“‘Što je s tisućama ubijenih svećenika i redovnica u republikanskoj Španjolskoj 30-ih godina prošlog stoljeća?’ Slijeganje ramenima. Eventualno protupitanje: ‘Nisu li to uglavnom bili Francove pristaše?’ A silni milijuni kršćana ubijeni pod Staljinom? ‘Strašna stranputica jedne ideologije.’ A to što je Hitler jedva krio namjeru da nakon Židova uništi i kršćane? ‘Bogu hvala, to je povijest.’ Kod masovnih zločina u ‘vremenu ekstrema’ skloni smo radije prepoznati ideološke nego protuvjerske korijene”, piše Schulmeister.
Europa u nekoj čudnoj samodostatnosti, premda su joj puna usta ljudskih prava i sloboda, tolerira progone kršćana u svijetu. Tu je tezu u komentaru iznio poznati novinar i publicist dr. Paul Schulmeister, bivši predsjednik Katoličke akcije, poznat između ostaloga i po zauzimanju za prava muslimana u Europi. Novi ateisti, piše Schulmeister, povezuju religiju isključivo – nerijetko na vrlo bijednoj razini – s neslobodom i tlačenjem, prenosi ktabih.net
Nisu li kršćani u svojoj povijesti uvijek iznova nastupali kao progonitelji onoga što su smatrali heretičkim ili neistinitim? Potresno je bilo kad je papa Benedikt XVI. priznao da ‘najveći progon’ Crkvi ne dolazi ‘od vanjskih neprijatelja’, nego iznutra, ‘od grijeha u Crkvi’ samoj. No, osvrtanje na prošle zablude, čak i sramotna djela kršćanstva, u svakom slučaju pomaže u tome da se ništa pobliže ne želi znati o sadašnjoj ugrozi kršćana.
“Neznanje i pasivnost hrane proces otupljivanja taj progon”, piše poznati publicist navodeći činjenice koje su se, doduše rijetko, već pojavljivale u javnosti, “danas nailazi na gotovo strašnu nebrigu. Otprilike svaki je deseti kršćanin na svijetu danas diskriminiran ili progonjen zbog svoje vjere – ukupno više od 200 milijuna u 60 država. Prema procjenama Međunarodnoga društva za ljudska prava i Međunarodnoga instituta za vjersku slobodu, oko 80 posto svih progonjenih na vjerskoj osnovi su kršćani. Kad je riječ o ubijenima iz vjerskih motiva, također 80 posto otpada na kršćane. Čini se da to jedva brine sve više dekristijaniziranu Europu. Neznanje i pasivnost hrane proces otupljivanja. A ugroženi kršćani trebali bi imati zagovornike – no gdje su oni?”
Moderni Neroni i Dioklecijani ne zamaraju moderne zagovornike ljudskih prava
“Kako to da sintagma ‘progoni kršćana’ ljude asocira na Nerona i Dioklecijana, dok novovjeki progoni uopće ne određuju svijest suvremenika”, pita se ugledni novinar.
“‘Što je s tisućama ubijenih svećenika i redovnica u republikanskoj Španjolskoj 30-ih godina prošlog stoljeća?’ Slijeganje ramenima. Eventualno protupitanje: ‘Nisu li to uglavnom bili Francove pristaše?’ A silni milijuni kršćana ubijeni pod Staljinom? ‘Strašna stranputica jedne ideologije.’ A to što je Hitler jedva krio namjeru da nakon Židova uništi i kršćane? ‘Bogu hvala, to je povijest.’ Kod masovnih zločina u ‘vremenu ekstrema’ skloni smo radije prepoznati ideološke nego protuvjerske korijene”, piše Schulmeister.
U progonima prednjači Sjeverna Koreja. Autor teksta imenuje i zemlje, odnosno područja, s najvišom “stopom” progona kršćana. Najgore je u Sjevernoj Koreji. Prema indeksu natkonfesionalne američke organizacije »Open Doors« (Otvorena vrata) ona je na prvome mjestu, a slijede Iran, Saudijska Arabija i Somalija. Kina je tek na dvanaestom mjestu. “Amnesty International” pak tvrdi da je 250.000 ljudi u toj zemlji zatvoreno u logorima, na prisilnom radu ili na preodgoju. “Na kršćane koji žive u podzemlju organizira se hajka. U prošlosti je uvijek iznova bilo masovnih pogubljenja. U čitavoj Sjevernoj Koreji postoje još samo četiri ‘crkve za pokazivanje'”, tvrdi Schulmeister.
Slijede islamske zemlje, kao npr. Irak ili Sirija. “Kršćanske zajednice u Iraku ubrajaju se među najstarije na svijetu. Danas je na djelu polagani genocid, koji nitko ne može i ne želi zaustaviti. I EU gunđa tek tiho i bez snage.” Slijedi Saudijska Arabija s vahabitskim islamom, s vjerskom policijom, s prijetnjom smrću onima koji promijene vjeru, sa zabranom Biblije i kršćanskih knjiga. Iz Afganistana je pisac teksta izdvojio slučaj Abdula Rahmana koji je konvertirao na kršćanstvo. Tek nakon pritiska međunarodne zajednice ukazana mu je “milost”: proglašen je duševno poremećenim te je umjesto smrtne kazne dobio izgon iz zemlje.
“I u Indoneziji i Maleziji, u Indiji, Somaliji i u Sudanu (s desecima tisuća kršćanskih robova), u Nigeriji i Maroku postoje nebrojeni slučajevi progona kršćana. U službeno laičkoj Turskoj kršćani uvijek iznova bivaju žrtvama ubilačkih napada nahuškanih muslimana. Pregovori za pristup EU-u jedva da su dosada poboljšali stanje u kojemu živi 100.000 kršćana u Turskoj”, piše Schulmeister.
Tamo gdje progone kršćane – najbrže raste vjera!
Prema Isusovim riječima, međutim, progonstvo je svojevrsna sudbina kršćana. Općeniti gledano, ondje gdje ih se najviše progoni, najbrže rastu. U posljednja četiri desetljeća kršćanstvo se u Africi utrostručilo, u Latinskoj Americi udvostručilo, u Aziji učetverostručilo.
“Prema procjenama, u Kini se usprkos opasnosti od represije svake nedjelje okupi na molitvi – osobito u ‘pokretu kućnih crkava’ koji je u procvatu – više kršćana nego u cijeloj Zapadnoj Europi”, iznosi Schulmeister podatak nad kojim se valja zamisliti.
“Na radarima samodostatnoga Zapada”, zaključuje pisac, “problem progona kršćana javlja se tek rijetko. Većina odvraća pogled od onoga što ne može razumjeti ili što smeta njihovoj samosvijesti… Vjera koja bi se srezala na društveni moral možda ne bi bila progonjena, smatra duh vremena. No takvo poimanje ne vidi ono bitno kod progona kršćana. Mnogi ateistički ili radikalno-islamistički vlastodršci smatraju kršćanstvo ili zabludom koju valja iskorijeniti ili pak vrlo opasnim zbog njegova afiniteta prema demokraciji i ljudskim pravima. Posebno opasnim zbog nerazmjerno brzog rasta kršćanskih zajednica u zemljama progona. No to su samo djelomična objašnjenja. Progonstvo je u samoj srži vjere.
Ta sam je Isus prorekao učenicima: ‘Svi će vas zamrziti radi imena mojega.’«
Tekst se nastavlja ispod oglasa
