Sveti Celestin I. – što je nestorijanizam i pelagijanstvo?

Borio se protiv raznih krivovjernih nauka i sljedbi u ranoj crkvi, prije svega protiv nestorijanizma i pelagijanizma.

Današnji sveti zaštitnik je papa Celestin I, koji je kao 43. papa vladao od 422. do 432. godine. Po jednima rođen u Rimu, po drugima u Kampaniji, sin Priska, spominje se prvi put kao Celestin đakon u ispravi pape Inocenta I. iz 416. Kao namjesnik Kristov bio je vrlo energičan i aktivan. Borio se protiv raznih krivovjernih nauka i sljedbi u ranoj crkvi, prije svega protiv nestorijanizma i pelagijanizma.

Nestrorijanizam –  perzijski kršćani brojili su desetke milijuna ljudi

Prema nestorijanizmu, u Kristu su dvije osobe, ljudska i božanska, pa bi Marija bila samo Kristorodica (Χριστοτόϰος), a ne Bogorodica (Θεοτόϰος). Nestorijanizam je osuđen na Efeškom koncilu (431). Nestorijevi sljedbenici pod pritiskom službene Crkve emigrirali su u sjevernu Siriju (Edesa) i Perziju. Ondje su u drugoj polovici V. st. organizirali Nestorijansku crkvu.

Priklonivši se Nestorijevu nauku, organizirali su se 484–489. kao perzijska nacionalna crkva; sa svojim mnogobrojnim monaštvom i teološkim školama (u Seleuciji i Nisibisu) istaknula se i uspjelom misionarskom djelatnošću, koju je proširila po Siriji, Palestini, Egiptu, jugoistočnoj Indiji, Ceylonu, cijeloj srednjoj Aziji i duboko u Kinu.

U XII. st. Nestorijanska crkva imala je nekoliko desetaka milijuna vjernika, organiziranih u 200 biskupija. Nakon arapskih osvajanja u VII. st., nestorijanci su imali znatnu kulturnu ulogu, prevodeći Aristotela, Euklida, Galena, Ptolemeja na sirski, a potom i na arapski. Do teških progona nestorijanaca došlo je nakon mongolskih osvajanja u XIV. st. Godine 1551. dio nestorijanaca ujedinio se s Katoličkom crkvom, to su tzv. Kaldejski kršćani.

Nestorijanci su bili progonjeni na perzijsko-turskom graničnom području i za I. svjetskoga rata; do danas ih se održalo oko 200 000 u Iraku, Iranu, Siriji, Armeniji, Azerbajdžanu, Turskoj i SAD-u.

Pelagijanizam – vrsta samospasenja bez aktivne milosti

Pelagijanizam je naučavanje britskoga monaha Pelagija, kojim se niječu posljedice istočnoga grijeha i presudna uloga milosti u spasenju. Čovjeku nije nužna milost da bi dobro radio, već samo da bi lakše činio dobro. I spasenje i krjepost ovise u prvome redu o naporu čovjekove slobodne volje. Glavni protivnik toga naučavanja bio je sveti Augustin, koji je naglašavao ulogu Božje milosti u ljudskom spasenju.

Pelagijanizam je osuđen na koncilima u Kartagi (411) i u Efezu (431). U povijesti zapadnoga kršćanstva pelagijanizam je oživljavao kao reakcija na jednostrano shvaćeno Augustinovo naučavanje, osobito kod M. Luthera i J. Calvina. Ponešto ublaženo Pelagijevo naučavanje, semipelagijanizam, održalo se u Galiji do VI. st.

Danas je neopleagijanizam prisutan u stanovitim pokušajima vjernika da ostvare spasenje vlastitim nepotpomognutim naporima, na što je nedavno upozorio i papa Franjo. Osim toga, papa se osvrnuo i na sveprisutni neognosticizam i negiranje stvarnosti objektivnog postojanja ljudskog tijela kao Božjeg stvaralačkog čina, te pokušaju zanemarivanja tijela, što ima korijene u vrlo starom gnosticizmu, herezi prisutnoj još od apostolskih vremena.

Izvor: narod.hr