Blanka Vlašić još uvijek liječi ozlijeđenu nogu, još je u fazi testiranja i propustit će ostatak sezone, no, nikamo se ne žuri.
“Nikad u životu nisam doživjela takvu bol kao u Riju, mjesecima sam se oporavljala jer sam praktično skakala ‘na živu ranu’. Bio je to veliki rizik, sam Bog me spasio da se teže ne ozlijedim. Mjesecima sam se budila u bolovima, nisam mogla dobro ni stati na nogu, kamoli trenirati. Tek nakon šest mjeseci edem kosti počeo je splašnjavati, a tetiva zarastati”, rekla je Blanka za 24sata.
“Nisam još spremna otići, ali sam u ovoj godini počela prihvaćati da i ta mogućnost postoji. Ova godina bez natjecanja donijela mi je zrelost, više sam se posvetila sebi, suočila sam se sa strahom koji me sputavao. Napokon sam osjetila da sam opet slobodna, da je atletika ono što mi je donijelo toliko sreće i radosti i da bi bilo glupo odustati kad postoji mogućnost da opet doživim sreću i uspjehe. Ljudi moji, ja volim trenirati, skakati, uživam u tome, operirala sam nogu da bih mogla opet skakati, i sad da odustanem… Nema šanse!”, poručila je.
” Volim biti na stadionima, na natjecanjima, s ljudima koji me poznaju, izvan toga baš i ne, ja sam u biti dosadna osoba. Malo sam se pritajila, posvetila sebi, obitelji i prijateljima, bila sam na hodočašću u Svetoj zemlji… Uspjela sam ‘ukrasti’ godinu dana za sebe, mjesecima sam bila u ‘safe energy modu’ jer mi je tako odgovaralo. Uživala sam u miru i tišinu sve dok me Nikolin transfer opet nije vratio na površinu”, progovara Blanka.
“Kad je potpisao bila sam sretna kao da sam osvojila veliko zlato, mislila sam da takvu sportsku sreću mogu osjetiti samo na natjecanju. Danima sam se budila s osmijehom, sretna jer sam znala koliko mu to znači, koliko je čekao i koliko je spreman za to. Jedva čekam da zaigra, najradije bih otišla s njim na trening. Imam puno povjerenje u njega, znam da je spreman, da je došlo vrijeme da talent koji mu je Bog dao potvrdi na puno većoj razini. A Everton je klub baš po njegovoj mjeri”, smatra Blanka.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
