Sanda Ham: Sarajevska obznana ne može ugroziti hrvatski jezik u Hrvatskoj, ali može izvan granica

Prof. dr. sc. Sanda Ham dala je intervju portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Prenosimo najzanimljivije dijelove tog razgovora:

O Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika:

Pitanje je bi li hrvatskoga jezika uopće danas bilo bez Deklaracije. Naime, unitaristička je politika u bivšoj državi vođena tako da se hrvatski jezik postupno potiskivao iz javne upotrebe. Najprije je takvomu postupanju 1954. dan legitimitet u obliku Novosadskoga dogovora, a onda se, pozivajući se na zaključke novosadskoga dogovora, na cijelom području bivše države nametao srpski jezik. Naime, Novosadski dogovor proklamira da su hrvatski i srpski jedan jezik i da im je upotreba ravnopravna na cijelom „srpskohrvatskom teritoriju“. Dakako, u duhu se novosadarija čak i ne govori o dvama jezicima, nego o dvjema varijantama, ijekavskoj i latiničnoj, ekavskoj i ćiriličnoj. Ta se ravnopravnost tumačila i provodila tako da se srpskomu jeziku uvijek davala prednost, da se nije dopuštalo da se beogradska izdanja novina, zakona i ostalih „saveznih“ izdanja prevode na ostale jezike u Jugoslaviji, nego je u duhu „ravnopravnosti“ prednost uvijek imao srpski. Kada kažem na ostale jezike, tu ne mislim samo na hrvatski, nego i na slovenski i makedonski. Postojala su tada, poslije 1954., u Jugoslaviji tri jezika – srpskohrvatski/hrvatskosrpski kao jezik jezika s dvjema varijantama, makedonski i slovenski. Bosanski i crnogorski tada se uopće i ne spominju kao mogući posebni jezici.

Hrvatski jezikoslovci koji su potpisali Novosadske zaključke, svjesni opasnosti koja se nadvila nad hrvatskim jezikom, svoje su potpise dali uz određene uvjete, međutim, ti uvjeti nisu bili poštovani. Primjerice, prof. Ivšić svoj je potpis ovako uvjetovao: „Ovaj potpis dajem s napomenom da izjava u t. 4. Zaključaka ne smije služiti za propagandu ekavskoga izgovora na dosadašnjem ijekavskom književnom području“ (Točka 4. glasi ovako: „Oba izgovora, jekavski i ijekavski, također su u svemu ravnopravna.“), a prof. Josip Hamm ovako: „U saveznoj administraciji, u školstvu, u vojsci, u zakonodavstvu treba jednako upotrebljavati i jedan i drugi izgovor.” Usprkos tomu, savezni je jezik bio srpski, a tako i jezik diplomacije, vojske, administracije, a postupno se srpski, kao „zajednički“ i „isti“, uvlačio u cijeli javni prostor, pa i u škole.

Kap koja je prelila čašu, svjedoči prof. Radoslav Katičić, bile su glavne vijesti u 19,30 koje su se u Hrvatsku prenosile iz Beograda na srpskom jeziku, drugim riječima, hrvatski je jezik u javnom hrvatskom prostoru bio potisnut i ugušen. Deklaracija je bila kamen međaš, kako je rekao prof. Stjepan Babić, poslije Deklaracije više ništa nije bilo isto. Ako je tko i vjerovao u utopijsku zamisao hrvatske ravnopravnosti u Jugoslaviji, Deklaracija je prizivala zdravom razumu koji je govorio da je ugrožavanje jezika ugrožavanje i nacionalnog identiteta. To je Deklaracija potpuno osvijestila i u tom je veličina njezinih sastavljača i potpisnika jer su se institucijski i organizirano, svjesno i usprkos opasnosti, stavili u službu hrvatskoga jezika, a tako i hrvatskoga naroda, a protiv „zajedničkoga“ jezika i velikosrpske politike. Otpor je hrvatskih institucija unitarističkom i velikosrpskom duhu tako postao danost i činjenica o kojoj se u Jugoslaviji moralo povesti računa i s kojom su se unitaristi i jugoslaveni morali razračunavati jer je prijetila slomu njihove ideologije. Napokon, Deklaracija je dala zamaha i Hrvatskom proljeću, a poslije Hrvatskoga proljeća pitanje slobodne Hrvatske bilo je samo pitanje vremena.

O ukidanju vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika:

U Republici su Hrvatskoj djelovala dva Vijeća za hrvatski jezik koja su skrbila o hrvatskom književnom (standardnom) jeziku.

Budući da je oba Vijeća osnovalo Ministarstvo znanosti, mirne se duše može reći da je bila riječ o državnoj skrbi za hrvatski jezik povjerenoj istaknutim hrvatskim jezikoslovcima izabranima kao predstavnicima hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova, ali ponajprije vrsnim stručnjacima na svojim užim jezikoslovnim područjima.

Prvo je vijeće bilo Vijeće za normu hrvatskoga jezika, osnovalo ga je 16. ožujka 1998. Vijeće za jezikoslovlje i hrvatski jezik pri Ministarstvu znanosti i tehnologije radi promicanja jezične kulture u Republici Hrvatskoj. Predsjednik je Vijeća bio S. Babić, a članovi D. Brozović, S. Ham, M. Kačić, R. Katičić, T. Ladan, M. Machiedo, M. Mamić, M. Moguš, M. Samardžija, S. Težak i S. Vrljić. „Svrha je Vijeća opća briga za hrvatski jezik, čuvanje njegove izvorne tradicije i nastojanje oko pravilne upotrebe na svim područjima njegove upotrebe.“ (Pravilnik Vijeća, čl. 3.). Vijeće je djelovalo do 2000. Do sada zapisnici i odluke sa sjednica Vijeća nisu objavljeni, ali nadamo se da će ih Jezik objaviti još ove godine.

Dugo je vijeće bilo Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Osnovano je 14. travnja 2005. pri Vladi Republike Hrvatske, pri njezinu Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Osnovao ga je ministar Dragan Primorac. Predsjednik mu je bio R. Katičić, a članovi M. Ježić, I. Pranjković, D. Pavličević-Franić, M. Peti, Lj. Kolenić, D. Brozović Rončević, M. Turk, B. Tafra, M. Mamić, I. Zoričić, J. Božanić, T. Ladan – poslije njegove smrti na njegovo je mjesto izabran M. Samardžija.

„Prema Odluci ministra zadatci Vijeća jesu:
– voditi sustavnu stručnu skrb za hrvatski standardni jezik
– raspraviti aktualne nedoumice i otvorena pitanja hrvatskoga standardnoga jezika
– upozoravati na primjere nepoštivanja ustavne odredbe o hrvatskome kao službenome
jeziku u Republici Hrvatskoj
– promicati kulturu hrvatskoga standardnog jezika u pisanoj i govornoj komunikaciji
– voditi skrb o mjestu i ulozi hrvatskoga standardnog jezika s obzirom na pristupanje Republike Hrvatske Europskoj Uniji
– donositi rješenja u svezi s dotjerivanjem norme hrvatskoga standardnog jezika
– pratiti jezičnu problematiku i utvrditi načela u pravopisnoj normi.“ (Poslovnik o radu Vijeća, čl. 2.)

Vijeće se redovito sastajalo, donijelo brojne zaključke, ali i ministru uputilo pravopisna načela i prijedlog da se izradi pravopisni priručnik na temelju tih načela. Nadahnuti pravopisnim načelima Vijeća, nastali su Babić-Mogušev Hrvatski pravopis (ŠK, 2010.) i Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis (ŠK, 2005., 2008., 2009., 2012.). Dana 8. svibnja 2012. odlukom tadašnjeg ministra Željka Jovanovića Vijeće je raspušteno, pravopisi izrađeni na temelju pravopisnih načela Vijeća „ostavljeni su izvan snage“. Pravopisu nastalom nakon ukidanja Vijeća, Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ, 2013.), ministar Jovanović dao je preporuku za upotrebu u školama.

Hrvatska javnost nikada nije dobila službeno tumačenje odluke o ukidanju Vijeća. Zapisnici sa sjednica Vijeća, odluke Vijeća i prateća dokumentacija objavljeni su u Jeziku 2013., god. 60., br. 2. – 4.

O “Deklaraciji o zajedničkom jeziku”:

Tu bi Deklaraciju bolje bilo nazivati Sarajevskim manifestom ili Sarajevskom obznanom jer je u Hrvata značenje riječi deklaracija već zauzeto časnom hrvatskom Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. i bliskoznačnom Sarajevskom deklaracijom iz 1971.

Sarajevski manifest, ili bolje obznana, dijelom je projekta Jezici i nacionalizmi koji kruži prostorima bivše Jugoslavije zagovarajući umjesto nacionalnih jezika, bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, jedan „zajednički jezik“ i proglašavajući nacionalne jezike izrazom agresivnog nacionalizma u segregacijskom značenju. Održane su od travnja do studenoga četiri „konferencije“, po jedna u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu. Na tim se „konferencijama“ otvoreno pozivalo na zanemarivanje i potiskivanje nacionalnoga imena jezika. Naime, pokretači projekta očito su ocijenili da nije vrijeme da se sve karte stave na stol pa za sada govore o zajedničkom jeziku i ime mu očito izbjegavaju, a govornike upućuje da jezik kojim se služe nazivaju samo „jezik“, bez nacionalnog imena.

Hrvatska Deklaracija iz 1967. traži od tadašnje države da se u ustav unese odredba koja će jamčiti „jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga“ i da se „osigura dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.“ Sarajevski manifest pak traži, za sada na neformalnoj razini jer nema snagu kakve zakonske odredbe i nije (još) podnesen kao prijedlog kakvom zakonodavnom tijelu, posve suprotno. Traži brisanje jezičnih razlika smatrajući ih izmišljenima, tvrdi da četiri jezika ne postoje, nego da je riječ o standardnom jeziku s četirima varijantama, a da je razlikovanje jezika učinak nacionalističke i „segregacijske“ politike. Pogubnost takvoga gledanja na jezično pitanje Hrvati su osjećali više od stoljeća – prijetilo je zatiranju jezika i kulture na hrvatskom izrečene.

Hrvatski je jezik danas i službeni jezik EU i sama ga ta činjenica i formalno izdvaja od srpskog, bosanskog i crnogorskog. Sarajevska obznana ne može ugroziti hrvatski jezik u Hrvatskoj, ali može izvan granica. Pokušaj je to stvaranja jezika koji bi bio zajednički stanovnicima BiH bez obzira na njihovu stvarnu jezičnu i nacionalnu pripadnost. Stvori li se takav jezik, a manifestno mu se teži, pokušat će se sljubiti s crnogorskim i srpskim i kao takav „zajednički jezik“ ponuditi EU na prihvaćanje i oslužbovljenje.

Prisjetimo se, uoči prijama u EU Hrvatska je bila zabrinuta oko priznavanja hrvatskoga jezika kao službenoga jezika. Nad Hrvatskom je tada bila prijetnja bosanskohrvatskosrpskoga jezika, a sada je nad pojedinim državama pristupnicama prijetnja „zajedničkoga jezika“ nazvanog standardnim jezikom s četirima varijantama.

Iz sarajevskoga manifesta ne može izići ništa dobroga jer nikada iz tih manifesta i nije – takvi su se manifesti, zvali se oni Bečki dogovor (iz 1850.), Novosadski dogovor (iz 1954.), Skerlićeva anketa (1913.) ili sadašnja Deklaracija o zajedničkom jeziku, iscrpljivali u gušenju nacionalnog jezika i osporavanju nacionalnoga bitka, a sve pod parolom međunacionalne sloge. Segregacija je novouvedeni pojam i čini se da smo time dobili novu demagošku objedu. Naime, ono što se u zakonodavstvu EU naziva pravom svakoga naroda na upotrebu svojega jezika i pisma, sarajevski manifest naziva segregacijom.

O geopolitičkom projektu “Zapadnog Balkana”:

Manifest se usredotočio samo na države u kojima su književni jezici štokavski stilizirani i na štokavski dio Hrvatske, tako da su granice „zajedničkoga jezika“ uglavnom granice dijalekatne štokavštine i prate memorandumsku granicu velike Srbije. Sve nas to vrlo neugodno podsjeća na velikosrpske težnje i prije više stoljeća nametanu teoriju prema kojoj se narode određuju jezično, pa su svi štokavci Srbi, kajkavci Slovenci, a tek čakavci Hrvati.

Povijest nas uči da je danas na djelu sličan igrokaz kao i tada, da se s hrvatskim jezikom postupa tako da se o njemu odlučuje izvan njega, da se Zagreb kao središte odlučivanja o hrvatskom jeziku isključuje i da se težište ponovno prebacuje izvan granica Hrvatske.

Ideolozi su takva cijepanja Hrvata prema kriteriju jezika bili u 19. st. na slovenskoj strani Jernej Kopitar, a na srbijanskoj V. S. Karadžić. Njihovo je grabljenje Hrvata kao plijena išlo tako daleko da se Karadžić žalio da „nikako da natjera Hrvate da priznaju da su Srbi“, a smatrao je samoga sebe potpuno pozvanim za pitanja hrvatskoga jezika tako da nam je u prvoj polovici 19. st. dao izliti ćirilična slova koja bi nam uvrstio u našu abecedu. Naime, smetali su mu hrvatska slova s dijakritičkim (nadslovnim) znakovima.

Uz prijedlog osam novih slova (ђ, ж, љ, њ, ћ, ч, ш, џ) kojima želi zamijeniti dj, ž, lj, nj, ć, č, š, dž, o hrvatskim slovima u hrvatskom slovopisu Karadžić govori ružno, piše Kopitaru da je navodno jedan stari kanonik rekao: „… kad se po Gajevoj ortografiji napiše n. pr. pisati pa mu nad s muha otavi trag, onda će se s čitati kao š.“ Osobito je zabrinjavajuće bilo, u cijeloj toj stvari oko latinice i ćirilice, što je Karadžić, a kako sam kaže, već dao rezati i lijevati nova slova za hrvatsku latinicu: „Ja sam nova slova za latinsku bukvicu radi našijeh riječi već pripravio, samo da se izrežu i saliju; ali mi se sad valja nakaniti, da što napišem, u čemu ću ih pokazati i objaviti. Najznatniji ljudi Vaši, s kojima sam se razgovarao o ovom poslu, pristaju na moje misli…“ Očito je smatrao da Hrvati nemaju pravo glasa oko svojega slovopisa zboriti, kao što i danas Sarajevska obznana oduzima Hrvatima pravo da svoj jezik uređuju kako žele.

Dakle, Sarajevska obznana o zajedničkom jeziku nije daleko odmaknula – o hrvatskom se jeziku i opet želi odlučivati izvan Hrvatske, a nositelji i sastavljači te obznane smatraju da su pozvani raspravljati o pitanjima hrvatskoga jezika i nuditi nama Hrvatima svoja jezična rješenja.

Izvrstan je i poučan primjer Kallayeve Bosne ili koncept bosanske nacije i jezika koji je stvorio B. Kallay krajem 19. st. da bi nacionalnu raznolikost u BiH, koja je i tada bila mogući uzrok nestabilnosti u Carevini, mogao nadzirati. Jezik je tu igrao veliku ulogu jer je bitan pronositelj Kallayeva koncepta bosanske nacije bila Gramatika bosanskoga jezika objavljenja u Sarajevu, 1890. Ta se gramatika u svoje doba imala smatrati bjelodanim dokazom postojanja bosanskoga jezika kojim, tvrdilo se, govori bosanska nacija. Izvan tih ideoloških okvira, stvarnost je bila drugačija – jezik je u bosanskoj gramatici glavinom bio prema vukovskim načelima normiran, ukinute su tada nacionalne škole i prognani su nacionalni jezici. Usporedimo li Kallayevu politiku sa sadržajem Sarajevske obznane, lako ćemo uočiti da nismo daleko odmaknuli – zaziv za zajedničkim jezikom zaziv je za ukidanjem nacionalnih jezika, za zanemarivanjem nacionalnih posebnosti. Jedan jezik, jedna nacija – pitanje je koliko trebamo čekati da se toj jednoj naciji s jednim jezikom nadjene jedno ime. Možda će to i opet biti, kako je Jovan Skerlić 1913. godine demagoški nudio Hrvatima latiniziran srpski jezik, nudeći nam kao zajednički jezik istočno narječje (srpski jezik) pisano latinicom jer “Brojem veći i kulturom jači deo srpsko-hrvatskog naroda govori istočnim narečjem…”

O budućnosti hrvatskoga u vremenu globalizacije:

Mislim da ne trebamo biti zabrinuti, ali trebamo biti oprezni i djelotvorni.

Ne trebamo smetnuti s uma da u Hrvatskoj stasa glasna skupina mlađih jezikoslovaca koja se protivi jezičnomu normiranju i koja je time na tragu sarajevskoga manifesta, ne samo idejno, nego i stvarno, svojim radom i fizičkim sudjelovanjem na „konferencijama“ Jezika i nacionalizama podupire jezični unitarizam kojim se upravlja iz Beograda – barem tako zaključujemo prema osobama koji su organizatori i potpisnici Obznane. Naime, zazivajući nenormiranje ili samonormiranje standardnoga jezika izravno se podupiru neke točke manifesta, primjerice „prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.“

Ne treba zaboraviti da postoje i interesne skupine unutar jezikoslovne zajednice koje se brinu za svoj financijski boljitak, a ne za boljitak hrvatskoga jezika. Njima je u interesu da se Vijeće ne osnuje i zakon ne donese, ali i da se sarajevski manifest u Hrvatskoj prikaže nebitnim i rubnim – bez zakonske regulative položaj je interesnih skupina neupitan, a marginalizacijom očitoga nasrtaja iz Sarajeva, marginaliziraju i činjenicu da bi trebali ozbiljno reagirati i znanstveno raskrinkati Sarajevsku obznanu.

Globalizacija prijeti jezicima koji su mali brojem govornika, ne zbog toga što EU ima nešto osobito protiv Hrvata ili hrvatskoga jezika, nego je globalizacijska narav takva da guta nacionalne posebnosti. Djelotvornost vidim u Vijeću za normu i boljoj zakonskoj zaštiti hrvatskoga jezika. U tom smo smislu mi iz Jezika uputili otvoreno pismo hrvatskoj javnosti i ono je još uvijek otvoreno je za potpisivanje – svatko od nas može dati prinos boljitku hrvatskoga jezika, barem potpisom na pismo kojim se traži snažnija državna skrb (Deklaracija o hrvatskom jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti).

Otvorenim pismom odajemo priznanje Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, tom slavnom događaju iz naše povijesti, dajemo hrvatskoj javnosti na znanje da jezični unitarizam ne miruje, da se i opet pokušava osporiti opstojnost i samobitnost hrvatskoga jezika i uopće, da je potrebna brižnija zakonska regulativa hrvatskoga jezika u javnoj upotrebi koja uključuje i osnivanje krovnog jezičnog tijela, Vijeća za normu hrvatskoga jezika – drugim riječima, pozivamo na organiziranu skrb o hrvatskom jeziku koja kreće iz državnog vrha. Odmahivanje rukom na Otvoreno pismo i umanjivanje onoga na što se pismom upozorava i što pismo traži ne znači da opasnost ne postoji i da brižnija državna skrb nije potrebna – nije trebalo čekati ni mjesec dana od objavljivanja Jezikova otvorenoga pisma pa se Sarajevska obznana obrušila na nas.

Kada je o anglizmima riječ, svake godine Jezik raspisuje natječaj za najbolje nove riječi koje bi ponajprije trebale biti zamjene za nepotrebne anglizme i tuđice. Časopis Jezik ima znakovitog i važnog podupiratelja u Zakladi „Dr. Ivana Šretera“ koja je pokrovitelj našega jezičnoga natječaja. Jezik svake godine izabire najbolje nove hrvatske riječi, a Zaklada dodjeljuje novčane nagrade i organizira svečanost dodjele u Pakracu ili u Lipiku, kako koje godine. Nagrade nisu zanemarive, 5000 kn za prvu riječ, 3000 kn za drugu i 1500 kn za treću. I ove smo godine od dvjestotinjak riječi pristiglih na natječaj izabrali tri najbolje riječi, a bit će proglašene u svibnju, na svečanoj dodjeli. Naš natječaj ne znači da je njime hrvatski jezik zaštićen od tuđica, ali znači poticaj da se nepotrebne tuđice zamijene hrvatskim riječima, da hrvatski jezik ima bogate tvorbene mogućnosti i da se treba služiti njima.