Engleski reprezentativci vratili su se na Otok, mediji su ih, naravno, spremno dočekali i uništili. Hrvatska ima jedan dio otrovnih medija, koji su prema Vatrenima, pogotovo prema izborniku Anti Čačiću, sipali otrov dugo nakon dramatičnog i nesretnog poraza od Portugala u Lensu, no, ono što engleskim reprezentativcima rade tamošnji mediji, a pogotovo bivšim izborniku te reprezentacije, Roy Hodgsonu, prelazi sve granice dostojanstva. Igrači su zaslužili kritiku, međutim, i mediji bi si trebali postaviti neka pitanja.
Naravno, Engleska se osramotila na Euru, poraz od Islanda došao je kao sol na otvorenu englesku ranu, međutim, kad već engleski mediji podcjenjivački pišu o Islandu, smatrajući ih Liliputancima, trebali bi se zapitati tko je pobogu Engleska danas, ali i jučer, u reprezentativnom nogometu? Oni uglavnom žive od uspjeha svojih klubova, a njihovi klubovi od novaca i kupovine stranih nogometaša te trenera.
Na zadnjem Svjetskom prvenstvu u Brazilu nisu prošli skupinu, na Euro 2008., zahvaljujući Hrvatskoj, nisu se ni plasirali. Posljednje polufinale velikog natjecanja odigrali su u Italiji 1990., a tada su imali sjajnog Garyja Linekera, na klupi Bobbyja Robsona. Glavni razigravač, ali i veseljak te generacije bio je veliki Paul Gascoigne, zvani Gaza. Što su nakon toga napravili, pa i onda kada su bili domaćini, kao 1996.? Ništa, eliminirala ih je Njemačka.
Nema dvojbe, Engleska od 1966. godine nije ostvarila veliki rezultat koji stalno najavljuju, a stalno im izmiče iz ruku i sve su dalje od njega, dakle, trofej svjetskog prvaka, a i te 1966. bili su domaćini i imali solidnu pomoć suca. Nije valjda Roy Hodgson kriv za sve loše u engleskom reprezentativnom nogometu u zadnjih 30, pa i više, godina?
Engleski mediji, naravno, vrlo dobro znaju što je njihova reprezentacija napravila i kada, ne možete očekivati od hrvatskih da znaju to isto, a posebno ne od portala koji sponzoriraju huliganizam na tribinama i napade na Vatrene. Engleska je kao nacija možda velika, no, to ništa ne mora značiti u nogometu, velika je, puno veća, Kina, pa ih nema, biti će ih tako skoro biti, na ozbiljnijoj nogometnoj karti svijeta.
Engleski klubovi su, naravno, među najjačima svijetu, Manchester United, Liverpool, Arsenal, Chelsea…, no, zapitajmo se, tko su zvijezde tih klubova i tko ih trenira? Guardiola, Jose Mourinho… Onog trenutka kada će engleska javnost znati razliku između fikcije i stvarnosti, između realnosti i bajke koju sanjaju od Milanovićevog rođenja, dakle, od 1966., neće na tragičan način doživljavati poraze, pa ni od ekipa koje su možda kvalitetom ispod njih, ali su zato momčadski odavno u 21. stoljeću, što engleska nogometna reprezentacija još dugo neće biti. Jedno je, pa i razumljivo, imati o sebi iracionalno mišljenje, no, ponekad povratak u stvarnost može pomoći, nažalost, i odmoći.
Točno je da su se, kako pišu engleski mediji, engleski reprezentativci osramotili, međutim, oni se sramote već godinama, i nakon svake sramote ista priča. Sirotinja tuguje, bogata igračka klasa planduje, uglavnom na destinacijama i po cijeni koja zdravom razumu nije pojmljiva, a kamoli prihvatljiva. Kad tako kritiziraju nogometaše engleski mediji su u pravo, no, nisu objektivni kada očekuju čuda.
Na koncu, Turska, dakle, čak i Turska, u zadnjih 26 godina uspješnija je nogometna nacija od Engleske, uspješnija je čak i Hrvatska, naravno, govorimo o reprezentativnom nogometu. U klupskom nogometu, ako imate novaca, možete kupiti koga god želite i postoji realna šansa da ćete si kupiti europski naslov, s reprezentacijom je nešto drugačije, ako više nemate kolonije, nemate ni naslove.
Turska je u zadnjih 20-tak godina bila u polufinalu SP-a, ali i Europskog prvenstva. Gdje je tu Engleska? Čak je i jedna Grčka, doduše katastrofalnom igrom, osvajala Euro.
