Zašto patrijarh Porfirije ne govori o svećenicima i monasima SPC-a u zločinačkom četničkom pokretu (1.)?

Istina o masovnom sudjelovanju svećenstva Srpske pravoslavne crkve u zločinačkim pokretima mora biti izgovorena iz usta vođa te crkve, a najprije njihovog patrijarha Profirija.

Patrijarh SPC-a Porfirije tvrdio je da posjeduje pisma Alojzija Stepinca gdje se mogu naći „duboko problematične stvari“

Nedavni napadi i klevete upućene pokojnom komunističkom mučeniku kardinalu Alojziju Stepincu od strane patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija  izazvala su veliki revolt u hrvatskoj javnosti.

Patrijarh SPC-a Porfirije tvrdio je da posjeduje pisma Alojzija Stepinca gdje se mogu naći „duboko problematične stvari“. Premda se radi o pismima o kojima je hrvatska javnost upoznata još od vremena rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije, pa i ranije prilikom beatifikacije Alojzija Stepinca od strane pape Ivana Pavla II., novoustoličeni patrijarh SPC-a Porifirije, koji do nedavno živio u Zagrebu, pokušao je senzacionalistički objaviti da se radi o nečemu novom i nepoznatom.

Još od doba Jugoslavije, perverzan je običaj da se medijska i politička javnost u Hrvatskoj, ali i Srbiji, bavi isključivo Katoličkom crkvom u Hrvata i njenim navodnim “zločinima”. U tome nimalo ne zaostaje čak ni Srpska pravoslavna crkva, osobito kada se tiče lika i djela pokojnoga blaženika Katoličke crkve Alojzija Stepinca.

Srpska pravoslavna crkva krije svoju mračnu prošlost

Jedna kršćanska crkva, kao što je Srpska pravoslavna crkva, trebala bi se prije svega baviti sobom i pogledati „sebe u ogledalo“, a ne upirati prstom u druge crkve i svećenike koji nisu dio njene kršćanske zajednice, što prije svega treba biti jedna pravoslavna crkva.

Tek zadnjih godina postaje hrvatskoj javnosti jasnije da je upravo Srpska pravoslavna crkva duboko kompromitirana događanjima u II. svjetskom ratu, ali i u drugim događanjima i ratovima 20. stoljeću.

U kratkom serijalu u tri nastavka prikazati ćemo tri stvari koje duboko kompromitiraju Srpsku pravoslavnu crkvu u II. svjetskom ratu:

1. Veliki broj svećenika i značajnih osoba SPC-a na visokim položajima u fašističkom četničkom pokretu
2. Kanoniziranje i proglašavanje svetim svećenika koji su bili vođe četničkog pokreta i koje mnogi optužuju za zločine nad civilima
3. Valerijanov memorandum kao golema laž SPC-a na početku II. svjetskog rata u cilju stigmatizacije hrvatskog naroda kao genocidnog naroda.

Stotine svećenika i djelatnika SPC-a sudjelovali u zločinačkom četničkom pokretu

Prema pisanju Glasa Koncila, stotine svećenika, redovnika i značajnih osoba Srpske pravoslavne crkve sudjelovalo je aktivno u fašističkom i zločinačkom četničkom pokretu u II. svjetskom ratu, kako na teritoriju današnje Hrvatske, tako i današnje Bosne i Hercegovine, tj. na teritoriju NDH. Svećenstvo SPC-a bilo je vrlo aktivno i u četničkom pokretu u Srbiji i Crnoj Gori.

To je posebno problematično jer se zna da su četnici jedni od najvećih zločinaca II. svjetskog rata u Europi koji su počinili ogromne pokolje malih beba, djece, žena i staraca na teritoriju NDH, Sandžaka, Srbije i Crne Gore.

> Najveći zločin II. svjetskog rata: Srpski četnici zaklali stotine male djece i beba

Dok katoličko svećenstvo gotovo uopće nije aktivno sudjelovalo, bilo kao članovi ili sudionici zločinačkih pokreta II. svjetskog rata, pravoslavno svećenstvo SPC je bilo sudionik fašističkog četničkog pokreta u četiri današnje države – Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora.

Da je četnička ideologija, čije su pokušaje povijesnog ozbiljenja Hrvati u povijesti osjetili, jednom riječju, krvavo, bila duboko ukorijenjena u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, dokazuje i gotovo šokantan povijesni podatak o 357 poznatih svećenika, redovnika i bogoslova imenom i prezimenom, Srpske pravoslavne Crkve – četnika!

Do njega je nakon dvadesetogodišnjega istraživanja došao Bogoljub Jeftić, koji je članovima ravnogorskoga pokreta načinio svojevrstan spomenar s točnim osobnim podacima četnika u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, kako je to doslovce napisano u članku ‘Srpski duh na jednom mjestu´, objavljenom u beogradskoj ‘Srpskoj riječi´dana 10. prosinca 2003. godine.

Svakako se ne smije smetnuti s uma da je dio njih obavljao dušobrižničku službu u četničkim postrojbama, ali se za dio njih to, prema dostupnim podacima, nikako se ne može reći.

Vođa četnika u Hrvatskoj, koljač Momčilo Đujić – bio je prije rata svećenik Srpske pravoslavne crkve

Hrvatskoj javnosti su potpuno nepoznati svećenici SPC-a koji su bili visokopozicionirani u četničkom pokretu koji je počinio brojne pokolje nad Hrvatima u Hrvatskoj, kao i Hrvatima i muslimanima u BiH, na cijelom teritoriju NDH.

I sam vođa četnika u Hrvatskoj, koljač Momčilo Đujić, bio je prije rata svećenik Srpske pravoslavne crkve.

Evo samo nekih imena svećenika SPC-a iz Hrvatske kao članova četničkog pokreta:

1. Urukalo Sergej – splitski paroh SPC-a, savjetnik četničkog zločinca Ilije Trufunovića Birčanina
2. Vukelić Đura – svećenik SPC-a, član Nacionačnog četničkog komiteta u Splitu i Sušaku
3. Jakšić Dane – svećenik SPC-a, član organizacije u Gorskom Kotaru
4. Kalik Nikanor – monah, član suda Dinarske divizije
5. Mažibrada Savarije – monah, jedan od organizatora četničkog ustanka u Dalmaciji
6. Brek Miloš – svećenik SPC-a, organizator Pokreta u Dinarskoj diviziji
7. Rodić Ilija – svećenik SPC-a, organizator četničkog ustanka
8. Prostran Stevan – svećenik SPC-a, nacionalni povjerenik Drugog dalmatinskog korpusa
9. Pindović Božidar – svećenik SPC-a iz Dubrovnika, delegat na Svetosavskom kongresu, član Nacionalnog komiteta za Hercegovinu i Boku
10. Dragićević Božo – bogoslov, šef promidžbene grupe Šartorske brigade Dinarske divizije
11. Dobrota Milorad – svećenik SPC-a, vođa Propagandnog odjela u Dinarskoj diviziji

Činjenica koja se ne može zanemariti jest da su četnici pravi krvoloci i zločinci

Za razliku od hrvatskih  četnika, na temelju Jeftićevih podataka može se puno konkretnije govoriti o ulozi ostalih srpsko-pravoslavnih svećenika u četničkome pokretu. Prema njegovu istraživanju, od 304 svećenika (ne ubrajajući 53 vezana za Hrvatsku) može se reći da ih je najmanje 154 bilo na različitim odgovornim dužnostima u četničkom zločinačkom pokretu.

Tako najprije vrijedi spomenuti trojicu episkopa (biskupa):

Valerijana, episkopa budimskog, koji je bio veza s vojvodom Momčilom Đujićem,

Joanikija, metropolita, koji je bio počasni predsjednik Nacionalnog komiteta Crne Gore,

Irineja, izaslanika Vrhovnog zapovjedništva u Italiji.

Činjenica koja se ne može zanemariti jest da su četnici pravi krvoloci i zločinci koji su nanijeli puno zla hrvatskome narodu i u Drugom svjetskom ratu i u nedavnom Domovinskom ratu, te nitko od predstavnika hrvatskoga naroda (političkih, znanstvenih, kulturnih, crkvenih…) nema moralnoga prava zanijekati ih ili prešutjeti zbog bilo kojih ‘viših’ ciljeva, što se, nažalost, često čini.

Istina o svećenstvu Srpske pravoslavne crkve u zločinačkim pokretima mora biti izgovorena iz usta vođa te crkve, a najprije njihovog patrijarha Profirija.