Krajem prošle godine pojavile su se slike snimljene automatskim kamerama u brazilskoj prašumi na kojima se vide pripadnici jednog od 200 plemena koja nikada nisu kontaktirala s nama. Kako bi se zaštitili od grabeža teritorija i zaraznih bolesti, za njih je određen povelik dio Amazonije u kojem mogu neometeno živjeti, piše Boris Beck za Večernji list.
Na fotografijama se vide mladi i zdravi ljudi, niska rasta, ali snažni, duge kose i s brkovima, i s ogromnim lukovima za koje nikome nije jasno kako ih napinju. Mi ih zovemo Masako, ali ne znamo kako zovu sami sebe, nitko ne razumije njihov jezik, potpuno su nam nepoznati njihovi običaji, način razmišljanja i vjerovanja. Oni su, dakako, svjesni naše tehničke civilizacije i naporno rade da ostanu izvan nje: posvuda oko svojih lovišta zabadaju u zemlju tisuće i tisuće oštrih drvenih šiljaka, preko kojih se ne može prijeći ni pješice ni džipom, kako bi ostali izolirani kao i dosad.
Govoreći o drugima, čovjek zapravo govori o sebi, i zato je dobro da se (Milnaović) zadnjih tjedana umudrio i suzdržao od izjava
Odmah sam se sjetio pripovijetke francuskog pisca Jeana Gionoa “Čovjek koji je sadio drveće”, napisane nakon Drugog svjetskog rata. Glavni lik je burzovni mešetar koji se nakon smrti žene i kćeri povukao u provansalska brda i ondje samotnički čuvao ovce. Te su krške goleti slične Dalmatinskoj zagori, a ljudi su ondje bili rijetki i živjeli su teško. Zato je počeo, dok je hodao za svojim stadom, štapom bušiti rupe u zemlji i u njih ubacivati žirove. Tijekom nekoliko desetljeća, nikome ne govoreći što radi, posadio je tako goleme šume i sasvim preobrazio nekad opustjeli kraj. Giono je napisao jednu od najljepših oda ljudskoj plemenitosti i ustrajnosti, a ja sam primijetio da vam treba točno isti napor da biste izbušili rupu za šiljak, kao i za rupu u koju ćete posaditi sjemenku – činiti dobro nije teže nego zlo, a daje puno ljepše plodove.
Kud će suza nego na oko, pa sam se sjetio sadašnjeg i budućeg predsjednika naše uboge Republike, i kako je nedavno za Primorca rekao da je dosadan kao prijateljska utakmica. Milanović je glasovit po kreativnim uvredama, koje rasipa obilno i maštovito, ne računajući da je svaka uvreda bumerang. Govoreći o drugima, čovjek zapravo govori o sebi, i zato je dobro da se zadnjih tjedana umudrio i suzdržao od izjava. U ovoj je, kao prvo, priznao da mu je nešto dosadno, a pjesnik Enes Kišević davno je uočio da je samo dosadnima dosadno, kao što je i zlima sve zlo, dok je dobrima sve dobro.
>Beck: Snjeguljica s Pantovčaka nije morala ništa raditi
Budite ljudi koji će saditi drveće, a ne šiljke!
K tomu mu je dosadno baš prijateljstvo, a i s tim u vezi možemo pozvati Kiševića u pomoć: “Lako je riječima donositi vatru, buditi njima mržnju i zavist – riječima treba donositi mir; takve su riječi slične svjetlosti.” Milanovića bi pleme Masako zacijelo izabralo za poglavicu, samo da znaju da postoji, jer nikad ne žali truda oko sebe posaditi redove i redove oštrih šiljaka kako bi ostao što više izoliran. Može li on postati čovjek koji sadi političko drveće u našoj demokratskoj goleti?
Nemojte olako odmahnuti rukom! Jer on je već ušao u povijest i ne mora se brinuti da ćemo ga zaboraviti. Tko zna, možda u drugom mandatu odluči da bismo ga mogli zapamtiti i po nečem dobrom.
No bez obzira na njega, dragi čitatelji i čitateljice, dozvolite da vam na početku ove godine zaželim upravo to: budite ljudi koji će saditi drveće, a ne šiljke; neka vam prijateljstvo ne bude dosadno, i neka vam uopće nikad ne bude dosadno; nemojte riječima donositi vatru, mržnju i zavist – birajte riječi u kojima će biti mir i svjetlost.
>Beck: Svjetlo neće doći s Neba ako se oko njega nitko ne potrudi
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Izvor: narod.hr/Večernji list
