Prije gotovo 25 godina na Europskom prvenstvu hrvatska košarkaška reprezentacija osvojila je svoju posljednju košarkašku medalju na velikim natjecanjima. Bila je to bronca, iz današnje perspektive bronca zlatnog sjaja, posebno ako znamo da su tada bile vidljive traume tragične smrti najboljeg hrvatskog košarkaša svih vremena Dražena Petrovića, a Hrvatska je bila suočena s velikosrpskom agresijom i polako je oslobađala svoj teritorij. Prvak Europe te 1995. godine postala je tadašnja Jugoslavija, sastavljena od ”dva oka u glavi”, Bulatovićeve Crne Gore i Miloševićeve Srbije. Jugoslavija je u kontroverznom finalu u Ateni svladala Litvu.
Dodjelu medalja s ovog natjecanja prati i činjenica da je hrvatska reprezentacija napustila postolje, hrvatski reprezentativci nisu željeli slušati agresorsku himnu, barem se to tada tako tumačilo. A kako se tumači danas otkrio je bivši hrvatski košarkaški reprezentativac, Franjo Arapović, koji tada nije bio u Ateni. Arapović tvrdi kako je silazak Hrvata s postolja bio odgovor na loše suđenje Hrvatskoj u polufinalu. Zar zaista?
Podsjetimo, Hrvatska je u polufinalu poražena od Litve 90:80, Arapović tvrdi da silazak hrvatskih košarkaša s postolja uoči intoniranja jugoslavenske himne ”Hej Slaveni” nije imao političku pozadinu.
”Nisam bio tamo, ali u razgovoru s igračima koji su bili tada, Hrvatska je otišla s postolja zbog krađe sudaca u polufinalu. Da se radilo o krađi dovoljno govori i to što nije bilo sankcija nakon tog poteza, a da je bilo, onda bi se gledale odluke sudaca te bi se vidjelo što se dogodilo. Naravno, bio je to nesportski potez, ali i suđenje u polufinalu je bilo nesportsko, rekao je Arapović u podkastu “Inkubator”.
Kakav nesportski potez? Zar je doista Arapović zaboravio u kakvoj je situaciji bila Hrvatska i zar doista misli da bi na postolju nacističku himnu 1942. godine slušali Englezi da su se kojim slučajem sreli gdje s reprezentacijom Trećeg Reicha?
Arapović se prisjetio prvog dolaska nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku u Beograd, kada je igrao za litvanski Žalgiris.
”Moj prvi odlazak u Beograd nakon desetak godina. Atmosfera je bila ‘Bože sačuvaj’, ali sam bio sam. Lakše je putovati kao momčad, ali ovako s ‘tuđom’ mi nije bilo svejedno. Bio sam sam, cijela situacija tada, nikad ne znaš što ti mogu napraviti u restoranu ili hotelu, Litva je angažirala dva čuvara koja su mi rekla da u zrakoplovu sjedim kraj njih. Na svu sreću, sve je prošlo u redu, ali nije mi bilo svejedno…”
