Nakon ulaska u EU i prvog narodnog referenduma o definiciji braka, ali i teške gospodarske, moralne i strukturalne krize u našoj domovini, kao i različite manipulacije vlastodržaca, primjerice one oko pokušaja sprečavanja izručenja Perkovića i Mustača, iskreno me obradovala nova referendumska inicijativa. Potpisao sam, naravno, odmah prvo jutro pred svojom župnom crkvom. Tri su razloga zbog kojih sam potpisao za novi referendum: jačanje demokracije kao jedinog mogućeg okvira za društveni i gospodarski razvoj; uklanjanje palanačkog feudalizma; biranje kvalitetnih ljudi.
Za jačanje demokracije, a protiv partitokracije
Nitko ne kaže da ćemo nakon novog referenduma odjednom živjeti u nekakvom savršenom društvu. Ali s druge strane, kad imamo situaciju u kojoj su stare strukture metastazirale do te mjere da je teško moguć ikakav kvalitetan napredak, onda treba prionuti poslu i svim demokratskim metodama dati vlast u ruke onima kojima i pripada, a to je narod. Naglašavam, demokratskim metodama, a referendum je kruna demokracije. Zašto dati narodu i unijeti novosti u Ustav, a ne kroz izborno zakonodavstvo. Zato što jedino Ustav štiti narod kao konstitutivni element društva – štiti narod od loših vlastodržaca ukoliko se od naroda okrenu, ukoliko zaborave javno i počnu se brinuti za privatno. Naša demokracija je u povojima i jedino ju stalna skrb o njoj može poboljšati. Nikad dovoljno demokracije, osim za one kojima odgovara partitokracija. Ustav štiti političare i od njih samih, a vidjeli smo da je to itekako potrebno, kao što smo vidjeli u što se pretvara stanje u državi kad se zakoni kroje da bi očuvali jednu političku kastu, raspoređenu u nekoliko stranaka, koja se odijelila i od naroda, i od vrijednosti, i od morala, i od strateških ciljeva ove države.
Za državotvorne ideje, a protiv palanačkog feudalizma
To odijeljivanje od naroda nije došlo preko noći, nego kroz beskonačno dug proces demokratske tranzicije koja je proizvela potpuno sterilan sociopolitički sustav koji favorizira dodvorništvo na uštrb kreativnosti i udaljavanje od naroda uz neprestano svojatanje svega onoga što doprinosi očuvanje moći i vlasti – svojatanje položaja, svojatanje izvora i tokova novca i svojatanje medija. Siguran sam da predsjednik Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Savka Dabčević Kučar i ostali nisu htjeli ovakav nakaradni sustav. I dok se HNS ionako odrekao Savke i narodnjaštva, čitam da se HDZ navodno trudi vratiti predsjedniku Tuđmanu. Iz njihovih postupaka vidljivo je da su od njega sve dalje i dalje, da su se odijelili kako bi naizmjence dolazili u posjed dobara kojima vladaju tako dobro da često završe u Remetincu, a BDP i tekući računi građana u minusu.
Umjesto tranzicijskog prelaska iz diktature u demokraciju, mi smo učinili korak nazad i iz demokracije regredirali u feudalizam! Jer kako drugačije nazvati sustav u kojem jedna stranka (plemićka kasta), čim dobije vlast, zaposjeda određeno područje koje joj služi, ili za bogaćenje, ili za promjenu svjetonazora. Trenutni politički sustav u Hrvatskoj možemo nazvati palanačkim feudalizmom, u kojem se na primitivan, preddemokratski način raspodjeljuju uloge, često kroz rođačke, klijentelističke i koruptivne veze. U palanačkom feudalizmu samoprozvano plemstvo (tzv. političke elite) do te je mjere eutanaziralo kmetove (narod) da oni misle kako su baš ti vlastodršci bogomdani za vladanje i kako nitko drugi nema pristupa političkoj areni. Zauzvrat im te „elite“ grade kule u zraku i povremeno pozovu narod da u njih dođe stanovati. Dakle, drugi razlog potpisa za referendum je početak demontaže tog palanačkog feudalizma i uvođenje, ne najboljih, nego dovoljno sposobnih ljudi za vladanje resursima dovoljnima za napredak naše bogate i lijepe domovine.
Za kvalitetne ljude, a protiv dodvorica i poslušnika
Prilikom odluke za potpis vodio sam se još jednom idejom. U etabliranim, tzv. velikim strankama (to su one koje imaju puno članstva, ili visok rejting, ili upravljaju s puno državnog novca) postoje kvalitetni i sposobni ljudi koji su iz nekog razloga zanemareni i stavljeni u stranu, a nisu skloni političkom konvertitstvu i mijenjanju stranačkih iskaznica.
Tako sam na posljednjim parlamentarnim izborima gajio nadu da će u mojoj izbornoj jedinici nositelj liste biti jedan prilično sposoban lokalni političar kojem bih vrlo rado dao glas, iako se možda u svim svjetonazorskim pitanjima s njim ne slažem. No, što se dogodilo? Odlukom vrha stranke ušli su u koaliciju i da bi se u izbornoj jedinici zadovoljili nemali apetiti jedne lokalne političarke, spomenuti gospodin našao se vrlo nisko na listi, i to u, pazite sad, drugoj izbornoj jedinici, s kojom nema baš previše veze. Meni savjest nije dopuštala glasovati za stranku na čijem je čelu osoba koju teško mogu vidjeti i nacrtanu, a hraniti izborni inženjering nisam htio. Da sam i htio, nisam mogao ići glasovati u drugu izbornu jedinicu. Da je postojala zabrana zajedničkih lista i preferencijalno glasovanje, ja bih imao za koga glasovati i imao bih potpuno mirnu savjest. Ovako je zbog glasovanja za manju stranku i d’Hondta moj glas otisao je onima za koje ne bih glasovao ni u snu.
Političke stranke u tom slučaju morale bi ipak malo više misliti na kvalitetu kandidata, a ne na njihovu, često besprizornu odanost i poslušnost. Narod bi to vidio i svaki pokušaj podvale bio bi kažnjen na sljedećim izborima. A na prijetnje i industriju straha ne treba trošiti riječi. Neki prijete raspadom sustava i kaosom. Kao da sad imamo red, rad, disciplinu i švicarski BDP.
Sve u svemu, put izgradnje demokracije je dug i težak, a ovo je dobar početak. Rado se uvijek sjetim riječi koje je papa Ivan Pavao II. izgovorio 1998. godine hrvatskoj mladeži u Splitu: “Zalaganjem svih moguće je nastaviti nimalo laku demokratizaciju društva i njegovih građanskih ustanova. Cijena je demokracije velika. Novac kojim se plaća ta cijena izrađuje se od plemenitih kovina čestitosti, razboritosti, poštivanja bližnjega, požrtvovnosti, strpljivosti. Misliti da se ta cijena može platiti nekim drugim novcem znači izvrgnuti se opasnosti pada pod stečaj.”
Prošlo od tih riječi 16 godina, a mi – gdje smo, tu smo! Zato je vrijeme da se monopolisti demokracije probude i otrijezne. Sljedeći referendum je prava prilika za to.
*Mr. sc. Mladen Milić, asistent je na KBF-u u Đakovu, kolumnist i predsjednik Udruge katoličkih intelektualaca.
