Dr. sc. Vidović: Posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom kao crnogorska brana od velikosrpstva

domagoj vidović crna gora srbija
Foto: Ivica Puljan; Dr. sc. Domagoj Vidović, 9. Neretvanski zbornik, Fah, Depositphotos; Fotomontaža: Narod.hr

Na srpsko nijekanje samobitnosti hrvatskoga jezika i posezanje za hrvatskim govorima (npr. bunjevačkim) i književnicima (poglavito dubrovačkim) hrvatska se javnost u velikoj mjeri naviknula. U posljednje vrijeme na njih, začudo, poprilično odrešito i jasno odgovaraju i različite hrvatske kulturne ustanove, pa u određenoj mjeri i politika. Međutim, zbog usmjerenosti nam na srpska posezanja ispod radara prolaze svojevrsni bočni napadi od naših istočnih susjeda. Tako je u hrvatskoj općoj i stručnoj javnosti gotovo nezapažena prošla objava Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016. u kojoj se, primjerice, Humačka ploča naziva spomenikom bošnjačkoga jezika. Naziv, pak, bosanski istočnohercegovački dijalekt zorno svjedoči o tome koliko je pridjev bosanski nespretan u nazivu bošnjačkoga jezika, piše dr. sc. Domagoj Vidović za Hrvatski tjednik objavljen 18. kolovoza.

Nož u leđa umjesto zahvale za gostoprimstvo

U sjeni srpskih posezanja za hrvatskim dubrovačkim književnicima odvija se tijekom dužega razdoblja od barem desetak godina i jedan manje vidljiv bočni napad na hrvatstvo renesansnih i baroknih književnika iz Boke kotorske i Svebarja (Bara s okolicom). Da tragedija bude veća, njegov je začetnik profesor Milorad Nikčević, jezikoslovac koji je na hrvatskim sveučilištima predavao četrdesetak godina i kojega se smatra hrvatskim prijateljem.

Nikčević je u članku Jedinstvo duhovnoga prostora i duhovnoga zavičaja Crne Gore i Boke kotorske (Lingua Montenegrina, VIII, 2011, str. 97–126), ne navodeći ni jedan jedini dokaz, ustvrdio kako su Bokelji u Boki kotorskoj i na svojim putovanjima stvarali i na „maternjem, crnogorskom jeziku“ te njihova književna djela smatra baštinom crnogorskoga naroda. Među ostalim, po njegovu su mišljenju benediktinci nakon pada Kotor pod vlast Nemanjića 1186. opismenjivali pravoslavne pisare, što se baš i ne slaže s „predanjima“ kako su benediktinci trovali pravoslavne monahe na Miholjskoj prevlaci.

Upravo Nikčević hrvatske književnike (npr. Ivana Bolicu, Jurja Bizantija, Ljudevita Paskalića, Andriju Zmajevića, Krstu Ivanovića, Ivana Antuna Nenadića i Stjepana Zanovića) iz Boke kotorske i Svebarja drži predstavnicima crnogorske renesanse, baroka i postbaroka. Među tim su književnicima neki koji su pisali isključivo na latinskome i talijanskome, a oni koji su stvarali na narodnome jeziku, pisali su stiliziranim hrvatskim jezikom dalmatinsko-dubrovačkoga književnog kruga (čemu svjedoče i mnogobrojni ikavizmi, npr. sliditi, kriposti u kratkoj pjesmi iz 1623. Kotoranina Jeronima Pime).

> Dr. sc. Domagoj Vidović: Opet smo godinu proveli u dokazivanju činjenice da je hrvatski zaseban jezik

Oni jesu stvarali na tlu današnje Crne Gore, ali nipošto nisu predstavnici crnogorske književnosti, svoj jezik nisu nazivali crnogorskim niti su njihova djela „baština crnogorskoga naroda“, kako Nikčević tvrdi. Među pisce koji pišu crnogorskim jezikom Milorad Nikčević uvrštava, primjerice, Julija Balovića koji je koncem XVII. stoljeća talijanski etnonim Slavo prevodio s Harvat te Krstu Mazarovića čija se knjiga Cvit kriposti (1712.) u Mletcima prodavala pod oznakom knjig hervatskih.

Velika je većina bokeljskih i barskih književnika svoju pripadnost dalmatinsko-dubrovačkomu književnom krugu (a Nikčević piše o nekakvu dalmatinsko-dubrovačkom standardnom jeziku valjda po uzoru na talijanske iredentiste kojima hrvatsko ime nije moglo prijeći preko usta) očitovala u međusobnoj komunikaciji s književnicima iz srednje i južne Dalmacije (npr. Kotoranin Ljudevit Paskalić pisao je poslanicu Hvaraninu Jeronimu Bartučeviću, njegov sugrađanin Maro Dragović spjevao je pohvalnu pjesmu Bartolu Kašiću u kojoj spominje vas rod hrvacki, Baranin Viktor Besaljić napisao je sonet posvećen Nikoli Nalješkoviću te svojevrstan predgovor prepjevu Pjesnima pokornim kralja Davida Ivana Gundulića, a njegov sugrađanin Andrija Prokulijan u svojemu je govoru veličao Marka Marulića).

S druge strane, njihovi su se zapadni druzi po peru o Bokeljima i Baranima pohvalno izražavali držeći ih našijencima te se divili njihovu stvaralaštvu i prirodnim ljepotama (npr. Vinko Pribojević hvalio je pjesništvo Jurja Bizantija, a Korčulanin Ivan Vidalić divio se hrvatskim gradovima među kojima spominje i Kotor).

> Dr. sc. Vidović o srpskom svojatanju hrvatske književnosti: ‘Neka zakonski zaštite srpsku bajku’

Uostalom, Kotor i Budva, po navodu Bernarda von Breidenbacha iz Mainza u hodočasničkom putopisu Peregrinatio in terram sanctam (1486.), pripadaju Slavoniji, pokrajini hrvatskoga kraljevstva (Schlaounia, provincia regni Croacie), a 1519. Švicarac Ludwig Tschudi Budvu naziva zadnjim gradom hrvatskoga kraljevstva. Tristotinjak godina poslije Ivan Franjo Jukić 1852. spominje „dosta Hrvatah od Bara do Spiče“, a August Harambašić u Izletu na Cetinje (1890.) navodi kako „katolici još i danas oko Bara i u samoj Arbanaškoj ponosno vele da su Hrvati“ potvrđujući navode o tituli hrvat-baše koju su nosili pravoslavci iz Crne Gore na turskoj Porti, ali i seoski glavari iz Zubaca kod Bara, najistočnijega većinski hrvatskoga katoličkog naselja u Crnoj Gori. U istome štivu Harambašić Crnu Goru vidi kao „kršnu zemlju junaštva i slobode“ te vrlo pohvalno govori o Crnogorcima napominjući kako je „crnogorsko srpstvo stvoreno umjetno, na temelju vjere“, dakle ne niječe crnogorsku samobitnost.

S obzirom na izneseno jasno je kako je tvrdnja koja se u posljednje vrijeme nastoji provući da je hrvatsko ime u Svebarju nekoć bilo prisutno jer je Osmanlijama hrvatsko ime bilo poznatije od crnogorskoga ne drži vode jer su Hrvati iz Svebarja hrvatsko narodno ime nosili prije te ga uščuvali i nakon oslobođenja Crne Gore, što je pravo malo čudo imamo li u vidu činjenicu da je taj kraj gotovo svaku izravnu društveno-političku vezu s ostatkom hrvatskoga prostora izgubio 1571. Osim toga, da su se katolički Bokelji smatrali Crnogorcima, teško da bi im nalagali da sve do 1918. ostavljaju oružje na Crnogorskome pazaru, izvan sjevernih kotorskih bedema. Na koncu, samo su Hrvati u Crnoj Gori baštinici izvorne romanske kulture u toj državi zato što su je jedini prigrlili i očuvali.

> Dr. sc. Vidović: HAZU u svoje okrilje primila dvoje potpisnika Dekaracije o zajedničkom jeziku

Da su romansko-hrvatska kulturna prožimanja bila obostrana, nedvojbeno potvrđuje činjenica da je velik dio bokeljskih (ali i dubrovačkih i drugih dalmatinskih) književnika romanskoga podrijetla ne samo prihvatio hrvatski jezik, nego i oblikovao hrvatske kulturne tijekove. Treba li napomenuti da takvih pojava u srpskoj i crnogorskoj književnosti nije bilo? Usto, hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti ujedno pripadaju nepravedno zanemarena djela u kojima se obilno spominje toponim Crvena Hrvatska poput Barske kronike ili Ljetopisa popa Dukljanina.

Ujedno treba napomenuti se u literaturi katkad navodi kako se dva najistočnija hrvatska marijanska svetišta nalaze u Boki kotorskoj, no postoji barem jedno još istočnije, Gospa od Ratca nedaleko od Bara protiv čije se devastacije ovih dana bore potomci barskih mučenika. Bar je od 1571. istočni rub hrvatskoga katolištva, no srednjovjekovna osobna imena, pridjevci i prezimena Ulcinjana, Drivašćana, Svačana i Skadrana pokazuju kako se hrvatski kulturni prostor nekoć prostirao i istočnije. Nije li pomalo paradoksalno da su se oko razvalina katoličke katedrale u Svaču, 25 kilometara sjeveroistočno od Ulcinja, za katoličku baštinu 2019. fizički otimali albanski muslimani te crnogorski i srpski pravoslavci dok to barski nadbiskup sa svojim svećenstvom i pastvom bespomoćno promatra?

Nijekanje postojanja Hrvata u današnjoj Crnoj Gori

Upravo je na Nikčevićevu tragu nedavno u jednome od najčitanijih crnogorskih dnevnika, Pobjedi, počeo izlaziti podlistak Steve Vučinića u kojemu se, barem u prvome nastavku, crnogorska obrana od srpskih posezanja uvelike svodi na nijekanje postojanja Hrvata, hrvatskoga jezika te spomena hrvatskoga imena u današnjoj Crnoj Gori (i ne samo u njoj nego na cjelokupnome štokavskom području).

U navedenome je podlistku potpuno prešućena činjenica da o postojanju Hrvata u Boki kotorskoj svjedoče strani putopisci (npr. Evlija Čelebija 1664., a Petar Andrejevič Tolstoj 1697. jasno je razlikovao Hrvate od Crnogoraca i Srba u tome kraju) i domaći ljudi (već spomenusmo kako je, kao i mnogim inim hrvatskim književnicima i slovničarima, i Bokeljima etnonim Slavo bio istoznačnica za Hrvata, da bokeljski književnici spominju vas rod hrvacki te da su se bokeljske knjige u Mletcima prodavale pod oznakom hrvatskih knjiga). U raspravu se o narodoslovlju južnih Slavena pritom uopće ne bih upuštao iako bih i o tome imao što reći jer autor potpuno izvan suštiva navodi misli Radoslava Katičića koji je itekako znao da hrvatski srednjovjekovni povijesni prostor nije prestajao na Cetini, Neretvi i Prevlaci.

> Dr. sc. Vidović: Udar na hrvatski identitet u Boki kotorskoj osnažen sve jačim pritiskom ideje ‘srpskoga sveta’

Pritom Katičić nikad nije odricao pravo drugim pripadnicima južnoslavenskih naroda na neke dijelove zajedničke baštine, ali se ni u znatno težim vremenima nije odricao hrvatskoga imena koje se od srednjovjekovlja spominje na cjelokupnome području povijesne Duklje. Hrvatsko se ime, naime, i nakon Drugoga svjetskoga rata protezalo na crnogorske dijelove Sandžaka (https://likemetkovic.hr/portal/zanimljivo-otkrice-domagoja-vidovica-hrvati-pravoslavci-u-crnogorskome-dijelu-sandzaka/), a u katoličkim se krajevima od Prevlake do Dobre Vode, i to u kontinuitetu, spominje do danas. Vučinića je pritom potrebno upozoriti na to da se Crna Gora spajala s Bokom kotorskom kao poseban entitet, a da su Muo u Boki kotorskoj i Spič u Svebarju na koncu austrougarske vladavine bili pravaška uporišta nepunih dvadeset godina nakon smrti Srećka Vulovića, tijekom čijega života na temelju „narodnih predanja“, navodno, u Boki ne bje Hrvata.

Postavlja se ujedno pitanje kako to da se Njegoš, kao začetnik suvremene crnogorske književnosti, ne proziva baštinikom navodnih „crnogorskih“ književnika Pime, Bizantija, Dragovića, Paskalića ili Zlatovića kad su već suvremeni bokeljski književnici poput Alfirevića, Čižeka ili Vide potpali pod hrvatski narodnosni ključ, a ni otkud Njegošev opis Crnogorskoga pazara na Tabačini pred Kotorom ako su Boka i Crna Gora povijesno isti prostor. Štoviše, autor se gradi nevježom, pa primjenjuje selektivni pristup vrelima (ne spominje glotonim hrvatski istoznačan glotonimu ilirski ni u Kašića ni u Šitovića, a ni već spomenuti etnonim Slaven istoznačan etnonimu Hrvat) vrlo sličan onomu kojim se služe i velikosrpski „stručnjaci“ koji proizvode barbarizme kao što je „lingvistički jezik“, a o čijim je metodološkim postavkama grehota govoriti.

Izostanak reakcije hrvatskih institucija

Upravo zbog bogate tisućljetne kulturne baštine Boke kotorske boli izostanak snažnije reakcije mjerodavnih hrvatskih institucija na pokušaj otimanja Bokeljske mornarice iz hrvatske matice, o kojemu je opširno pisao Ivo Škanata, što izaziva bojazan da će se sličan izostanak primjerene reakcije dogoditi kad se u ediciju Deset vekova srpske književnosti budu uvrštavali bokeljski književnici. Da hrvatskim Bokeljima nije lako ni sa svojim sunarodnjacima koji iz udobnoga položaja većine u domovini mudruju o nedostatnome iskazivanju nacionalnih osjećaja, razvidno je na primjeru odnosa prema onomastičarki Gracijeli Čulić i odjeka objave Kotorskoga misala.

> Dr. sc. Vidović: Svojatanje hrvatske književnosti – Gajo Petrović i srpska logika

Gracijela Čulić, naime, vrhunska je antroponomastičarka čija je knjiga Antroponimija Boke kotorske: od prvih spomenika do kraja XIX vijeka (1996.) jedna od najvrednijih knjiga hrvatske antroponomastike uopće. Nastajala je u ratnome vihoru tijekom kojega su se bokeljski Hrvati našli uza samu crtu razgraničenja. Iako se u tome razdoblju vrlo lako gubila glava, vlastito je ljudsko dostojanstvo branila i obranila perom. Teškim okolnostima unatoč autorica se nije ogriješila ni o jedno znanstveno načelo, a onaj tko zna čitati, u toj knjizi vidi trajan spomenik hrvatstvu u Boki kotorskoj, njegovu prožimanju sa supstratnom i adstratnom romanskom kulturom (koju su Hrvati ne samo očuvali nego i ugradili u vlastiti identitetski kod) te jasnu razliku između hrvatskoga s jedne te crnogorskoga i srpskoga antroponimijskoga fonda s druge strane.

Drugi su primjer hrvatskoga jala odjeci objave Kotorskoga misala. Za mjesto na kojemu se taj misal nalazi desetljećima se znalo, ali tek kad je u izdanju Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore objavljen, počelo je prekomjerno granatiranje dijela javnosti i sumnjičavost prema izdavaču premda je predsjednik HNV-a Zvonimir Deković nekoliko puta u javnim istupima istaknuo kako je najvažnije da je misal dostupan, što olakšava i buduće znanstvene rasprave.

Pravoslavne crkve s latinskim dovratnicima

Kad je riječ o znanstvenicima iz susjedstva, sve je razvidnije da im klimave dokaze s nepročitanih ili krivo pročitanih dokumenata podupiru „narodna predanja“ po kojima su i crkve s latinskim dovratnicima nekoć bile pravoslavne, pravoslavni manastiri izgrađeni koncem XVII. stoljeća navodno stariji od katedrale svetoga Tripuna iako ih nijedno vrelo na spominje. Međutim, ako koza laže, ne laže rog, pa se diljem Crne Gore katolička groblja nazivaju hrvatskima iako hrvatsko ime, kako veli autor, „narodna predanja“ ne spominju.

Svrha

Na koncu valja poručiti našim dragim južnim susjedima da im obrana od sjevernih susjeda neće biti učinkovita ako slabe saveznike s juga i zapada, čije su utvrde nekoć bile vojna, a danas su kulturna brana od najezde sa sjevera i istoka. Hrvatski su uglednici barem dva stoljeća riječju i djelom podupirali borce za crnogorsku samostalnost od Save Markovića Štedimlije do Jevrema Brkovića i Milorada Popovića, a Hrvati iz Crne Gore plebiscitarno su glasovali za izlazak Crne Gore iz srpskoga gnijezda. Nažalost, hrvatsku otvorenost prati hrvatska neobaviještenost i naivnost zbog koje cijenu najčešće plate naši ljudi na terenu, u ovome slučaju Hrvati u Crnoj Gori. Nadajmo se da ćemo ovoga puta biti mudriji.

Domagoj Vidović/Hrvatski tjednik

O autoru

* Domagoj Vidović rođen je u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranivši rad Nacrt za vidonjsku antroponimiju i toponimiju. Od 1. rujna 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević.

Danas radi na projektima Odjela za onomastiku i etimologiju te projektima Hrvatski mrežni rječnik (MREŽNIK) i Hrvatsko jezikoslovno nazivlje (JENA) koje podupire HRZZ. Ujedno je voditeljem Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.).

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.