Nagrada „Dr. Ivan Šreter“, postanak, svrha, organizacija i rezultati natječaja, usporedbe sa sličnim izborima u Njemačkoj i Americi (I.)
”U radu[1] se govori o natječaju za najbolju novu hrvatsku riječ. Provodi ga časopis Jezik od 1992., a od 2006., materijalni i moralni pokrovitelj Zaklada je Dr. Ivan Šreter. Govori se o teškoj sudbini hrvatskog jezičnog mučenika, Ivana Šretera. Stradao je u Jugoslaviji zbog upotrebe dviju hrvatskih riječi (umirovljeni časnik umjesto penzionisani oficir), a u Domovinskom ratu oteli su ga, mučili i ubili pobunjeni Srbi”, piše prof. dr. sc Sandra Ham za HKV. Tekst prenosimo u cijelosti.
U svezi s hrvatskim riječima koje je upotrijebio I. Šreter (umirovljeni časnik), u radu se tumači postanak hrvatskoga vojnoga nazivlja u 19. st., njegova upotreba u Hrvatskoj 1941. – 1945. i otpor jugoslavenske politike, osobito jezične, prema tomu nazivlju. Govori se o ulozi znamenitog M. Krleže u proskribiranju toga nazivlja.
U radu se potanko tumače najbolje riječi s posljednjega natječaja iz 2020. i donosi se pregled svih do sada izabranih najboljih riječi.
Raspravlja se o odnosu hrvatskih, njemačkih i američkih natječaja, tijelima koja ih provode, kriterijima i načinu izbora novih riječi. Naglašavaju se razlike između tih natječaja – američki i njemački bira riječi iz upotrebe, dakle, već potvrđene riječi, hrvatski natječaj potiče govornike hrvatskoga jezika na stvaralački odnos prema vlastitom jeziku. Najbolje nove riječi ne nameću se govornicima, nego se predlažu umjesto tuđica ili se predlažu za imenovanje novih pojmova.
>(VIDEO) Stevo Culej uoči prosvjeda u Vukovaru: ‘Privatnom istragom o ubojstvu dr. Ivana Šretera došao sam do Pupovca’
> Miro Bulj: Godišnjica nestanka dr. Šretera – vladajući su odbili moj prijedlog vjerojatno zbog uloge Pupovca
UVOD
Natječaj za najbolju novu riječ u Hrvatskoj nema dugu tradiciju – skromni je početak bio 1992. kada je akademik prof. Stjepan Babić u Jeziku pozvao čitatelje da pošalju svoje prijedloge za najbolju i najgoru novu hrvatsku riječ. Od 2006. natječaj ima materijalnoga i moralnoga pokrovitelja, Zakladu „Dr. Ivana Šretera“ pa nagrada za najbolju novu riječ nosi ime: Nagrada dr. Ivana Šretera (Babić, 2007). Može se komu učiniti da 29 godina i nije kratko vrijeme, ali primjerice Nijemci već 50 godina proglašavaju svoje najbolje nove riječi, a Amerikanci 31 godinu.
Časopis Jezik, koji provodi natječaj, najdugovječniji je hrvatski jezikoslovni časopis, ugledan i među A1 znanstvenim časopisima. Izlazi bez prijekida od 1952. (Jezik). Zadaća mu je skrb o hrvatskom jeziku i po tome je postao simbol hrvatskoga otpora unitarističkoj velikosrpskoj jezičnoj politici. Nema uglednijega hrvatskoga jezikoslovca koji nije objavljivao u Jeziku. Prvih 17 godina uređivao ga je znameniti hrvatski jezikoslovac Ljudevit Jonke (Ham, 2007), sljedeće 34 godine Stjepan Babić, a sada je urednica autorica ovih redaka, Sanda Ham. Akademik Stjepan Babić jedan je je od najuglednijih i najpoznatijih hrvatskih jezikoslovaca, uvijek na braniku hrvatskoga jezika. (Stjepan Babić). Preminuo je 27. kolovoza 2021.
> Posljednji ispraćaj akademika Babića: ‘Cijeli život posvetio je očuvanju i izgrađivanju hrvatskoga jezika’
Hrvatska, Njemačka i Sjedinjene Američke Države nisu jedine zemlje koje proglašavaju najbolje riječi. Tu su Poljska, Švedska, Francuska, Engleska (Muhvić-Dimanovski, Skelin Horvat, 2008.) O natječaju i novim riječima redovito se prigodno godišnje piše u časopisu Jezik; vidi: Ham, 2019; Ham, 2021.
Njemački i američki izbori najboljih novih riječi
U Njemačkoj nije riječ o natječaju, nego o izboru najboljih riječi iz javnoga usmenoga i pisanoga jezika. Riječi su uglavnom nepoznatih autora, uočene su jer su se često pojavljivale u javnosti. Njemačke najbolje riječi izabire Društvo za njemački jezik: Gesellschaft für deutsche Sprache – GfdS, ono je i pokretač izbora. Od 1971. proglašavaju Nijemci svoje najbolje riječi godine i to u trima kategorijama: najbolju riječ koja je obilježila godinu, novu žargonsku riječ – riječ iz jezika mladih, pa čak i najbolji anglizam. Biraju Nijemci i najbolje rečenice, a od 1991. i najlošije riječi. U Njemačkoj nagrade nema, tek se javno istaknu izabrane riječi. Njemačko društvo osnovano je 1947. kao sljednik starijega Allgemeine Deutsche Sprachvereina iz 1885.
Društvo financira država i ono ima sličnu ulogu koju je imalo i hrvatsko ukinuto Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika – njegovanje jezika, brigu o njegovoj sustavnoj normiranost i prepoznatljivosti u globalizacijskim procesima. Hrvatsko je Vijeće osnovao ministar u Vladi Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Dragan Primorac 2005., a ukinuo ga je bez tumačenja ministar Željko Jovanović u Vladi Socijaldemokratske partije (SDP) 2012. Čin ukidanja bio je nasilan i s negodovanjem je i uz otpore primljen u hrvatskoj javnosti.
> Hrvoje Hitrec: Hrvatski je jezik kost u grlu protuhrvatskih aktivista
Međutim, politika je i opet bila jača od glasa kulture i znanosti pa je Hrvatska ostala bez državnoga tijela koje bi se brinulo o hrvatskom jeziku. (Vidi o postanku i nestanku Vijeća, zadaćama i potpunu dokumentaciju o radu Vijeća: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, 2013). U Hrvatskoj postoji Hrvatsko filološko društvo osnovano 1950., ali ono djeluje samo kao izdavač kroz svoje časopise, a među njima je i časopis Jezik. Međutim, Hrvatsko filološko društvo (HFD) ne sudjeluje u provedbi Jezikova natječaja i ne skrbi se o hrvatskom jeziku onako kako je to činilo ukinuto Vijeće. Naime, HFD svoju djelatnost iscrpljuje u izdavaštvu, a Vijeće za normu bavilo se normativnim i teorijskim pitanjima hrvatskoga standardnoga jezika.
Sve što se reklo za Njemačku, može se reći i za Sjedinjene Američke Države. Američko je društvo osnovano 1889. (približan prijevod, društvo se zove American Dialect Society) i već 31 godinu, od 1990., izabire svoje najbolje riječi čak u deset kategorija – političku riječ, digitalnu riječ, razgovornu riječ (riječ iz slenga – neformalnu riječ), najkorisniju, najuspješniju, najkreativniju, eufemizam, najčudnije (WTF riječ), oznaku godine (#hashtag), osjećajnik (emotikon).
Za razliku od Njemačkoga društva koje financira država, Američko se financira uglavnom od članarine.
Hrvatski natječaj za najbolje nove riječi
Između njemačkoga i hrvatskoga izbora riječi postoji stvarna veza, naime 1991. njemački jezikoslovac Horst Dieter Schlosser pozvao je Nijemce da izaberu najgoru novu njemačku riječ što je nadahnulo prof. Babića da pozove Hrvate da biraju svoje najbolje i najgore riječi. U Hrvatskoj je natječaj za nove riječi, a ne izbor iz postojećih riječi. Predlažu ih pojedinci kao autori, riječima se točno, imenom i prezimenom, znaju njihovi stvaratelji. Pokretač natječaja prof. Babić nazvao ih je jednom prigodom tvorbenjacima. (Babić, 1995, p. 79.)
Časopis Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, provodi natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ i dodjeljuje ju trima najboljim riječima Nagradu Dr. Ivan Šreter. Dodjela je javna i svečana i u čast Ivanu Šreteru odvija se u Pakracu ili Lipiku: Šreter je rođen u Pakracu, ali je životom i djelom vezan uz Lipik.
Natječaj „nema za cilj da proglasimo samo jednu novu riječ najboljom, nego da ljubitelje hrvatskoga jezika potaknemo na traženje i drugih novih riječi i tako potičemo njihove tvorbene sposobnosti, da populariziramo nove tvorenice, da potiskujemo nepotrebne i neprihvatljive tuđice, da razvijamo dobar hrvatski jezični osjećaj, uopće da i na taj način povećamo zanimanje za hrvatski književni jezik i bolje razvijamo njegovu jezičnu kulturu“ (Babić, 1993, p.128).
> Dr. sc. Vidović: Posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom kao crnogorska brana od velikosrpstva
Riječi pristigle na natječaj izabire povjerenstvo sastavljeno od osam do deset jezikoslovaca, književnika i vrsnih predstavnika različitih struka – fizike, tehnike, medicine. Valja znati da časopis Jezik nema stalnu potporu državnih institucija i da se financira pretplatom svojih čitatelja, a tako i sam postupak natječaja. Postoji nagrada za autore najuspješnijih triju novih riječi: do 2007. bila je to knjiga ili javno isticanje imena autora u časopisu Jeziku, a od 2007. riječ je o novčanoj nagradi.
Nagrade se dodjeljuju i javno proglašavaju u Danima hrvatskoga jezika i jedan ciljeva natječaja održavanje je uspomene na dane potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika (Ham, 2020, p. 112-113).
Natječaj i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967.
Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 28. veljače 1997. donio je odluku o proglašenju Spomen-tjedna Dani hrvatskoga jezika. Dani 11. – 17. ožujka, svake godine, proglašeni su Danima hrvatskoga jezika. Taj je nadnevak u povodu obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika koja se sastavljala i potpisivala 11. – 17. ožujka 1967. Deklaracija je bila prekretnica u jezikoslovnoj misli u nas – hrvatski su jezikoslovci, književnici i hrvatske kulturne i znanstvene institucije odbili surađivati u izgradnji umjetnoga i politički nametnutoga „hrvatskosrpskoga“ jezika (Ham, 2020).
> M. M. Letica: Osupnut sam Štambukovim umanjivanjem odgovornosti Kolanović, potpisnice protuhrvatske Deklaracije o zajedničkom jeziku
Deklaracija je bila hrvatski odgovor na unitaristički Novosadski dogovor iz 1954. Iz toga je dogovora izrastao Novosadski pravopis 1960. (Katičić, 2008).
Tim se pravopisom pokušalo u bitnome mijenjati hrvatsku pravopisnu normu. Unitaristički Novosadski dogovor poslužio za nametanje i širenje srpskoga jezika u javnom hrvatskom životu. Pod parolom „saveznoga“ jezika srpski je postao jezik diplomacije i vojske (Jonke, 1971, p. 251-384). Deklaracija je tražila pravo hrvatskoga jezika na javnu upotrebu u Hrvatskoj. Budući da onodobnoj unitarističkoj politici nije odgovaralo što su se hrvatske glave uzdignule iznad jugoslavenske močvare, na sudionike deklaracijskih zbivanja podignuta je hajka ne bi li se deklaracijski zahtjevi silom ugušili (Bašić, 2017). U spomen na te presudne dane, provodi se i natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ. Pobjedničke se riječi javnosti priopćavaju u Danima hrvatskoga jezika kao prinos obilježavanju deklaracijskih dana.
Natječaj i Ivan Šreter
Nagrada za novu najbolju hrvatsku riječ nosi ime hrvatskoga jezičnoga mučenika i hrvatske žrtve u Domovinskom ratu (Perković Paloš, 2018) – liječnika Ivana Šretera. Iako natječaj provodi časopis Jezik, moralni mu je i materijalni pokrovitelj Zaklada „Dr. Ivan Šreter“ koju su osnovali prijatelji pokojnoga Šretera (Babić, 2007, p. 32-33).
Dr. Ivan Šreter žrtva je jugoslavenskoga komunističkog režima: najprije je zbog upotrebe hrvatskih riječî umirovljeni časnik smijenjen s mjesta voditelja bolničkoga odjela u lipičkoj bolnici, potom je optužen da vrijeđao i omalovažavao „socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana“ i na kraju osuđen na zatvorsku kaznu.
Naime, bolesniku kojega je liječio u Lipiku „penzionisanom oficiru JNA“ upisao je u bolnički karton da je umirovljeni časnik. Izvorni dokument o tom događaju – rješenje disciplinskog postupka koji se vodio protiv Šretera na njegovu radnom mjestu u lipičkoj bolnici – objavljen je u časopisu Jezik (Ham, 2008). Iz dokumenta se jasno vidi da je upotreba hrvatskoga jezika bila doslovce opasna i da su gubila radna mjesta i ugled zbog hrvatskih riječi. U jugoslavensko vrijeme upotreba je hrvatskih riječi bila zabranjena (hrvatski pridjev umirovljeni umjesto srpskoga penzionisani), a osobito hrvatskoga vojnoga nazivlja (hrvatski vojni čin časnik umjesto jugoslavenskoga oficir).
Ivan Šreter i hrvatsko vojno nazivlje
Hrvatsko je vojno nazivlje u Jugoslaviji smatrano nacionalističkim i „protunarodnim“. Valja napomenuti da hrvatsko vojno nazivlje ima dugu tradiciju. Općenito se tvorcem hrvatskoga vojnoga nazivlja smatra poznati hrvatski leksikograf iz 19. st. Bogoslav Šulek (Šulek 1870-1912). On je za pravila vojne službe prevodio službovnike s mađarskoga jezika na hrvatski. Tako je nastao Naredbenik za kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo.
Prva je knjižica objavljena 1870., a slijedilo ih je još dvadeset, čini se da je posljednja bila otisnuta 1912. Šulekove su se knjižice u ta četiri desetljeća pretiskivale i mijenjale naslov, od naredbenika do službovnika: Službovnik za kraljevsko ugarsko domobranstvo. Riječ je o poznatom hrvatskom domobranskom nazivlju (Šulek, 1870-1912). Smatra se da su Šulekovi naredbenici i službovnici poslužili kao temelj za Tóthov Rječnik vojnoga nazivlja (Tóth, Schweitzer, Pandić, Spicer, 1900). Suvremeno hrvatsko vojno nazivlje utemeljeno je velikim dijelom na Šulekovim nazivima (Vince, 1990, p. 563-568; Samardžija, 2008, p. 84-86).
To je hrvatsko nazivlje upotrijebio Ivan Šreter nazivajući jugoslavenskoga oficira časnikom, to je nazivlje desetljećima je bilo proganjano ili je bilo predmetom poruge (Vince, 1990, p. 566-568; Ham, 2016).
Prijepori o hrvatskom vojnom nazivlju
Domobransko je vojno nazivlje predmetom izrugivanja u Hrvatskom bogu Marsu hrvatskog pisca Miroslava Krleže. Krležin je ugled češće presuđivao onomu o čem je Krleža s negodovanjem pisao pa se valja se zapitati je li i Krležino izrugivanje domobranskom nazivlju razlogom što je ono desetljećima bilo zabačeno? I je li Krležina kritika doista jezikoslovno opravdana?
Krleža je u svom znamenitom djelu Hrvatskom bogu Marsu (gdje opisuje sudbinu hrvatskih vojnika domobrana u Prvom svjetskom ratu) u Tumaču domobranskih i stranih riječi i pojmova Službovnik (koji je s mađarskoga prevodio Šulek, 1870-1912) ironično nazvao jednom od najčudesnijih hrvatskih knjiga kojoj on prvi posvećuje pažnju. Pažnja koju je Krleža posvetio Službovniku dovodi u svezu hrvatsku nesretnu sudbinu u Austro-Ugarskoj s hrvatskom jezičnom stilizacijom i to u najpogubnijem mogućem značenju:
> HAZU o ‘Deklaraciji o granicama srpskog jezika’: Ista velikosrpska politika koja je već proizvela ‘Načertanije’ i ‘Memorandum’ SANU-a
„… to je himna madžarskom, deakovskom domobranskom „pješačtvu“, pisana jezikom i pravopisom sedamdesetih godina (19. st., napomena S. H.), a dotjerana kasnijim visokoodnjegovanim stilom raznih naših lingvista, nagodbenjaka, unionista i akademika čistunaca, kojima se prohtjelo da to remek-djelo prozovu i „pravionikom za momčad i predpostavljenje… A kada se „zavija u razvitoj pruzi“, onda „momci pokrivaju svejednako momke prve vrste i to tako, da oni koji su u vrtištu najbliže stupe malko postrance… Skokimice nazadovanje u zavijanju, vrtištima i vatrozaptu“ ove madžarske sintakse, koja vrvi isto takvim madžarskim barbarizmima i germanizmima (koji su opet karikatura marijaterezijanskih baroknih kurijalnih i dvorskih galicizama).“ (Krleža, 1985, p. 344-345).
U jugoslavensko je doba povezivanje i poistovjećivanje određene politike s određenom jezičnom stilizacijom bilo uobičajeno, napokon, tako se Hrvate zastrašivalo endehazijskim hrvatskim kada im se htjelo oduzeti pravo na hrvatskost hrvatskoga. (Bašić, 2021)
Naime, u doba je Nezavisne države Hrvatske (NDH) 1941.-1945. (Gitman, 2011) postojala državna jezična politika – jezično zakonodavstvo. O toj politici i danas postoje brojne zlonamjerne zablude i sve do nedavno jezična je politika u NDH prikazivana kao nakazna i nepotrebna, a bila je potpuno zamagljena. Zahvaljujući knjigama M. Samardžije, jezična politika i jezik u NDH (Samardžija, 2008) – jezično razdoblje hrvatske povijesti od 1940. do 1945. – nije više zamagljeno. Samardžijina su istraživanja pomogla i da se uklone mnoge zablude o hrvatskom jeziku iz toga doba, osobito one koje su se širile i bivale poticanima od jugoslavenskih vlasti i režimskih velikosrpskih lingvista poput Pavla Ivića. (Opširnije o pogubnoj ulozi Pavla Ivića u demonizaciji hrvatskoga jezika u NDH, vidi: Samardžija, 2008, p. 79).
> Srpskim lingvistima hrvatski je varijanta srpskog jezika: Što o tome kažu hrvatski jezikoslovci?
Najproširenija je zabluda da je NDH bila kovačnica brojnih novih, nepotrebnih i uglavnom nakaradnih riječi. Tako su se u Jugoslaviji radi izrugivanja izmišljale tobožnje kovanice iz doba NDH, primjerice: međunožno guralo za bicikl ili okolotrbušni pandalodržač za remen. Samardžijini podatci govore da tomu nije tako i da je novih riječi skovanih u NDH tek 23 (među njima dakako nema međunožnog gurala ili okolotrbušnog pantalodržača). Tu su, primjerice, putničar za turista i putničarstvo za turizam, izostavnik za apostrof (i danas u upotrebi), prvoborac (kojega su „prisvojile“ partizanske vlasti za imenovanje onih koji su od početka Drugog svjetskog rata bili u partizanima), slikokaz za kino (Samardžija 2008:77).
Na Krležinu kritiku osvrnuo se znameniti hrvatski jezikoslovac Z. Vince. Nastojao je ublažiti Krležin udarac hrvatskomu jeziku tumačenjem da se hrvatsko vojno nazivlje nije moglo nesmetano razvijati i da je „… postojao dulji kontinuitet hrvatske vojničke terminologije, ona bi se s vremenom vjerojatno pročistila, odbacile bi se nakaradne riječi te nam ono što je ostalo ne bi bilo smiješno, kao što se to može činiti iz današnje naše perspektive.“ (Vince, 1990, p. 568)
[1] Ovaj je rad hrvatska inačica rada objavljenog u časopisu ST-OPEN i na HKV-u se objavljuje s dopuštenjem Uredništva ST-OPENA.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
