(VIDEO) Vukovarski memento i priče s Mitnice: ‘Da, Srbin sam i nisam ni trena dvojio braniti svoj dom i svoju zemlju!’

Foto: Snimka zaslona

Premda se već krajem 1990-ih i početkom 1991. godine u Vukovaru osjetio miris rata kojeg su planirale, pripremale i započele Srbija i Crna Gora, nitko tada zapravo nije mislio da će taj sukob doseći tako katastrofalne razmjere.

Hrvatska sela uokolo Vukovara među prvima su svjedočila gomilanju jugoslavenske vojske JNA u okolnim šumama, šumarcima, poljima i vojarnama, posebice vukovarskoj vojarni gdje je koncentracija naoružanja bila ogromna. Mještani tih sela, Hrvati, već su početkom 1991. godine imali oformljene braniteljske postrojbe iako nitko od njih nije imao nikakvo drugo naoružanje, osim osobnog koje su sami kupili, i nikakve odore, piše 24sata.hr

Nakon sloma obrane Vukovara, 18. studenoga 1991. godine, oko podneva, na salašu Goldschmidt održani su pregovori o predaji Mitnice. Mitnica je bio potpuno hrvatski dio Vukovara koji je najpotpunije i najorganiziranije proveo obranu tog dijela Vukovara, još za vrijeme dok je prvi zapovjednik obrane Vukovara bio današnji zatvorenik i prvi predsjednik HDZ-a Vukovar, Tomislav Merčep.

Svi oni koju su na drugoj strani ubijali, četnici i JNA, su na slobodi, ali je prvi zapovjednik obrane Vukovara u zatvoru – to je činjenica koja danas mnogo govori.

Nakon sat – sat i pol pregovora, dogovorena je predaja, uz uvjet s naše strane da civili budu prebačeni na slobodni teritorij RH, a branitelji će biti zarobljeni – podsjetit će 27 godina kasnije jedan od pregovarača, hrvatski branitelj i logoraš Zdravko Komšić, koji se, unazad dvije godine, prihvatio posla oko izrade popisa branitelja Mitnice koji su se tada neprijatelju predali – s oružjem. Bilo ih je 183, a predali su se, dodat će Komšić, za spas oko 5000 civila iz tog dijela grada Vukovara.

Komšić popis radi i kao predsjednik vukovarske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), a dosad je došao do imena 155 branitelja. Stoga, uputio je poziv “prijateljima, braniteljima i suborcima da pomognu i jave ime svakog branitelja koji je zarobljen s puškom u ruci” kako bi mogao ažurirati popis.

– Smatram da je u to vrijeme bila izuzetna hrabrost doći s oružjem pred neprijatelja, i ta imena trebaju biti zauvijek upisana u povijest Vukovara i Hrvatske – objasnit će Komšić razloge zbog kojih si je uzeo u zadatak napraviti navedeni popis. K tome, Komšić navodi i kako postoji popis branitelja Vukovara, popis ranjenih i onaj poginulih branitelja, dodajući da zašto onda ne bismo imali i popis “branitelja koji su zarobljeni s puškom u ruci”.

Junaci Mitnice predali se s oružjem i nisu htjeli zanijekati da su branitelji bez obzira na mučenja i ubijanja koja su uslijedila:

Slikovni rezultat za mitnica predaja

Povezana slika

Povezana slika

Photo: youtube.com

 

Priča Zdravka Komšića – Obranu Mitnice smo organizirali uz čuđenje i nevjericu ljudi!

Vukovarski branitelj Zdravko Komšić, jedan od zapovjednika legendarne Mitnice koja se branila do zadnjeg trenutka,  i njegovi suborci među prvima su organizirali obranu Vukovara i borili se do zadnjeg dana. Zarobljen je i poslije razmijenjen.

Prisjetio se početka opsade Vukovara.

Naime, kada je Hrvatska najavila svoju neovisnost i počela se odvajati, Komšiću je bilo jasno da će biti rata.

„Svaki iole osviješten Hrvat znao je da će doći do rata. Da Srbi neće dopustiti miran raspad Jugoslavije. Ali nitko od nas nije očekivao tako krvav rat.Što se tiče organiziranja obrane, mogu pričati o Mitnici i kako smo mi to odradili. Vukovar je i tada, kao i danas, bio specifičan. Svaki dio grada funkcionirao je za sebe i ono što smo mi mogli učiniti u pripremi obrane grada nije moglo učiniti, primjerice, Sajmište, jer je njega naseljavalo i srpsko stanovništvo. Sredinom 1990. nas se desetak sastalo i odlučili smo organizirati nekakvu obranu Mitnice ukoliko dođe do rata, ispričao nam je vukovarska legenda Zdravko Komšić.

„Imali smo dovoljno novca i slobodnog vremena da kupimo nešto oružja, da kopamo rovove i utvrde, iako su nas drugi mještani sa čuđenjem gledali i smijali nam se, govorili nam da smo blesavi. Bilo je tada svega. U tajnosti su nas pratili. Bilo je noći kada nisam spavao kod kuće u strahu od KOS-ovaca. Za zapovjednika tog našeg nenaoružanog odreda postavili smo Branka Solina, a ja sam bio njegov zamjenik. U listopadu 1990. pozvani smo u kuću kod našeg prijatelja i suborca Pere Čikotića u centar grada da zaprimimo kalašnjikove koje je, kao pomoć, poslao Glavaš iz Osijeka. Mi smo imali informaciju da je Glavaš poslao 600 komada, ali u Vukovar je došlo svega 100. Ostalo su nam uzeli dečki iz Vinkovaca i drugih mjesta koji su nam to dovozili. Mitnici je pripalo tek 6 komada i dva smo uzeli Solin i ja, a druge smo podijelili. Taj kalašnjikov bio je moje jedino oružje do samog pada Vukovara, kada sam ga morao predati“, prisjetio se  Komšić koji je, kao i ostatak njegovog nenaoružanog odreda, tada zaveden u MUP-u kao rezervni sastav policije kako bi mogli legalno koristiti oružje koje su dobili i sudjelovati u obrani.

Razorena Mitnica:

Slikovni rezultat za mitnica 1991

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Photo: wikimapia

Tada je već bio oženjen i imao dvoje male djece. Polovinom rujna poslao ih je u Mađarsku jer su događaji u Vukovaru tada već biti ratni.Bili su u Mađarskoj u privatnom smještaju dok su imali novca, a onda završili u Zagrebu kao izbjeglice.Tamo su dočekali i oca, kada je nakon zarobljeništva razmijenjen.

„Onda je došao taj 24. kolovoz. Smjenjivali smo se na barikadi. Osjećala se napetost u zraku. Stalno su stizale neke dojave da dolaze tenkovi, avioni, od Šida od Negoslavaca. Ludjeli smo od tih dojava, uglavnom lažnih. Onda su se odjednom tenkovi i pojavili. Njih 10-15 stizalo je kroz šumu kod prvih kuća na Mitnici. Vidjeli su barikade i naše mine, naših par dečki, i okrenuli su se i otišli desno prema Ovčari. Zabarikadirali se nedaleko ulaza u grad. Da su taj dan krenuli na Vukovar, sve bi palo za pola sata“, kazao je Komšić

Vukovar bi, istaknuo je već tada bio završena priča. U to isto vrijeme, na borovskoj cesti jedan kamion JNA vozio je hranu vojsci i naletio na minu na barikadi.

„Tu je jedan vojnik poginuo. Zbog toga su podignuli avione koji su imali zadatak mitraljirati neke barikade, među njima i našu, baciti par granata na grad i granatirati silos prema Nuštru. Ispalili su oni to što su htjeli, ali ih je naš branitelj Luka Andrijanić obojicu skinuo kod silosa. Nakon toga su tenkovi ispalili par granata na Mitnicu. Mi smo zvali naše topništvo Bikove i oni su iz Borova ispalili par granata na njihove tenkove. Onda je nastalo uzajamno napucavanje. Predvečer nam je Merčep poslao nešto mina koje smo mi odlučili navečer postaviti, ja i Ivica Matanović. Postavljali smo ih u kukuruze. Odjednom čujem dečke da viču da brzo bježimo jer su avioni krenuli na nas iz Sotina. Ivica i ja smo pobjegli u tu našu malu i mladu šumu gdje je drveće tek izraslo. Avion je doletio, mitraljira, raketira. Ti tražiš drvo iza kojega da se sakriješ. To grmi, tutnji svuda. I sad kad se sjetim tog svog prvog vatrenog krštenja, naježim se“, prisjetio se Komšić.

„Ljudi su pobjegli sa barikade. Kada su avioni prošli, mi smo izašli, skupili se tamo nas 5-6-10, gledamo se šutke, šokirani. Tek smo onda shvatili što nas čeka“, dodaje.

Branio je Mitnicu do zadnjeg dana kao jedan od zapovjednika i bio odveden u logore u Srbiji.

Mitnica – hrvatski dio Vukovara prema Memorijalnom groblju

Slikovni rezultat za mitnica predaja

 

Photo: youtube.com

 

Priča Peđe Mišića – Da, Srbin sam i ni trenutka nisam dvojio braniti svoj dom i domovinu!

Vukovarac Predrag Mišić – Peđa je imao je 24 godine kada je počeo rat u Hrvatskoj. Roditelji su mu bili Srbi koji su doselili u Vukovar početkom 60-tih, ima je još dva brata, rođen je u Vukovaru, a djetinjstvo, tijekom školskih ferija, provodio je kod rodbine u Srbiji. Unatoč tome, njegova svijest o nacionalnoj pripadnosti tada nije postojala. Roditelji su ga odgajali u vjeri u Boga, u poštenju, u suživotu sa ljudima koji ga okružuju ma kakve nacionalnosti bili. Imao je puno prijatelja, i Hrvata i Muslimana i Srba. Kako danas kaže “tada su mi ljudi koji se zovu Ibro ili Haso bili tek ljudi sa čudnim imenima, nisam o njima razmišljao kao o Muslimanima”.

Po želji roditelja školovao se za rezervnog oficira u Bileći, ali vojska mu nikada nije bila prvi odabir. Rano se oženio i dobio dijete, iz centra grada preselio na Mitnicu. A tada mu se dogodio preokret u životu koji ga je zauvijek promijenio.

„Već poslije događaja u Borovu selu situacija se promijenila bilo mi je jasno da se moram prijaviti u obranu Vukovara. Da, Srbin sam, ali u mojoj glavi nije bilo dvojbe koga i što ja trebam braniti. Pa tu sam rođen, tu mi je kuća, obitelj, prijatelji. Jedno dijete sam već imao, drugo bilo na putu. Od travnja sam se aktivirao u obrani i imao položaj na Mitnici. Preko dana sam radio, po noći bio na položaju. Bio sam u rezervnom sastavu ZNG, što je u to vrijeme bila dragovoljačka postrojba, nismo imali uniforme ni službeno oružje. Imali smo oružje koje smo sami nabavili ili koje ti je netko poklonio, kao meni moj kum – prisjetio se u razgovoru prošle godine Peđa svojih prvih dana rata i vatrenih krštenja.

Njemu, kao 24-godišnjaku, sve je bio kao film. Tek danas, s odmakom, shvaća koliko je bio mlad i lud. Da mu život sve dodatno oteža, dogodilo se to da je njegov stariji brat uzeo oružje i otišao na srpsku stranu. Vjerojatno su pucali jedan na drugoga, a da to niti ne znaju. Od tada, nisu se vidjeli ni čuli.

Na položaju na Mitnici bio je od prvog do zadnjeg dana. Srpski uznici u kad je odveden u zatočeništvo posebno maltretirali obzirom da je bio Srbini još k tome izdajica.  Nakon 9 mjeseci robijanja, 14. kolovoza 1992. godine je razmijenjen u Nemetinu. Tada je prvi puta vidio svoje drugo dijete, rođeno u Slavonskom Brodu te svoju suprugu i prvo dijete koje je poslao iz Vukovara s početkom granatiranja.

Radi na dobrobiti Vukovara i širenju dobrih i pozitivnih priča o tom gradu heroju koji nije zaslužio da bude grad slučaj. Inicijator je izrade kipa Isusa od starog, granatiranog hrasta, koji je prošle godine završen na Adici i svečano otkriven. Slike tog vukovarskog Isusa nastalog iz ranjenog hrasta obišle su svijet.

Photo: glas-koncila.hr

 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Izvor: narod.hr/24sata