Onaj tko u svojim rukama ima sredstva javnog priopćavanja ima monopol nad istinom. Masovni mediji nude više indoktrinirajućeg i manipulativnog sadržaja negoli informativnog, obrazovnog i zabavnog. Prednjače teme iz crne kronike, šoubiznisa, lifestylea, skandala, nasija, seksualnosti i sličnog, a što snažno utječe na percepciju medijskih konzumenata, piše Zlatko Miliša.
Sjećam se da je 3. svibnja 2010. godine dnevni list Die Welt u Njemačkoj je odlučio obilježiti dan slobode medija simboličkim činom – praznom naslovnom stranicom te tako skrenuti pozornost na ugrozbu medijskih sloboda. ‘Sloboda medija je ključna za opstanak demokracije’, napisao je Jan-Eric Peters, tadašnji urednik te novine.
Prema Stjepanu Maloviću problem (i kod nas) eskalira ‘tabloidizacijom medija’. Kritičkih priloga ima sve manje u tzv. mainstream-medijima, a u tabloidiziranim sve je ionako puno „žutila“, (prikrivenog) oglašavanja, plagijata i lažnih vijesti, manipulacija izvorima, jednostranog prikazivanja događaja, etiketiranja i diskreditiranja slobodnomislećih intelektualaca. Glede potonjeg, u vrijeme korona-ludila službene informacije su uglavnom bile neistinite, a one po „opskurnim“ medijima, neformalnim kanalima i nekim portalima daleko istinitije.
Gilbert K. Chesterton navodi kako su novine zapravo samo poleđina reklama. Zato ovdje treba naglasiti da tamo gdje prestaju odgoj i obrazovanje počinju indoktrinacija i manipulacija.
U istraživanju Igora Kanižaja, 78% građana u Hrvatskoj misli da treba zabraniti medije koji skrivaju istinu ili objavljuju neistinite informacije. „Danas su u Hrvatskoj glasni oni mediji u kojima rade urednici koji se prema većini informacija odnose kao prema robi, a kada informacija postane roba, ona prestaje biti javno dobro. To je zamjena za vjerodostojnost, koja je nekada bila temeljni kriterij novinarstva“ (Igor Kanižaj).
Intelektualci koji su detektirali načine manipuliranja
U Orwellovu romanu „1984.“ kao sinonim za manipulaciju je gušenje slobode kada se demokraciju koristi da bi se prikrivalo diktaturu, osvajački rat tumačio kao borba za sigurnost, a obrazovanje kao sredstvo indoktriniranja.
Svi totalitarizmi se temelje na strahu. Stratezi kaosa su režiseri strahova: od ratova, terora, gubljenja posla, migranata, klimatskih promjena, koronavirusa… Od samog virusa gora je bila epidemija straha. Orvelijanski scenarij širenja panike od oboljenja nadišao je sve ranije primjere. Sa strahovima se lako ljudima upravlja. Strahove programiraju stratezi kaosa, a mediji im za malo novaca služe kao idealno sredstvo.
Manipulativni mediji koloniziraju mišljenje. U knjizi Vrli novi svijet Aldous Huxley objasnio je zašto se i kako smanjuju političke i ekonomske slobode, a seksualna sloboda postaje dominantna. U tzv. Tavistockovu projektu „Operacija istraživanje“ utvrđeno je da u procesu upravljanja ljudskim ponašanjem „zahtijeva primjenu emocionalnih poticaja” – napadom na emocije pomoću neprekidne medijske “paljbe” u obliku seksa, nasilja, ratova, rasnih sukoba…
“Kulturna hegemonija” pojam je talijanskog filozofa Antonija Gramscija. On u Zatvorskim bilježnicama opisuje kako se stvara ravnoteža između “prisile i pristanka”, tj. kada i kako ideološke skupine svoje partikularne interese prikazuju kao opće dobro. I u knjizi Javno mnijenje američkog politologa Waltera Lipmana se govori o strategiji “proizvodnje pristanka”. Lippmann piše o servisiranju javnosti odabranim informacijama. On koristi termin „proizvodnje pristanka“ kada medijski plasirane informacije ljudi neselektivno prihvaćaju. Takve on ironično naziva „zbunjenim stadom“, tj. laku metu za manipulacije i indoktrinacije. Lippmann ovo ilustrira primjerom: “Tko će od građana biti protiv slogana ‘Podržimo naše trupe!’, ili ‘U ime domovine obranimo se ratom!”.
“Overtonov prozor”
Sead Alić u knjizi Mediji, od zavođenja do manipuliranja navodi ulogu medija u svrgavanju nekadašnjeg Rumunjskog predsjednika Nicolae Ceausescua. Naime, mediji su prenijeli da “navodne masovne grobnice za koje se kasnije utvrdilo da ne postoje, su dovoljno motivirajuće za skidanje s vlasti i strijeljanje predsjednika države i njegove supruge. Ono što je nekada moglo biti greškom u informiranju postalo je dijelom plana provođenja političkih ili vojnih akcija.” Noam Chomsky otkriva da “u takvim uvjetima morate skrenuti pozornost zbunjenog stada”. Pozornost se skreće od pravih problema, prijetnjom diktatorima, ratovima, (prirodnim) katastrofama, izbjeglicama, drugim rasama… Sve to vodi u stanje apatije, pokornosti i pasivnosti. Tako se najlakše manipulira. (Nažalost, izgleda kako je i on podlegao u najnovijem obliku silne manipulacije koronom.)
Joseph Overton je slijedio ove ideje i stvorio koncept koji se po njemu danas zove “Overtonov prozor”. On je koristio metaforu prozora kroz koju dolaze i odlaze neke stvari, a ne druge. Tako se formira pozitivno i negativno javno mnijenje. Na primjer, nameću se određeni trendovi kao poželjni – “prozor prihvatljivosti”, a koji su ranije tretirani krajnje neprihvatljivim – seksualne perverzije, incest, pedofilija… U svrhu uvjeravanja koriste se znanstvenici koji će ismijati i odbaciti ranija ograničenja.
Tako se radikalni moralni relativizam prihvaća kao progresivna ideja, a oni koji sumnjaju ili se opiru proglašavaju se konzervativcima ili se medijski diskreditiraju. U svjetlu tog “otvorenog prozora”, prava na seksualne slobode, promjene spola ili eutanaziju postaju prava djece na izbor. One koji se protive proglašavaju se neprijateljima slobode i ljudskih prava. Na primjer rodna ideologija postaje omiljena medijska tema. U završnoj fazi ovog procesa ispiranja mozga stvaraju se pripreme za ozakonjenje svih (nekadašnjih) nastranosti. Emancipiranje se u strategiji manipulatora poistovjećuje s bijegom od vanjskih ograničenja, uključujući i roditeljsku odgovornost.
Strategija medijskih manipulatora
Noam Chomsky, jedan od najutjecajnijih svjetskih intelektualaca i američkih filozofa, navodi se kao autor (koraka) strategije medijskih manipulatora, što je svojevrsna dezinformacija. Na brojnim internetskim portalima navodi se kao autor Chomsky, a pod izvorom Nečujna oružja za tihi rat potpisuju D. Ickea kao autora tehnika medijskih manipulatora. No, dugotrajnim pretraživanjem otkrivam sa svojim suradnicima (kod pisanja naše knjige Tamna strana ekrana) da je Sylvain Timsit, u knjizi Découvrez l’Alchimiste en Vous (2012.), iznio glavne elemente STRATEGIJE MANIPULATORA…
>Zlatko Miliša: Svi smo ovisnici o nekome ili nečemu
Naravno, Timsit znanstveno korektno navodi da mu je Chomsky u brojnim radovima bio pr(a)vi izvor. Kao prvi korak, to se radi ZLOUPORABOM ZNANOSTI. Do javnosti ne dolaze relevantne informacije od eminentnih znanstvenika i recentnih istraživanja, nego samo od onih koji naručeno ili spontano govore upravo to što se traži. Nemali broj znanstvenika angažiran je u sustavima ugroze ljudskih života, od ratne industrije do farmaceutske mafije.
Prisjetimo se duhovite dosjetke don A. Kaćunka – kako su medicina i farmacija toliko „uznapredovale“ da su „za svaki lijek pronašle bolest“. Američki liječnik J. H. Tilden u knjizi Sve bolesti nastaju uslijed zatrovanja koristi pojam „medicinsko praznovjerje“ tvrdeći da je ovisnost o lijekovima opasnija od svih trenutačnih olakšanja koja oni donose. I zato je bio izvrgnut javnom ruglu. Vrhunski plaćeni profesionalci u medijima sustavno zatupljuju mase, a pomno insceniranim planom dezinformiranja i zaglupljivanja nebitnim stvarima. Jedna od strategija zaglupljivanja s parolom “Samo loša vijest je dobra vijest”. To izmanipulirane privlači jer su ih stratezi “navukli”.
Drugi do četvrti korak
Drugi korak je PREUSMJERAVANJE POZORNOSTI s važnih problema na nevažne tako što javnost „bombardiraju“ nevažnim informacijama. Jordan Maxwell u knjizi Mreža moći objašnjava kako medijski manipulatori metodom ometanja po¬zornosti teroriziraju konzumente s „grozničavom zabavom“. Činjenica da su iste teme i/ili poruke u listovima za tinejdžere, reklamama, najgledanijim filmovima i dramama, glazbenim spotovima, ili svjetskim uspješnicama. Tamo postoje iste šablone s istim ciljem – prikazivanje nasilja kao zabave, života medijskih “zvijezda”, seksa i dokoličarenja.
Treći korak je STVARANJE PROBLEMA. Chomsky navodi primjer sustavnog izazivanja (i medijskog prenošenja) sukoba i nasilja s namjerom da javnost prihvati ograničavanje slobode ili ekonomsku krizu kako bi vladajući lakše opravdali represiju.
Četvrti korak je POSTUPNOST I ODLAGANJE PROMJENA. Ovdje je dobra je analogija eksperimenta sa žabom. Ako se žabu baci s udaljenosti u kipuću vodu, ona će odmah iskočiti. Međutim, ona će uginuti ako je stavimo u lonac s hladnom vodom koju polagano podgrijavamo, do vrenja. Ljudi ne osjećaju težinu promjena zato što ih se privikava na postupnost promjena. Ljude se postupno navikava na sve gora stanja. Na primjer, kada se građani navikavaju na život na dug, inflaciju, plaćanje poreza i onda rezoniraju : “Bolje i ovako da ne bude gore!”
Peti do sedmi korak
Peti korak je POTICANJE I ZLOUPORABA EMOCIJA, što se koristi za poticanje strasti i otklon od razumnog rezoniraja. Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (seksualni, instinkti, bijes, strah itd.). „Razum je bez strasti dosadan, a strast je bez razuma razarajuća.“ (Chris Thruman) Ako prihvatimo činjenicu da podsvjesni perceptivni mehanizmi imaju veliki utjecaj na ponašanje, onda shvaćamo da subliminalna percepcija ima dalekosežne posljedice. Granica između informacija koje svjesno primamo i onih koje opažamo podsvjesno (subliminalno) se naziva perceptivno zapažanje.
Subliminalna percepcija je ono što omogućuje da se utječe na ljudske misli, osobito emocije. Subliminalno uvjeravanje je najučinkovitije kod onih kod kojih ne postoji dobro strukturirani otpor pri konfrontaciji s manipulativnim sadržajima ili indoktrinirajućim porukama. Kao i u hipnozi nekim osobama je vrlo teško pružiti otpor, bez obzira na to koliko je sadržaj besmislen, opasan ili opskuran. (Vidjeti u: Key, W. B. The Age of Manipulation, The Con in confidence, The sin in sincere).
Sljedeći korak je NEZNANJE I ZAGLUPLJIVANJE NEVAŽNIM INFORMACIJAMA. Tu se ističu trivijalnosti kao važne stvari. Na primjer scene iz privatnog života, a najčešće perverzije medijski poznatih faca. Ovdje navodim kao primjer zaglupljivanja Dieselov reklamni slogan: „Kada ne bismo imali glupe ideje, ne bismo uopće imali zanimljive ideje!“
Sljedeći korak je STVARANJE OSЈEĆAJA (NACIONALNE I OSOBNE) KRIVNJE ILI BESPERSPEKTIVNOSTI, jer ljudi koji su nesigurni u sebe i koje drugi podcjenjuju nemaju vjere u sebe pa ne teže za promjenama.
Završni korak
Zadnji korak je – SAMO LOŠA VIJEST JEST DOBRA VIJEST. Naravno, kad su medijski manipulatori prethodno „navukli“ neselektivne medijske konzumente na skandale, crne kronike, stradanja … Nekada je „crna kronika“ bila na posljednjim stranicama novina, a danas je u udarnim vijestima ili stranicama. Tako mediji prikazuju samo devijacije, a nikada ili rijetko normalno stanje i brojne pozitivne primjere. Medijski manipulatori sve prikazuju fragmentarno i površno. Zato i tvrdim da postoje dvije stvarnosti. Jedna je vedra strana života koja veliki dio medija ne zanima. Druga – koja medije interesira – bombardira medijske konzumente samo tamnim stranama života.
Manipulator uspostavlja kontrolu nad „žrtvom“ kada upravlja njezinim potrebama, interesima i preferencijama. To je razvidno kada zamjenjuje stvarne potrebe lažnima, koje se temelje na pojmu moždane kutije (brain box). Na primjer, potrošačeva je svi¬jest ograničena i neograničena. Ograničena je na broj podataka koje može primiti, a neograničena glede onoga što želi imati. Takva nezasićenost vodi k stvaranju novih lažnih potreba, koje masovna industrija stvara histerijom kupovine (konzumiranja) stvari koje esencijalno nisu potrebne. Onaj tko je upao u mrežu „ribara ljudskih duša“ sve je manje kadar pobjeći od „lude trke za stvarima i sa stvarima, gdje čovjek nije mjerilo stvari, već su stvari mjerilo čovjeka“ (Šušnjić).
Manipulator ne dopušta mladima da sami kreiraju svoje slobodno vrijeme, nego ga on kreira. Tada zabave postaju to privlačnije što su opijati dostupniji. Manipulator zagovara poimanje slobode bez odgovornosti. Odgojitelj kaže da nema slobode bez odgovornosti i žrtvovanja za druge. Manipulator nudi mladima formulu: „Što otkačenije, to bolje!“ Umjesto poziva na ponos, upornost, dosljednost ili dostojanstvo, nudi potrošnju, servilnost i konzumerizam.
Gdje su granice
Nepokolebljivi ljudi, oni koji imaju stajalište, postaju predmet ismijavanja. Građanska je hrabrost upućivati na sve deformacije i izvrtanje istine. Ljudi koji to čine ukazuju na sve posljedice kukavičluka i nikada ne gube nadu, neovisno o tome jesu li doživjeli neuspjeh ili nisu.
Danas je teško je povući granicu „žutog tiska“, jer čak i državni mediji se često ponašaju kao „žuti tisak“! Manipulativni mediji postaju stup državne vlasti. Ljude se sustavno indoktrinira tako da izmanipulirani postupno i neselektivno prihvaćaju sve što su stratezi kaosa zamislili. “Zbunjeno stado” dobiva dojam da je sve predodređeno i da ni o čemu ne može odlučivati.
S pojavom sve učestalijih (digitalnih) krivotvorina, lažnih vijesti (fake news i/ili deep fake), građanima je sve teže razlikovati istine od laži pa američki znanstvenik Avid Ovadya smatra da to vodi „ravnodušnosti prema stvarnosti“. Zbog sve većeg broja dezinformacija ljudi i točne informacije percipiraju kao prijevare. Tako se na svim razinama raspada povjerenje. Ovdje se vrijedi prisjetiti latinske poslovice Coruptio optima, pessimum, što u slobodnijem prijevodu znači da je najgore kada se pokvari ono što je najljepše.
Zaključno
Otkrivajući strategije ušutkavanja i pasivizacije građana, kada medijski manipulatori ljudima ispiru mozak, znat ćemo i načine kako im se oduprijeti. Otkrivanjem strategije vidjeli smo kako se paralizira kritičko mišljenja, što pretpostavka otklona iz ralja režiranih laži i manipuliranja ljudima.
O autoru
Dragi čitatelji, obavještavam vas da sam nedavno otvorio svoj podcast koji je vidljiv na You Tube kanalu pod nazivom Slavonski svjetionik, a biti će emitiran dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom u 19 sati te neće biti duži od sedam minuta! Pozivam vas da se (besplano) preplatite.
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.
Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Miliša je i dobitnik godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
