Zaštitnik posljednjeg listopadskog dana je sveti Alfons (Alonso) Rodriguez, španjolski isusovački laik.
A koliko je bio kontemplativan u akciji iz poslušnosti, svjedoči i ovo mjesto iz autobiografije: Kad bi zazvonilo na porti, on bi se u nutrini veselio idući kao da mu je otvoriti svome Bogu, kao da je zvono potegao On (Bog) sam, te bi putem govorio: dolazim odmah, Gospode!
Po naravi vratarske službe dolazio je u kontakt s brojnim osobama
Svjetlo svijeta ugledao je 25. srpnja 1532. godine u Španjolskom gradu Segovia. Kad mu je otac umro, morao je prekinuti studije i početi se baviti trgovinom. Oženio se, ali kad mu je nakon pet godina umrla žena, a kasnije i djeca, Alfonso zamoli Isusovce neka ga prime u red.
Kako s 37 godina života nije više bio za daljnje školovanje, u Družbu je primljen 1571. godine kao vremeniti pomoćnik. Poslije šest mjeseci novicijata u Valenciji, poglavari ga pošalju u novoosnovani kolegij Monte Sion u Palmi na Malloroi. Tu je službu kolegijskog vratara vršio tijekom 46 godina sve do smrti 31. X. 1617. godine.
Njegov je nutarnji život prelazio u apostolat. Po naravi vratarske službe dolazio je u kontakt s brojnim osobama, i ukućanima i vanjskim. Strog prema sebi, a pun blagosti prema drugima, smatran je još za života svecem. Među isusovcima na koje je svojim primjerom, duhovnim razgovorima i savjetima u većoj mjeri djelovao, bio je i sveti Petar Claver, kojega je oduševljavao za misije u Južnoj Amenici. Sveti Alfonso pripada španjolskim misticima. Spisi što ih je ostavio nisu bili predviđeni za tisak i javnost, već su pisani kao osobne bilješke za duhovni život ili kao autobiografija, po nalogu poglavara.
Od XIX. stoljeća tiskaju se i prevode. Papa Leon XIII. proglasio ga je svecem 1888. godine.
Intenzivan duhovni život
Alfonso je bio neumorno vjeran milosti (C. Gavina). Njegov se intenzivan duhovni život temelji na spoznaji samoga sebe i na spoznaji Boga. U autobiografiji se nalazi i ova rečenica (o sebi piše uvijek u 3. licu): Poslije čistoće savjesti i ljubavi prema Bogu dolazi i predanje čitave duše Bogu. To je nešto sigurno, a sve ostalo on smatra sumnjivim i boji ga se kao što su viđenja, objave, riječi nutarnje i vanjske i duhovne naslade. Alfonzovu duhovnost otkriva i ova molitva koju je često od srca ponavljao: Gospode, ja te zaklinjem, da ja prije trpim, s tvojom milošću, sve paklenske muke, samo da tebe Bože moj, nitko ne vrijeđa i da nitko ne bude osuđen, nego da svi uživamo u tvojoj slavi i da ti služimo u beskrajnoj ljubavi… i zahvaljivanju!
A koliko je bio kontemplativan u akciji iz poslušnosti, svjedoči i ovo mjesto iz autobiografije: Kad bi zazvonilo na porti, on bi se u nutrini veselio idući kao da mu je otvoriti svome Bogu, kao da je zvono potegao On (Bog) sam, te bi putem govorio: dolazim odmah, Gospode!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
