sreće
– da su bol, patnja neizbježni, da su nam učiteljice u životu
– da je život stalna preobrazba preko katarze i spoznaje grešaka
– da je čovjek tajna sam sebi i drugima
– da je Ljubav najčudesnije iskustvo i najsigurniji put za čovjeka i zajednicu
– da nema sreće zločestu čovjeku dok se ne vrati na put dobra.
Književnost nas uči što se događa:
– kad čovjek emocionalno ranjen, vođen samo logikom i razumom preuzme ulogu božanske pravde (Razbojnici, Hamlet, Antigona),
– kad oslijepi od strasti (Patnje mladog Werthera, Otac Goriot, Gospođa Bovary, Ana Karenjina, Crni mačak)
– kad ga potpuno svlada strast ili zla misao, kad užitak stavi ispred etike, kad pokuša pobjeći od sebe i svojih problema (Crni mačak, Zločin i kazna, Baudelaireovo stvaralaštvo, Ujevićevo pjesništvo)
– kad se upusti u magiju i okultizam (Bakhe, Zlatni magarac, Medeja, Faust, Doktor Faustus, Oluja, Nadja)
– kad stvara novog čovjeka i novo društvo ne obazirući se na duhovne i etičke zakone i ljudsku narav (Očevi i djeca, Vrli novi svijet, Životinjska farma),
– kad povjeruje u Božju pomoć u najneizglednijim situacijama (Judita, Suze sina razmetnoga, Lurd, Zločin i kazna, Thérèse Desqueyrouxkad). Zanimljivo je da je upravo Zola, predvodnik naturalizma, materijalizma i negiranja duhovnoga u čovjeku, napisao roman Lurd, u kojem je opisao svoje svjedočanstvo o iscjeljenju triju žena u Lurdu, pripisujući to nepoznatim čimbenicima koje znanost još nije otkrila, radije nego da prihvati činjenicu kako je čovjek duhovno biće s otvorenim mogućnostima na tom području.
Ovdje su navedeni samo neki primjeri onoga što nas može poučiti i samo neka djela. Mogli bismo kao poantu navesti citat iz Odiseje koji govori sažeto iskustvo ugrađeno u tkivo svih kasnijih velikih književnih djela: »Aj koliko se tuže na bogove smrtnici ljudi /Govoreć, od nas zla da dolaze, à jade sami /Spremaju preko sudbìnē grijehom i drskošću sebi!“
Duhovno-egzistencijalni pristup književnosti u nastavi hrvatskoga jezika
Duhovno-egzistencijalni pristup pokazuje nam upravo te dosege književnosti da u totalitetu obuhvaća život i dušu čovjekovu i daje odgovore na univerzalna pitanja.
Književnost nam u književno-povijesnom pregledu pokazuje izmjenjivanje svjetonazora i ono što pojedini svjetonazor donosi baveći se sudbinom čovjeka i njegovom dušom. Zato bi bilo potpuno legitimno i nadasve korisno s duhovno-egzistencijalnog aspekta pristupati književnosti u nastavi i analizirati te svjetonazore:
– s obzirom na definiranje smisla života
– s obzirom na uvažavanje ili odbacivanje duhovne stvarnost
– s obzirom na ideale i ideje koje gaji, duhovnost koju njeguje, etiku koju ustanovljuje
– s obzirom na posljedice toga za čovjeka (kako se osjeća, kako živi) i u konačnici na društvo (mir, sklad ili nemir, kaos).
To su pitanja od životne važnosti za čovjeka i zajednicu, za čovječanstvo, osobito stoga što je pod utjecajem psihologije sužen sadržaj pojma psiha i što se bez ovakvih spoznaja sva znanja psihologije o psihi mogu koristiti kao sredstva manipulacije. Vrhunac je govora o duši moderna, a onda nastupom avangarde, koja se otvoreno borila protiv tradicije i koketirala s magijom i okultnim sve do sotonizma (nadrealizam) , urušava se samo shvaćanje umjetnosti, pod izlikom slobode umjetnosti oduzima se umjetnosti njezina sloboda traganja za istinom, a nameću se kroz umjetnost sadržaji koji će rastakati moral, napadati razum, uništavati osjećaj za dobro, lijepo, istinito. Da smo to uspjeli naučiti iz povijesti književnosti, ne bismo danas ponavljali, u još gorem izdanju greške onih stvaralaca i umjetnika koji su pridonijeli rušenju, a ne izgradnji vlastite kulture, vlastitog svijeta.
Književnost se tijekom 20. stoljeća profesionlizirala (pretvorila u umijeće ovladavanja tehnikom pisanja i ispustila iz vida čovjekovu sudbinu i njegovu dušu), omasovila se i postala trgovačka roba, amerikanizirala se – proročanski su to najavili J.-K. Huysmans, C. Baudelaire, A. G. Matoš – svi odreda ljubitelji estetike i poznavatelji duše, uz to svjedoci vremena koje je najavilo zlouporabu umjetnosti i umjetničkog stvaranja. Nije slučajno T. Mann u Doktoru Faustusu, propitujući duhovni identitet intelektualca svoga vremena, prikazao umjetnika kao Fausta. Svjedočeći o onome što se kao umjetnost ustoličavalo početkom 20. stoljeća, Matoš je s pravom ustvrdio da se umjetnička djela ne mogu suditi po moralnoj vrijednosti, ali isto tako da umjetnost oplemenjuje, a ne poživinčuje znajući dobro kako je cilj svega istančana duša.
Ljepota, estetika u formi pripada umjetnosti, ali se forma može koristiti da bi se ispunila sadržajem, idejama, duhovnim stanjima koja nisu dobra za čitateljev duh – pitanje je nadahnuća, čovjek je u duši otvoren plemenitom i životinjskom.
Književnost je u 20. stoljeću postala propaganda ideologija (komunizma, primjerice) ili ponuda za jedini smisao koji većina suvremenih ljudi naše zapadne kulture u životu vidi: užitak. A kako se pojam užitka može protegnuti do mazohizma i sadizma, do uživanja u zlu (o čemu piše E. A. Poe), postala je meta i takvih doživljaja. Tako se polako iz književnosti gubi njena bit, a gubi se i sposobnost uočavanja posljedica naših moralnih ili nemoralnih djelovanja na naš život kao i našeg osjećaja radosti ili depresije povezanog sa smislenim ili besmislenim življenjem.
O svemu tome nas može poučiti povijest književnosti. Može nam otkriti kako smo došli u labirint u kojem ne prepoznajemo više naravne zakone, a kamo li duhovne. Ali pri tom naš fokus u nastavi moramo preusmjeriti s književno-teorijskog aspekta koji se bavi formom i izvanjskim odrednicama i s povijesnog aspekta koji je puko navođenje teorija i činjenica na duhovni i estetski odgoj koji će probuditi duh učenika, podržati njihovu otvorenost prema pitanjima smisla, univerzalnim vrijednostima i istini. U takvom se pristupu uočavaju one dimenzije književnosti koje nam inače izmiču. Naime, sve ovisi o perspektivi i fokusu.
Za kraj, koliko je važan naš unutarnji svijet, moralnost, koliko je moćan svjetonazor s naglašenom vjerom u dobro, Boga, vječnost, ljepotu i spoznaja da je sve to u nama i da nam to nitko ne može oduzeti ni u progonstvu te koliko nam može pomoći u sazrijevanju i biti melem u najtežim trenucima, svjedoče citati iz Dnevnika Ane Frank (ovdje uzeti sa stranice Dnevnik Ane Frank www.os-vela-luka.skole.hr/upload/os-vela-luka/images/…/Dnevnik-Ane-Frank.pdf )
Najbolji lijek za one koji su uplašeni, usamljeni ili nesretni jest izaći van, nekamo gdje mogu biti posve sami s nebom, prirodom i Bogom. Jer samo tada čovjek osjeća da je sve kao što treba biti i da Bog želi vidjeti ljude sretne usred jednostavne ljepote prirode. Dokle god ovo postoji, a sigurno će uvijek postojati, znam da će uvijek, biti utjehe za svaku tugu, ma kakve okolnosti bile. I čvrsto vjerujem da u svim nevoljama priroda donosi utjehu. Oh, tko zna, možda neće dugo potrajati pa ću moći podijeliti ovaj neodoljivi osjećaj blaženstva s nekim tko osjeća poput mene (str. 79).
Kad je netko sjetan… Moj savjet glasi: “Izađi van, na polja, uživaj u prirodi i suncu, idi van i pokušaj se ponovno domognuti sreće u sebi i u Bogu. Pomisli na svu ljepotu koje još uvijek ima u tebi i oko tebe i budi sretan!”… otkrila sam da uvijek ima ljepote – u prirodi, suncu, slobodi, u tebi; sve ovo može ti pomoći. Pogledaj sve ovo, onda ponovno nađi sebe i Boga, i tada ćeš povratiti svoju ravnotežu. A tko je sretan, usrećit će i druge. Tko ima hrabrosti i vjere nikad neće skončati u bijedi (str. 85).
Zrelost koju pokazuje Ana zadivljujuća je, a potiče i nas na razmišljanje o tome kako smo odgovorni za ostvarenje boljega svijeta počinjući od sebe i onih koje imamo priliku odgajati:
Ljudi koji imaju vjeru treba da budu sretni, jer nije svakomu dano vjerovati u uzvišene stvari. Čak se nužno ne moraš bojati kazne poslije smrti; čistilište, pakao i nebo mnogi ljudi ne mogu prihvatiti, ali ipak vjera, bilo koja, održava čovjeka na pravom putu. Koliko bi plemeniti i dobri svi bili kad bi se, svake večeri prije no što usnu, prisjetili što se dogodilo tijekom dana i točno promislili što je dobro, a što loše. Tada se, i ne primjećujući, pokušavaš popraviti čim počne svaki novi dan; naravno, vremenom se može mnogo postići. Svatko to može činiti, to ne stoji ništa, a sigurno jako pomaže. Tko god to ne zna, mora naučiti i iz iskustva otkriti da “mirna savjest čini čovjeka jakim“ (str. 127).
Imam jednu istaknutu crtu karaktera koja mora zapanjiti svakoga tko me ma koliko dugo poznaje: moje poznavanje same sebe. Mogu sebe i svoje postupke motriti kao netko izvana. Mogu bez ikakvih predrasuda promatrati svakidašnju Anu, ne iznalazeći za nju isprike, i gledati što je u njoj dobro, a što loše. Ova “svijest o sebi” me opsjeda i svaki put kad otvorim usta znam čim progovorim je li to “trebalo biti drugačije” ili je “dobro kao što je rečeno”. Osuđujem toliko mnogo stvari u sebi; ne mogu ih sve imenovati. Sve više razumijem koliko su istinite bile tatine riječi: “Sva djeca se moraju brinuti za svoj odgoj.” Roditelji im samo mogu dati dobar savjet ili ih staviti na pravi put, ali konačno oblikovanje karaktera neke osobe leži u njenim vlastitim rukama (str. 128).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
