Uzbuđena sam, ali sam spremna, kaže Katarina Perišin, mlada koja se udaje u nedjelju, i to na tradicijskom kaštelanskom vjenčanju.
– Mi smo stvarno stara kaštelanska familija koja jako drži do običaja, običaji su naše bogatstvo, to nas i oblikuje, da se družimo, pomažemo jedni drugima, kaže njezina majka Blanka Perišin za HRT.
Mladenkini roditelji moraju okititi goste i crkvu, počastiti i sve koji su pomagali, a i napraviti dobru dotu.
– Kad imaš žensko dite, onda se dota počne dosta rano pripremati, čim uđeš u pubertet, tako da bake,čak i prabake rade ručne radove, to su posteljine bogato ukrašene čipkom, vezicom… To je ostalo pod obvezno, nisi mlada ako to nemaš, kaže Blanka.
Dota se nosi četvrtkom, a obično ide u kočiji te je nose mladenkine prijateljice. Kaštelanski je običaj i da se vjenčanja održavaju – nedjeljom.
Na kraju pira svaki svat dobiva ušećerene bajame. Prijateljice rade revere, čime se kite gosti, a za ukras obavezno ide ružmarin.
– U prošlosti su cure poklanjale ružmarin momcima u znak ljubavi i vjernosti. Kad bi cura poklonila momku grančicu ružmarina, to bi značilo da će ga čekati do vjenčanja jer bi on išao u rat, vojsku ili bio pomorac, čekalo se, to je bio znak vjernosti, kaže Spomenka Krokar, dok Marina Hrgović objašnjava kako je ostao običaj da roditelji mladenke kupuju spavaću sobu.
Mlada kaže da zbog koronavirusa na vjenčanju može biti do 200 ljudi. Vjenčanica joj, objašnjava, nije tradicijska jer je danas to sve skupa malo i teško pronaći. Naušnice su ipak stare, tradicijske.
Obvezna je i torta bez koje nema kaštelanskog vjenčanja.
– Sigurno će ih biti pet, šest, kaže majka mlade.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
