Zlatko Vitez hrvatski glumac, režiser, utemeljitelj i umjetničko-organizacijski ravnatelj glumačke družine Histrion, bivši ministar kulture (1994.-1995.) te savjetnik za kulturu predsjednika Republike (1996.-1998.) istaknuo je u svom intervjuu za narod.hr da je gluma bila s njim od malih nogu. “Kazalište mi je bilo pod nosom, sto metara od kuće”, rekao je te dodao kako je ljubav prema glumi naslijedio od oca koji je bio amaterski glumac. Iako se rastao od glume prije 4. godine, kako tvrdi “zatvorio je tu knjigu – ali se tu i tamo još uvijek popeva”.
Trenutno se bavi organizacijom 29. Zagrebačkog histrionskog ljeta na Opatovini kojeg s pravom možemo nazvati ljetnim znakom grada Zagreba. Ekipa portala narod.hr zavirila je u histrionsku garderobu na Opatovini i imala priliku vidjeti radove prije otvorenja ljetne sezone.
Narod: Kako biste opisali početak rada glumačke družine Histrioni?
Podsjetio je kako početak glumačke družine Histrioni seže još u početak 70-ih godina kad se pripremao kongres umjetnika što je bilo vezano uz buđenje hrvatskog nacionalnog bića koje je prekinuto u Karađorđevu 1971. godine.
Vitez: Nažalost, kongres kojeg je organizirala Matica hrvatska, nije se nikad dogodio ali su teze za kongres tiskane u časopisu Dubrovnik. Pokojni Nikola Batušić, doktor teatrologije i profesor na Akademiji za kazališne umjetnosti je istaknuo kako u svom tom planiranju kazališta u budućnosti u Hrvatskoj bi trebalo osnivati male kazališne grupe koje bi u najmanja mjesta dolazili i upoznavali ljude s hrvatskom kazališnom kulturom. Mi kazalištarci na temelju toga smo dobili ideju.
Svi su Histrioni prvih 10 godina igrali besplatno.
U to vrijeme zajedno su pisali 3 pisca: Boris Senker, Tahir Mujičić i Nino Škrabe.
Složili smo se da bi trebalo revitalizirati pučko kazalište. Sam sam često citirao francuskog mislica Romaina Rollanda “Ako hoćete umjetnost za narod, okrenite se narodu”.
Mi smo se to učinili – krenuli smo svom narodu, i to u najmanje zabitni naše obale od Primorja i Istre do Dubrovnika.
Narod: Kako su ljudi u tim mjestima reagirali na predstave?
Vitez: Reagirali su fantastično. Pogotovo to su bili stariji ljudi koji su prvi put u životu vidjeli glumce. Oni su se potpuno znali saživjeti s tom pričom – u nekim mjestima smo doživjeli to da su nam sami ulazili u predstavu jer su mislili da ono što se igra, da se zaista i događa.
Bilo je raznih dovikivanja, svađa među publikom.
Sjećam se kad sam igrao nekog vojnika u tim godinama koji zavodi neku žensku – došao mi je jedan čovjek i plaćao govoreći ‘Nemoj, nemoj to raditi tu – pokvarit ćeš mi žene u mistu!’
I sve su predstave bile besplatne – mogli su doći svi, od djece do staraca koji su prvi put u svom životu vidjeli fenomen kazališta.
Često nam je kritika govorila da je lako raditi takve predstave, a to je bilo zapravo jako teško. Oni misle ako je to drama – da je to odmah nešto kvalitetno i dobro, a ono što izaziva smijeh da je to niža vrijednost – da je to Vitezov pučki teatar.
I onda sam 1980. napravio Shakespeareovu Oluju, njegov najteži komad. I moja Oluja je uspjela – imao sam fantastičnog Prospera kojeg je glumio Fabijan Švagović.
Najtežeg sam Shakespearea postavio koji je završio u jednom svjetskom časopisu koji se isključivo bavi Shakespeareom – Shakespeare Quarterly. Ušli smo u taj časopis 1981. s predstavom Oluja gdje je kritičar napisao ‘ako znamo da su sve Shakespeareove izvedbe Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata bile neuspjesi, Oluju histrionsku mogli bismo proglasiti uspješnim pokušajem igranja Shakespearea’.
Tad sam pokazao da ako želite Shakespearea – imat ćete ga!
To je bio pojednostavljeni Shakespeare jer se sve razumjelo, a našim kritičarima je vrijedno nešto jedino kad se ne razumije. Svaku našu predstavu minimalno se gledalo 100 puta i to ih smeta. Za njih to nije teatar, nego nogometna utakmica. Ja sam na predstavama imao po 2000 ljudi, na Opatovini svake godine – svaki dan od 400 do 1000 ljudi. I to nije teatar – to je za narod.
Ja sam odmah od početka preuzeo umjetničko vodstvo Histriona – bio sam kako bi Latinci rekli primus inter pares, preuzeo vođenje, režiranje predstava.
Već je naša prva predstava trojke Senker – Mujičić – Škrabe – Priobalni triptih ili Domagojada iz 1975. koja govori o malom hrvatskom čovjeku Domagoju 1976. bila žestoko napadnuta u Sarajevu. Međutim, žiri kritike ju je proglasio najboljom predstavom u Jugoslaviji, bez obzira na te silne napade da je nacionalistička – da se ponovno budi duh nacionalizma koji je uništen 1971.
I to je bilo točno – mi smo se bavili nacionalnim temama mladih hrvatskih autora, a onda smo kasnije dodali i hrvatsku baštinu: Kukuljevića, Krležu, Vjekoslava Majera, Mariju Jurić Zagorku.
Narod: Kako ste došli na ideju s Histrionskog ljeta?
Vitez: To je bilo 1986. godine i došli smo na tu ideju jer se ništa u Zagrebu nije događalo značajno na kazališnom planu preko ljeta. Bile su glazbene večeri na Griču, i to je bilo nekoliko koncerata, međunarodna smotra folklora, 3 ili 4 dana – i to je bilo to.
Onda sam ja odlučio da malo Zagreb probudim i da krenemo s kazalištem. U početku su mnogi bili skeptični govoreći kako većina ljudi koji gledaju teatar zapravo tad ode na more.
I tu opet nailazimo na jedan fenomen – 80 posto naše histrionsku publike ne ide u kazalište, osim na Histrione. I to pouzdano znam.
Histrionsko ljeto za njih je događaj, i preraslo je već u tradiciju. Posebno mi je drago da se prenosi s generacije na generaciju. Postali smo ljetni znak grada Zagreba.
Javljali su mi se ljudi koji su još kao djeca sa svojim roditeljima odlazili na kazališne predstave na Opatovini. Oni danas to sami prenose na svoju djecu.
Zadaća je teatra da odgaja svoju publiku, no da nema te popularne teme koje igramo i komedije gdje se ljudi smiju – onda to ne bi bilo to čim bi uozbiljili repertuar s nekim drametinama i dramama. Moja publika ne voli drame – pokušao sam u Histrionskom domu s par aktualnih političkih drama, međutim to nije prošlo. Moja publika je istaknula kako to ne želi – žele se kod nas smijati, otići radosni s naše predstave.
Po Brechtu kazalište mora djelovati odgojno i zabavno – i mi to nastojimo ispuniti svojim radom.
Narod: Spomenuli ste kako kroz svoj rad pronosite i hrvatsku kulturnu baštinu?
Vitez: Apsolutno! Radimo i adaptacije poznatih svjetskih autora. Preveli smo Shakespearea na kajkavski – Vesele žene Windsorske postale su Vesele žene z Griča, ili Na tri kralja – Na Sveta tri krala. Bila je tu i adaptacija Šenoine Ljubice, ali aktualizirana u današnje vrijeme. Ovo ljeto opet dolazi na red jedan Moliere. Nastavili smo tu jednu tradiciju prevođenja i prerada Moliera koja seže još iz 17. stoljeća u Dubrovniku.
Vladimir Gerić nam, iako je u poznim godinama, prekrasno to prevodi na naš kajkavski jezik.
Mi smo čuvari duha i jezika – Brezovačkog Diogeneša sam prvi put postavljao 1982. godine, zatim 1986. i 1993. godine. Planiram ga postaviti i na godinu kad je naša godišnjica. Smatram to jednim od najsjajnijih tekstova iz naše baštine.
Još kao mladić sam osjetio potrebu, da sam dobio dar od Boga, i da nemam pravo to zaribati. Moram priznati da sam imao sreću životu upoznati kao mladi dečko neke ljude koji su bili značajni kasnije za Hrvatsku. Bio sam veliki prijatelj Vlade Gotovca, mnogo sam stvari usvojio od njega. Mnogi su mislili da ću 90-ih završiti u liberalima, ja sam se odlučio za čovjeka koji je razmišljao o stvaranju države. Jedino je Tuđman imao tu zamisao, svi ostali su se bojali.
Sve svoje ideale sam u životu ostvario – stvorio sam svoje kazalište i stvarao sam svoju državu.
Danas su mi najsmješniji kazališni redatelji, ravnatelji koji govore o političkom angažmanu. Politički angažman u demokraciji ne postoji. Bio sam sudionik božićnog Ustava gdje piše da je u Republici Hrvatskoj zagarantirana sloboda stvaranja.
Koji angažman je danas Frljić? To nisu predstave – to su ekscesi, iza toga nema umjetničkog djela. I ne samo on, svi oni koji se nazivaju angažiranim kazalištem – što u demokraciji znači angažirano kazalište? To ne postoji. Angažman je u totalitarizmu, kad imaš sustav koji te zabranjuje. Moje predstave su bile zabranjivane. Doživljavao sam silne neugodnosti, opstruiralo me se, šikaniralo i prešućivalo.
A Frljića su pune novine – ruši državu a pune su ga novine, kako to? O angažiranim ljudima se ne čita nigdje ništa – njih novine prešućuju.
Narod: Na koju ste predstavu posebno ponosni?
Vitez: Pa nekako taj prvi Diogeneš 1982. godine, ali uvijek ostaje značajna ona prva predstava – Domagojda je napravila čuda – i danas se spominje. Opet, najdraža mi je ostala i Krležijada iz 1993. godine koja je igrana preko 200 puta – bilo bi to još više da smo imali svoje kazalište. Smatram da mi je Krležijada najbolja predstava koju sam režirao. Najvišu satisfakciju, i kao glumca i kao redatelja, smatram Krležinu nagradu koju je potpisao moj profesor Ranko Marinković.
Narod: Poznavali ste se s Miroslavom Krležom?
Vitez: Da, kao mladi glumac kad sam završio Akademiju 1972. godine igrao sam naslovnu ulogu 1977. godine u Vučjaku Miroslava Krleže u Dramskom kazalištu Gavella. Tad smo se upoznali, imam par anegdota s njim. Uglavnom je bio zadovoljan predstavom. Smatram ga ključnim čovjekom, ne samo hrvatske kulture, nego i hrvatske povijesti. Njegove ključne knjige odredile su i Tuđmanovu politku. Recimo Krležino djelo Deset krvavih godina, njegova politička razmišljanja – kasnije je Tuđman nastavio kao političar. Krleža je mislio da se to ne može ostvariti obzirom na vrijeme u kojem je živio, a konačno bio je s Josipom Brozom Titom prijatelj. No, bilo je oscilacija i u njihovom odnosu. Znao je ipak Tito koliko je Krleža bitan za Hrvatsku. On je bio grandiozna osoba – ne samo pisac, već mislilac.
Narod: Iduće godine slavite 30. obljetnicu Histrionskog ljeta, hoće li biti neka proslava?
Vitez: Sigurno će iduće godine otvaranje Histrionskog ljeta tome biti posvećeno. Nadamo se da će tada biti prisutna i naša kulturna elita, predvođena gradonačelnikom Bandićem koji je veliki obožavatelj Histriona.
Narod: Što pripremate za ovu godinu na Histrionskom ljetu?
Vitez: Ljetna scena Opatovina trajat će od 10. srpnja do 31. kolovoza, svakim danom osim ponedjeljka. Pripremamo Moliera u prijevodu Vladimira Gerića što smo nazvali, na štokavskom bi to bio Doktor pod moraš, ali na kajkavskom Gospon doktor z Opatovine. Pretpremijere su 10. i 11. srpnja, a svečano otvaranje 29. Zagrebačkog histrionskog ljeta i premijera predstave je 12. srpnja.
Uz to imamo petkom i subotom kabare scenu Gumbek koja se sastoji od predstava Pozdrav iz Remetinca, Dimnjačar, Škandal na vuglu Vlaške i Koturaške, te Zagrebački orkestar.
Ljetna turneja 20-ak predstava gdje ide Partija Remija gdje glume Branka Cvitković, Žarko Potočnjak.
Narod: Pokrenuli ste i dva festivala?
Vitez: Festival kabarea smo pokrenuli čim je Histrionski dom otvoren 2008. godine i posvećen je našem Histrionu Gumbeku, Mladenu Crnobrnji, koji je zadnju ulogu igrao upravo po Moliereu – lažnog doktora kojeg danas zovemo gospon doktor Vinski Opatovinski.
Gumbek je bio jedan od inicijatora oživljavanja kazališnog žanra kabarea koji je bio vrlo popularan u Zagrebu između dva svjetska rata.
Obnovili smo to Gumbekovim danima koji su jako dobro prihvaćen kod publike i to je međunarodni festival.
Imamo i Bobijeve dane smijeha, smotru komedija, koji su posvećeni mom profesoru Josipu Bobiju Marottiju. Bio je Histrion zadnjih 20 godina, također je zadnju ulogu u Histrionu u Zagrebačkom orkestru. Održavamo to u listopadu, počinju s njim naše sezone u Histrionskom domu.
Narod: Kako se Histrioni financiraju?
Vitez: Mi se financiramo za program – kao i svaki drugi imamo se pravo natjecati. Na taj način nas podržava Gradski ured za kulturu. Međutim, nikad nije dostatno jer mi nismo gradsko kazalište. Imam 5 ljudi u radnom odnosu i moram se pobrinuti za njihova davanja, poreze.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
