Preuzimajući riječi pjesme Prljavog kazališta o božićnom jutru i za jutro Velike subote bi se moglo reći da je “sneno i mutno”: od probdjevene noći, straha i razočaranja, nevjerice i isplakanih suza. Beživotno tijelo druge božanske osobe leži u grobu, a Njegovi ga učenici mahom napustiše i pobjegoše glavom bez obzira. – Potpuni debakl Isusove povijesne misije.
Ako odvrtimo film dan unatrag obasut će nas neartikulirana vika, plač, zvukovi biča i čekića, scene izdaje, otmice, udaranja, svlačenja do gola, pljuvanja i razapinjanja… Kada je Isus pak umro, kidanje hramskog zastora na pola (Matej 27,50-51a) dramatično simbolizira da je prolijevanje Njegove krvi dostatno pomirenje za grijehe. Na izvanjskoj sceni Golgote, od tog trenutka nastupa svojevrsni “dekrešendo”, postupno utišavanje jačine dotadašnjih zvukova, galame i plača, te prostor i vrijeme pomalo zaokuplja grobna tišina – tišina Velike subote. Što ona govori tebi i meni, čovječe otvorena srca, o misteriju koji se i danas iznova proživljava u liturgiji Crkve – i u stvarnosti svijeta?
Nismo li bačeni u svijet neartikulirane buke, žurbe, pohlepe za profitom, svakodnevne borbe (svih oblika) za preživljavanje, usred besmisla, nepravdi, nasilja…? Nisu li i naša stvarnost nepoštenje, ljudi bez krova i/ili posla, mladi koji napuštaju Domovinu, pogažena prava branitelja i radnika, izbjeglice pred kojima Zapad zatvara oči, ratovi iz profita, terorizam…? Ima li nade za nas, za čovječanstvo? Mnoge je u zemlji zaokupilo sivilo i crnina. – Što nam na to ima reći Onaj koji je bez fizičkog opiranja zlu ušao u ništavilo groba?
Isus poziva svoje da budu u svijetu premda ne od “duha svijeta” koji se opire onome što je dobro, lijepo i istinito. Poziva ih da ljube, i vlastite neprijatelje – one koji im nepravdu i zlo čine, čak i njih! Pritom naglašava da ne budu naivčine, nego “mudri poput zmija”, jer ljubav se iskazuje na različite načine, ovisno o prilici. U tom hodu Velika subota nam poručuje da je prirodno srditi se, plakati i jaukati uslijed zadobivenih rana (ljubav ponekad boli), ali kada bol olabavi, usmjeruje naš pogled na Krista, na njegov odnos prema onima koji ga progone i ubijaju. To je hod koji nas, ako smo ustrajni, na koncu ostavlja uz beživotno Isusovo tijelo. Jedino ono je poveznica između naših Velikih petaka i radosnih uskrsa – trenutaka u kojima život cvijeta. Prijelaz između tih dviju stvarnosti ne može biti nasilan, mehanički, jer zna Bog da je ljudskom srcu potrebno vrijeme da preboli… I zbog toga baš Velika subota. – Preko svoga Sina, Otac nas u Duhu poziva da svratimo pogled srca tišini groba i u njoj doživimo preobraženje osobnih boli i životnih tereta te blagi nagovještaj uskrsne nade, koja samo što nije svanula. Uz Isusov grob ne traži se moja aktivnost, nego jednostavno da budem tu, bespomoćan/na ali otvoren/a da primim milost nade koju Gospodin želi uliti u moje biće.
Što čekaš, dakle, krist-ijanine? – Ako je Gospodin uskrsnuo, onda više ništa u tvome životu ne može biti isto! Pohiti na grob, isplači svoje borbe, izrazi srditosti svoje, i budi prijemljiv za iskru nade koju Bog može u tebi zapaliti – ne da ostane zapretena, nego da je nosiš drugima, svjedočeći ljubav za koju te Krist oslobodi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
