Vrhbosanka nadbiskupija: Otvoren postupak za kanonizaciju mladog svećenika fra Lovre Milanovića

Pod predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, 31. siječnja 2015. u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu održana je svečana sjednica kojom je otvoren dijecezanski proces za proglašenje blaženim fra Lovre Milanovića (1777.-1807.) odnosno priznanje njegova mučeništva „in odium fidei“ (mržnje prema vjeri).

Sluga Božji Lovro Milanović je prvi franjevac Manje braće, također i prvi Sarajlija, za kojega se pokreće postupak za proglašenje svetim u BiH. A franjevci su jako važni u povijesti Hrvata katolika i općenito povijesti Bosne i Hercegovine. Vjeruje se da ovaj proces, koji je tek na početku, neće dugo trajati upravo zbog mučeništva, manjeg obima povijesnih pisanih tragova, te velikoga štovanja od strane puka.

Nakon zajedničke molitve Duhu Svetomu, kardinal Puljić je pozdravio sve nazočne te objasnio značenje ovoga događaja ističući da je otvaranje procesa za člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovru dio priprave za Dan posvećenog života koji se slavi na blagdana Prikazanja Gospodinova u hramu, 2. veljače i to u Godini posvećenog života.

Potom je vikar Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marijan Karaula pokazao dekret kojim ga je generalni postulator Reda manje braće fra Giovangiuseppe Califano imenovao vicepostulatorom ove kauze. Pošto su delegirani sudac i promicatelj pravde utvrdili valjanost imenovanja i kardinal Puljić prihvatio imenovanje kao zakonito, fra Marijan je pročitao molbu, koje su potpisali franjevački provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran i on, da se započne informativni postupak o životu, krepostima i glasu svetosti sluge Božjega fra Lovre Milanovića.

„Fra Lovro Milanović nema svojih zapisanih djela niti su svjedoci o njegovu mučeništvu danas živi, ali je ‘fama sanctitatis’ (Glas svetosti) o njemu – spontano nikla u vjerničkom puku većeg dijela Bosanske Posavine te dijelom Slavine i Srijema (Hrvatska i Srbija) – živa od trenutka njegove smrti, dakle već više od dva stoljeća. Upravo zbog te spontane, trajne i neprekidne ‘fame sanctitatis’, naša se Provincija osjetila dužnom dati inicijativu za pokretanje kanonskog postupka“, stoji u spomenutoj molbi.

Kancelar Kalfić je zatim pročitao pismo iz Kongregacije za kauze svetaca upućeno kardinalu Puljiću kojim se priopćava da sa strane Svete Stolice ne postoji nikakva zapreka za pokretanje kauze, kao i dekret kardinala Puljića kojim se pokreće kauza, određuje početak postupka i ustanovljuje sud. Potom je kardinal Puljić potvrdio imenovanje svih koji su njegovim dekretom imenovani za članove suda za vođenje postupka, a svaki od njih je izrazio spremnost izvršiti službu vjerno i poštivati dužnu službenu tajnu. Počevši od kardinala Puljića, propisanu zakletvu su položili: mons. Mato Zovkić, delegirani sudac; fra Ivan Sesar, promicatelj pravde, i fra Danimir Pezer, bilježnik u postupku.

Zakletvu je položio i vicepostulator kauze sljedećim riječima: „U ime Božje. Amen. Ja, fra Marijan Karaula, vicepostulator u postupku o životu, krepostima i glasu svetosti sluge Božjega fra Lovre Milanovića, zaklinjem se da ću vjerno izvršiti zadaću koja mi je povjerena; da neću reći ili učiniti ništa što bi, izravno ili neizravno, moglo štetiti istini ili pravdi, ili što bi moglo ograničiti slobodu svjedoka. Tako mi pomogao Bog i ova sveta evanđelja!“.

Vicepostulator Karaula je potom dostavio popis svjedoka ostavljajući si pravo i mogućnost da predstavi nove svjedoke ili da otkaže nekima naznačenima na spomenutom popisu, a kardinal Puljić i delegirani sudac Zovkić su ih prihvatili. Kao mjesto ispitivanja svjedoka i predstavljanja drugih dokaza naznačeno je sjedište biskupijskoga suda u Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu ili, po potrebi ovisno o mjestu boravka svjedoka i njihovim zdravstvenim uvjetima, mogu biti određena neka druga mjesta.

Sudionicima sjednice podijeljeni su pečati, a potom je pročitan i potpisan zapisnik s upravo završene sjednice. Nakon zaključne riječi kardinala Puljića, sjednica je završena zajedničkom molitvom i prigodnim domjenkom.

Fra Lovro je rođen 22. svibnja 1777. godine u Sarajevu od roditelja Ante i Katarine rođ. Strukić. 27. svibnja 1792. u svojoj petnaestoj godini, stupio je u franjevački red i kršteno ime Stjepan zamijenio je sa fra Lovro. Nakon godinu dana novicijata u Kraljevoj Sutjesci položio je 27. svibnja 1793. svečane zavjete. O tome gdje je pohađao filozofski-teološki studij nemamo podataka.

Međutim, pretpostavlja se da je studij završio u nekoj od austrougarskih zemalja. Također, nije poznato kad je fra Lovro zaređen za svećenika. Dana 14. lipnja 1803. postavljen je za samostanskog vikara i kapelana u Kraljevoj Sutjesci. Od 1803. do 1084. bio je župnik u župi Velika. Na kapitulu u Kreševu 14. svibnja 1086. uprava franjevačke provincije imenovala je fra Lovru župnikom u župi Tramošnica. Veoma kratko je bio župnikom u župi Tramošnica od kolovoza 1806. do početka veljače 1087. kada je mučenički ubijen.

Postoje dvije teorije o smrti fra Lovre. Jedna teorija kao razlog njegova putovanja kroz selo Turić navodi pomoć stricu u ispovijedanju. Druga teorija kao razlog njegova putovanja kroz selo Turić navodi da je išao podijeliti svete sakramente bolesniku. Dakle, dok je prolazio kroz selo Turić u zaseoku Starom Selu fra Lovru susreo je Mujo Arnaut, nadziratelj dobara Osmana-kapetana Gradaščevića, oca poznatog Zmaja od Bosne – Husein-kapetana Gradaščevića, koji je kasnije 1832. godine podigao bunu u Bosni.

Narodna predaja kaže kako je Mujo ubio fra Lovru 3. veljače 1807. na spomendan sv. Blaža mučenika, zato što fra Lovro prolazeći pokraj Muje nije sišao s konja i iskazao mu poštovanje. Poginuo je doista nedužan, mučenički udaren nožem a zatim ubijen iz male puške (kubure), u mržnji prema vjeri, u 30 godini života od Turčina. Prije nego što je fra Lovro ispustio dušu u kući obitelji Zetić pokajao se. Subraća, tramošnički i turički kršćani su pokopali fra Lovru u obližnjem turićkom groblju.

Kršćani su odmah poslije smrti smatrali fra Lovru pravim mučenikom, te i nakon dvjesta godina dolaze na njegov grob, uzimaju zemlju s groba i nose svojim kućama, te mažu se po tijelu uvjereni da će im mučenik fra Lovro pomoći. Narod ga i danas štuje kao mučenika.

Na mjestu fra Lovrine pogibije, u malom ograđenom komadiću zemlje, dugo je vremena bilo skromno spomen obilježje, a 2006. godine, kao svoj zavjet fra Lovri podigli su župljani Turića, Niko Grgić i njegova žena Marina. Fra Lovrin grob nalazi se u sredini mjesnog groblja, koje je staro više od 250 godina. Gotovo da nema dana da na njegovu grobu ne gori svijeća, a često se može vidjeti netko u molitvi. Na 170. obljetnicu njegove smrti na starom postavljen je novi veliki mramorni spomenik. Na fra Lovrin grob više od dva stoljeća dolaze vjernici svih vjeroispovijesti iz raznih mjesta toga kraja i fra Lovro im ne uskraćuje svoju pomoć, napose bolesnicima. Iako nisu dokumentirana po predajama postoje mnogobrojna svjedočenja o uslišanim molitvama i ozdravljenjima po njegovu zagovoru. Posebno se veliki broj i po nekoliko tisuća okupi na njegovom grobu uoči mlade nedjelje koja pada krajem osmog ili početkom devetog mjeseca, a u narodu zvana Fra Lovrina mlada nedjelja.