Hrvatski trapaš Josip Glasnović i mlađi brat Antona Glasnovića, osvojio je u Rio de Janeiru prvu olimpijsku medalju za Hrvatsku. Nakon drame raspucavanja protiv Giovannija Pelliela Glasnović donio je Hrvatskoj zlato, to je njegova prva olimpijska medalja u karijeri i odmah zlatna, ali ujedno i prva olimpijska medalja za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiro. Nakon osvajanja zlatne medalje zlatni hrvatski olimpijac dočekan je u domovini kako prvaci zaslužuju, posebno je srdačan doček imao u Jastrebarskom.
Inače, Glasnović je 33-godišnji uspješni obiteljski čovjek, kome je obitelj zaštita, utjeha i motor koji ga pokreće, uz vjeru koja mu je u životu vrlo važna, kako sam kaže za Narod.hr Bog mu je pomogao prilikom osvajanja medalja, ali i općenito u životu.
Kako je danas blagdan Velike Gospe, hrvatske zaštitnice, “prve odvjetnice” Hrvatske, intervju s Josipom Glasnovićem možemo nazvati blagdanskim razgovorom, povoda je, naravno više, međutim, osnovni je povod zlatna olimpijska medalja. O olimpijskom zlatu sanjaju svi sportaši, nažalost, rijetki su oni koji san uspiju pretvoriti u zbilju. Josip je jedan od njih, život je doista ponekad pravedan.
Čestitke od redakcije narod.hr-a na osvojenoj zlatnoj medalji. Krenimo od početka, kako vas je zainteresirao ovaj sport, što je u njemu posebno?
Hvala na čestitkama.Ovaj sport me zainteresirao zato što je meni osobno bio pun
adrenalina i takmičarskog duha i zato što u tom sportu moraš pobijediti sebe.
Već smo nekoliko puta mogli čuti kako je riječ o skupom sportu. Kako ste Vi i obitelj to financijski izdržavali, koliko Vam u svemu tome pomaže država, sportski savezi?
Istina,sport je jako skup. U početku su roditelji bili glavni financijski izvori, a onda sam sa svojim rezultatima privukao talijanske sponzore(puška i streljivo), te su mi tako malo olakšali financijske izdatke. Sportaš sam Hrvatske I. kategorije od 2005. godine i imam pravo na stipendiju, a bio sam u programu HOO-a od kada sam osvojio kvotu za Rio, pa i tu imam novac za sufinanciranje treninga i priprema.Ove godine su mi Hrvatski streljački savez i direktor reprezentacije dosta pomogli sa streljivom.
Vaš brat Anton bavi se istim sportom, na Olimpijskim igrama u Londonu je bio šesti, no ne natječete se jedan protiv drugoga. Ima li neki poseban razlog za to?
Da, brat i ja se natječemo, ali ja se nikada ne natječem protiv njega jer ga ne gledam kao konkurenciju tj. kad sam na streljačkom mjestu dajem maksimum od sebe ne razmišljajući tko je do mene.
Uoči Olimpijskih igara svi su u prvi plan stavljali također sjajnog hrvatskog sportaša Giovannija Cernogoraza, s obzirom da je na prošlim Olimpijskim igrama osvojio zlato. Je li Vam bilo lakše iz drugog plana doći do medalje ili je to sasvim svejedno?
Pa mogu reći da je bilo malo lakše jer nemate toliki pritisak medija, makar su i od mene poneki očekivali medalju…
Osvojili ste zlatnu olimpijsku medalju, što je san svakog sportaša, ali nažalost mnogi u tome ne uspijevaju, jeste li kome posebno posvetili olimpijsko zlato, ili je ono nagrada Vama za Vaš dugogodišnji trud?
Meni je bio san na svojim drugim Olimpijskim igrama osvojiti brončanu medalju jer znam da je u ovom sportu teško kvalificirati se za OI, a kamoli medalju osvojiti… Mnogi svjetski i europski prvaci nisu uspjeli osvojiti medalju.
Ovo zlato je šećer na dugogodišnji trud koji je uložen u ovaj sport. Medalju sam posvetio mojoj supruzi Ani i kćeri Pauli.
Vaša obitelj je ponosna, to je vidjela cijela Hrvatska. Koliko Vam je u ovom uspjehu pomogla njihova podrška?
Veoma mi je važna obiteljska podrška te mi je žena bila najveća podrška u pripremi za OI, psihološki me je dignula prije polufinala i to mi je puno pomoglo da dođem do zlata.
Oženjeni ste, imate kći Paulu i očekujete sina. Što za Vas znači imati obitelj?
Da, oženjen sam i imam kćer. Druga bebica je na putu. Meni obitelj znači sve u životu. Kada ne treniram i nemam streljačkih obaveza onda provodim svoje vrijeme uz suprugu i kćer, uživam u njima i to me opušta.
Rekli ste jednom prilikom da u svojem streljačkom prsluku imate posvećenu čudotvornu medaljicu Blažene Djevice Marije, a ističete i važnost vjere. Na koji način Vam vjera pomaže u životu, u ovom sportu?
Da,imam posvećenu čudotvornu medaljicu iz Šurkovca od fra Ive Pavića i jako su mi vjera i Bog pomogli u osvajanju svih medalja, pa tako i u životu.
Zbog umjetne leće niste se mogli zaposliti u vojsci, možda sada dobijete neku drugu poslovnu priliku. Kakav posao biste htjeli?
Biti sportaš i biti u radnom odnosu znaci psihološku mirnoću i sigurnost što je u ovom sportu izrazito bitno. Kada ste vrhunski sportaš zbog svojih obaveza, treninga i priprema izbivate 300 dana u godini, što znači da ne možete izvršavati klasične poslovne obaveze. Ono zaposlenje koje je najsrodnije mome sportu je vojska ili policija.
Kakvi su planovi za budućnost, ova sjajna zlatna medalja vjerojatno nije zadnje što ste željeli osvojiti?
Planovi za budućnost su da u 10. mjesecu idem na finale Svjetskog kupa gdje ide 12 najboljih od ove godine, te bi htio osvojiti medalju jer s tog natjecanja je još nemam. A u budućnosti želim osvojiti medalju na Mediteranskim igrama, jer takvu još nemam u kolekciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
