Sveti Ćiril i Metod, suzaštitnici Europe – zaslužni za glagoljaško bogoslužje

Enciklikom Grande munus, apostoli Ćiril i Metod proglašeni su svetima u Katoličkoj Crkvi. Papa Pavao VI. u apostolskom pismu Antiquae nobilitas decora (1969.) istaknut će ih kao one s kojima je počeo razvoj i napredak naše kulture i civilizacije.

Suzaštitnici cijele Europe

Blaženi papa Ivan Pavao II., apostolskim pismom Egregiae virtutis (1980.) ističe i zaključuje:

„Na temelju sigurnih poznavanja stvari i zrelog razmišljanja, kako puninom svoje apostolske vlasti, a snagom ovoga pisma, svete Ćirila i Metoda postavljamo i proglašujemo kod Boga nebeskim suzaštitnicima (uz svetog Benedikta) cijele Europe i dodjeljujemo im sve časti i liturgijske povlastice koje po pravu pripadaju osobitim mjesnim zaštitnicima“.

Katolička crkva 5. srpnja slavi spomendan dvojice braće koji su poznatiji pod imenom solunska braća, sveta braća ili slavenski apostoli. To su Sveti Ćiril, rodnog imena Konstantin, i Sveti Metod. Rođeni su u Solunu, Grčka u 9. stoljeću, koji je u to vrijeme nakon masovnih seoba stanovništva bio okružen slavenskim stanovništvom.

Stvaranje novog pisma i prijevod Biblije

Ćiril je bio darovit čovjek, posebno za fonetiku. Na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i na to pismo prevodio crkvene knjige.

Tri godine djelovao je među Slavenima u Moravskoj, velikoj kneževini koja je obuhvaćala čitave teritorije današnje Češke, Slovačke i Mađarske, te veće ili manje dijelove današnje Njemačke, Austrije, Poljske, Hrvatske, Rumunjske, Srbije, Slovenije i Ukrajine.

Nakon toga odlaze u Rim, prolazeći pri tome kroz panonske krajeve gdje je tada živjelo uglavnom slavensko stanovništvo. Pri tome ih primaju njihovi knezovi i vladari, a oni ih upoznavaju sa svojim djelom – staroslavenskim pismom i prevedenim slavenskim crkvenim knjigama.

U Rimu Ćiril umire 869 g. i pokopan je u crkvi Svetog Klementa. Njegov grob i danas rado hodočaste hrvatski katolici kada hodočaste u Rim.

Metod je nastavio svoj rad među panonskim Slavenima, a čak je jedno vrijeme bio i panonski nadbiskup za pape Hadrijana koji je odobrio slavensku crkvenu službu. Preveo je cijelu Bibliju na slavenski jezik.

Nakon njegove smrti slavenska liturgija se zabranjuje u Moravskoj, a knez Svatopulk protjerao je njegove učenike. Dio njih se sklonio i u hrvatske krajeve gdje su nastavili svoj rad.

Glagoljaško bogoslužje

Jedini i jedinstveni slučaj na Zapadu da jedna mjesna Crkva rimskoga obreda ne upotrebljava latinski jezik i gregorijanski koral jest specifičnost glagoljaškoga bogoslužja u hrvatskim biskupijama uz Jadransko more, među narodom Hrvata.

Senjska katedrala bila je jedina katedrala na svijetu gdje se bogoslužje Katoličke crkve održavalo na narodnom i to hrvatskom jeziku!

Glagoljaško bogoslužje je rimski obred koji se služi na starocrkvenoslavenskom i starohrvatskom jeziku iz obrednih knjiga pisanih hrvatskom glagoljicom.

Presudno za održanje ovog fenomena među jadranskim Hrvatima jest dozvola Svete Stolice (u 12. st. senjskom biskupu Filipu dozvoljeno službeno glagoljati na cijelom području senjske biskupije). Tada je bilo glagoljaškog bogoslužja u Lici i Bosni, sve do Zagreba, poklapavši se uglavnom s područjem gdje su živjeli Hrvati čakavci do provale Turaka. Kasnije je to pravo potvrđivano i drugima tako da su biskupije riječka, krčka, rapska, senjsko‐modruška, zadarska, ninska, šibenska, splitska i hvarska u većoj ili manjoj mjeri bile glagoljaške biskupije.

U početku je svo bogoslužje bilo isključivo na staro‐crkvenoslavenskom jeziku, ali tzv. hrvatske redakcije (s posebnim primjesama živog hrvatsko‐čakavskog jezika). S vremenom je prodirao i živi hrvatski jezik, tzv. „šćavet”, tj. ikavski govor Hrvata čakavaca i štokavaca na obali.

Poslani u misije

Obojica su obavljala odgovorne državne službe u Bizantu od učitelja filozofije do bibliotekara Svete Sofije u Carigradu, dok 860 g. po nalogu bizantskog cara Mihajla nisu poslani u misionare.

Prva misija im je bila među tursko-tatarskim Kazarima, no ubrzo knez Rastislav koji je bio na čelu velike srednjoeuropske slavenske države šalje u Bizant pismo ovakvog sadržaja:

„Naš je narod kršten, ali nemamo učitelja. Ne razumijemo ni grčki ni latinski. (…) Ne znamo slova ni njihovo značenje; stoga, pošaljite nam učitelje koji će rastumačiti riječi Svetog pisma i njihovo značenje“ (Rastislav, moravski knez, 862. n. e.). Postoje i politički uzroci zašto je Rastislav pisao Mihajlu, ali ostavimo to po strani da nam bude jasnije samo djelo slavenskih apostola.

Glagoljica – hrvatsko pismo

Utjecaj svetih apostola Slavena Ćirila i Metoda na hrvatske krajeve bio je velik. Tako u našim krajevima, posebno primorskim jer se tamo i sklonio veliki broj protjeranih učenika, nastaje glagoljica. Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9 st. radom dvojice braće, a zadržala se u hrvatskim krajevima sve do 19. stoljeća. Već početkom 16. stoljeća sve je više potiskuje latinica. Tako je u hrvatskim krajevima dugo vremena živim pismom bila sačuvana uspomena na ovu dvojicu svetih ljudi.
Sam naziv glagoljica nastao je na hrvatskom prostoru jer nastaje tek potkraj srednjeg vijeka, a to je vrijeme kada su glagoljicom pisali još samo Hrvati. Riječ glagoljica nastala je prema glagolu glagoljati.

Taj glagol ima dva značenja:

1. služiti misu na staroslavenskom jeziku;
2. pričati, govoriti, divaniti.

Rasprostranjenost glagoljice na hrvatskom prostoru

Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik je Baščanska ploča. Spomenikom je dokumentirano darovanje zemlje lokalnom benediktinskom samostanu od strane pobožnog hrvatskog kralja Zvonimira. Zovu je i „draguljem hrvatskog jezika“.

Glagoljica je najčešća u primorskim krajevima: Istra, Hrvatsko Primorje, Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj, ali se nalazi i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, Međimurja i slovenskih krajeva.

Sve do 1992. mislilo se da je glagoljica bila nazočna samo u tim krajevima, a onda se došlo do glagoljskih natpisa u crkvama uz rijeku Orljavu u Slavoniji, a o kojima se do tada nije ništa znalo. Pronađeni su glagoljaški natpisi na crkvama u Brodskom Drenovcu i Lovčiću, ali i u još nekima, čime je dokazano da se glagoljica koristila na cijelom prostoru Hrvatske.

Glagoljica se u Hrvatskoj koristila kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Imamo primjerice dobro očuvano pismo velikaša Nikole Šubića Zrinskog iz 1544. godine na glagoljici, a važni glagoljski spomenici pravnog karaktera su i Vinodolski zakonik iz 1288. godine, te Istarski razvod sa prijelaza 13. na 14. stoljeće, a koji je napisao svećenik glagoljaš Mikula.

Hrvatski svećenici glagoljaši – jedinstveni u svijetu

Glagoljaši su bili svećenici koji su se u bogoslužju koristili glagoljicom i staroslavenskim jezikom. Nazivaju ih pučki još i popovi glagoljaši. Dali su velik doprinos na područjima vjere, kulture i prosvjete u hrvatskom narodu od 9. do kraja 19. stoljeća.
Djelovali su većinom u biskupijama uz Jadransko more i njegovali tradiciju liturgije na narodnom hrvatskom jeziku od vremena svetih Ćirila i Metoda i trenutka kada je svetoj slavenskoj braći papa Hadrijan odobrio u Rimu liturgiju, a koju su oni preveli na narodni staroslavenski jezik.

Hrvati su jedini narod Katoličke Crkve koji je imao skoro tisuću godina liturgiju na narodnom jeziku. Čitava Katolička Crkva koristila je bez izuzetka latinski jezik do Drugog vatikanskog koncila. Za tu izuzetnu povlasticu među svim narodima svijeta posebno su zaslužni hrvatski svećenici glagoljaši, vrijedni čuvari kršćanske vjere i narodnog duha u hrvatskom narodu.