U organizaciji odjela za politologiju Matice hrvatske, u četvrtak je 14. lipnja 2018. održana tribina “Konzervativizam jučer i danas: što očuvati, što obnoviti?” na kojoj su djelovali , Jure Vujić, politolog i pravnik, dr. sc. Stipe Kljaić, Hrvatski institut za povijest, dr. sc. Filip Hameršak, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, i Leo Marić student povijesti kao moderator.
Jure Vujić, pročelnik odjela za politologiju i politolog, u svom izlaganju “Konzervativna revolucija danas: terminološki i sadržajni prijepori“ osvrnuo se na aktualnost izreke francuskog filozofa i književnika Albert Camusa: „ svaka generacija osjeća potrebu mijenjati svijet dok mi pripadamo generaciji koja naprotiv treba očuvati ono što ostaje od svijeta i zaštiti ga od rastvaranja“ kao dobra ilustracija današnjeg preporoda konzervativizma u Europi.
> Jure Vujić: Doba “post-istine” i sprege lažnih vijesti i politike
Naglasio je kako je teško reći što danas treba očuvati i obnoviti s obzirom na stupanj lijevo-liberalne dekonstrukcije i mentalne kontaminacije u zapadnim društvima, od prosvjetiteljstva do danas. Stoga je danas konzervativizam eminentno revolucionaran s obzirom na lijevo-liberalnu kulturnu hegemoniju i jednoumlje. Iznoseći presjek različitih idejnih konzervativnih stremljenja, Vujić je istaknuo kako Konzervatizam kao pojam pronalazimo već kod Chateaubrianda 1818. te da postoje brojne su škole europskog konzervativizma: tradicionalni konzervativizam s kontra-revolucionarnom strujom Josepha De Maistrea i Louis de Bonalda, kršćanski korporativizam Rene de La tour du Pina, tradicionalni njemački konzervatizam romantičarskog pokreta sa F. Gentzom, Novalisom, A. Müllerom, Schlegelom kao romantičarska reakcija na modernu i zagovaranje na povratak starog monarhističkog poretka. Moderna njemačka konzervativna revolucija Weimarske republike kao pokušaj sinteze revolucionarne strategije i konzervativne misli, koji artikulira ideološke matrice idealizma, nacionalizma i političkog protu-liberalnog romantizma. Dakle, konzervativna misao nije unidimenzionalna i uvijek treba imati na umu njezinu heterogenu više tradicijsku društvenu i prostorno-vremensku dimenziju.
Vujić je naglasio kako se upravo preporod konzervativizma u Europi događa i na ljevici, primjerice kod tzv. „Konzervativne ljevice“ i tzv.„Orwellovaca“. Kao sloj „slobodnih i nekonformističkih„ post68-osmarskih intelektualca, oni artikuliraju često proturječan par „desnice vrednota“ i“ lijeve politike“, anti-totalitarni diskurs pod utjecajem Orwella i Koestlera, i često su kritični u odnosu na suvremeni militantni antifašizam . Lijevi konzervativci među kojima Chantal Delsol, filozof, Jean-Pierre Le Goff, filozof i sociolog, François Cusset povjesničar ideja, i Matthew Grimpret i drugi europski konzervativni mislioci poput Roger Scrutona, zagovaraju primjenu načela „Phronesisa“ umjerenosti na političkom, gospodarskom i društvenom području, i to kada upravo neumjerenost „hybrisa“ se javlja i prevladava sa društvenim inženjeringom, tehnokratskom neoliberalnom politikom, i gospodarskim financijskim monetarizmom.
Dr. Stipe Kljaić je u svom izlaganju “Milivoj Magdić i njegova konzervativna kritika velikih ideologija 20. stoljeća” prikazao višeslojnost stavova i ideja Milivoja Magdića. Bio je komunist, početkom 1930-ih priklonio se socijaldemokraciji, a pod utjecajem staljinističkih procesa postao protivnik komunizma i zagovornik hrvatske državne neovisnosti. Magdić je kao kršćanski tradicionalista bio prožet sa socijalnom naukom katoličke crkve a svojim radovima i tezama nastoji povezati načela socijalne demokracije s hrvatskom državnom idejom. Pozdravlja stvaranje NDH, i ako ostaje kritičan prema ustaškom režimu.
Magdić u djelu „Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj« 1940., zaključuje kako je kritiku marksizma nužno vezati uz kritiku liberalizma, koji proizvodi sukob između bogatih i siromašnih.“ Smatra kako je »unošenje i primjena liberalnih ideja bila od kobnoga značenja za Hrvatsku«, osobito za tijek socijalnoga i moralnoga života. Gospodarski liberalizam suprotan je narodnoj zajednici jer rađa »kultom gomilanja materijalnih dobara«, »koncentracijom kapitala« i proletarizacijom seljaštva. Povezivao je hrvatsku državnu ideju s kršćanskom socijalnom demokracijom.
Dr. sc. Filip Hameršak, se u svom izlaganju “Čudnovati suložnici ili združena braća? – liberalno i konzervativno, nacionalno i socijalno u djelu Vinka Kriškovića (1861–1952)” prikazao je život, političku misao i akademsku djelatnost Vinka Kriškovića, hrvatskog šekspirologa, političara i pravnika. Kao član Hrvatskoga sabora iz 1918. imenovan je 1942. u Hrvatski državni sabor, ali se u travnju 1944. trajno preselio u Švicarsku razočaran politikom ustaškoga režima. Redoviti član HAZU od 1941. Nakon umirovljenja preveo je 24 Shakespeareove drame i napisao 24 eseja o Shakespeareu pa je primljen u Royal Shakespearean Society.
> Predstavljena knjiga Filipa Hameršaka o 100. obljetnici Prvog svjetskog rata
Priredio je zbirku pripovijedaka i zbirku eseja A. Huxleyja; objavljene su 1938. i 1939. Objavio je velik broj polemičkih, političkih i političko-kulturnih eseja, od kojih je veći dio napisan u anglofilskom duhu te skupljen u više zbirki eseja Pisma Juniusova (1917), Anglia docet (1922), U svijetu paradoksa (1937) i Na izmaku ove naše demokracije (1940). Posmrtno su objavljeni u Madridu Posljednji eseji (1955). Glavna djela: Uprava i sudstvo (1900), Upravna nauka i hrvatsko-ugarsko upravno pravo (I–III, 1912), Hrvatsko pravo kućnih zadruga (1925). Krišković je (koji je inače bio anglofil), osuđivao svaki oblik totalitarizma, i nastojao je pomiriti ideale liberalne demokracije sa državotvornim i konzervativnim idejama te je često ukazivao na nedostatak državotvorne svijesti kod hrvatskih političkih elita tijekom povijesti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
